ponedjeljak, 24.05.2010.
Javno rasuđivanje i javno opravdanje
Javno rasuđivanje predstavlja način promišljanja namijenjen riješavanju javnih pitanja. Privatno rasuđivanje, s druge strane, označava način razmišljanja primjeren nižim razinama; kad razmišljamo kako ćemo urediti odnose unutar obitelji, poduzeća ili udruge, mi vršimo određeni oblik privatnog rasuđivanja. Rawls daje nešto drugačija objašnjenja, ali njih ćemo detaljnije razmotriti kasnije pošto su specifična samo za ustavne demokracije.(*1) Cilj je javnog rasuđivanja javno opravdanje (*2) – ideja da, kako bi neko društveno uređenje bilo legitimno, ono mora biti razložno prihvatljivo svim članovima društva. Ovo je jedna od ključnih ideja u liberalno-demokratskoj političkoj teoriji, te su o njoj pisali brojni filozofi i politolozi, uključujući Rawlsa, Habermasa, Gauthiera i druge.
Vratimo li se trenutak na središnju ideju ovog eseja, tezu kako svi članovi nekog društva moraju moći razložno prihvatiti dato društveno uređenje da bi ono bilo legitimno, uvidjet ćemo kako samu tezu možemo shvatiti na velik broj načina. Prvo, trebaju li oni empirijski prihvatiti dato uređenje (Rawls), što znači da bi za legitimnost bio potreban stvarni ili samo djelomično idealizirani dogovor, ili ga pak trebaju moći prihvatiti samo na osnovu dobrih razloga (Gaus)? Obije pozicije se suočavaju s ozbiljnim problemima; prvu čeka prigovor kako je moguće prihvatiti uređenje za koje nemamo dobre razloge, a drugu pak da možemo imati uređenje za koje postoje dobri razlozi, ali ga nitko empirijski ne prihvaća. Drugo, možemo se pitati što znači da je nešto prihvatljivo za sve članove društva; je li prihvatljivo za sve članove na osnovu istog, ili na osnovu različitih razloga. Zamislimo li neko uređenje S koje prihvaćaju pojedinci A i B, pitanje je trebaju li ga (da bi ono bilo legitimno) oni prihvaćati iz istog razloga r, ili ga mogu prihvaćati iz različitih razloga, primjerice tako da A prihvaća S na osnovu r(A), a B ga prihvaća na osnovu r(B)? Treće, pitanje je na osnovu kojih razloga se neko društveno uređenje može prihvatiti; treba li ga osoba X prihvatiti zato što ono promiče interese te osobe, ili zato što pravično promiče interese svih? Prethodno, treće pitanje, biti će tema ovog eseja; na sljedećih ćemo nekoliko stranica pokušati usporediti koncepcije koje se zalažu za prvi (Ridge) i drugi (Rawls) odgovor, te na kraju razmotriti koje su razlike između oblika deliberativne demokracije koje predlažu Rawls i Cohen.
Zašto, tj. na osnovi kojih razloga, trebamo prihvatiti neko društveno uređenje? Brian Barry i David Gauthier uvode razlikovanje između maksimizirajućeg i univerzalizirajućeg razloga; prema prvom, neko uređenje može (za pojedinca) biti legitimno ukoliko ono (maksimalno) unapređuje njegove osobne interese. Drugo shvaćanje tvrdi kako je za pojedinca neko uređenje legitimno ukoliko pravično unapređuje interese svih članova tog društva. Razlika među njima je više nego očita; maksimizirajuće shvaćanje potiče pregovaranje među članovima društva u potrazi za stabilnom ravnotežom suprostavljenih strana, dok univerzalizirajuće potiče raspravu među članovima društva s ciljem pronalaženja ideala koji svi članovi zajednice mogu prihvatiti kao zajednički i javni ideal. Kod maksimizirajućeg shvaćanja govorimo o pojedincima koji razmišljaju kao pojedinci o svom vlastitom individualnom blagostanju, dok kod univerzalizirajućeg imamo pojedince koji kao javni djelatnici (*3) promišljaju o zajedničkom dobru. Prvo shvaćanje izvodi javno iz privatnog, dok drugo mora u samim pojedincima pretpostavljati određenu sklonost prema javnom. (*4)
Rawls i Ridge, čije ćemo tekstove obrađivati u ostatku eseja, zastupaju ideju javnog opravdanja, ali čine to na bitno različite načine. Možda bi najbolje bilo da njihove pozicije za početak sagledamo upravo prema načinu kako gledaju na privatno i na javno.
Thomas Hobbes, kao i svi njegovi sljedbenici, poput Gauthiera i Ridgea, pokušavaju javno rasuđivanje izvesti iz privatnog, odnosno iz prirodnih zakona. Ovdje im se suprostavljaju druge dvije pozicije; Wittgensteinova, prema kojoj nema razlike između javnog i privatnog rasuđivanja, već je svo rasuđivanje javno, i Rawlsova, koja (podržavajući Hobbesa, a protiv Wittgensteina) priznaje da postoji razlika između privatnog i javnog rasuđivanja, ali ne smatra da se jedno može izvesti iz drugog.
Michael Ridge, dakle, pripada Hobbesovu logoru i pokušava javno rasuđivanje izvesti iz privatnog, odnosno iz prirodnog rasuđivanja. (*5) Njegov je cilj zadržati stajalište i početnu argumentaciju koju dijeli s Hobbesom i Gauthierom, ali pokazati da su njihovi zaključci o društvenom uređenju koje slijedi iz prirodnih zakona pogrešni, tj. da može postojati stabilno uređenje koje će biti bolje od onih koje ovi predlažu.
Da bi bolje razumjeli ideje koje Ridge predlaže, podsjetimo se ukratko što su govorili njegovi prehodnici. Nakon što je uveo za prirodno stanje karakteristično prirodno (privatno) rasuđivanje, Hobbes zaključuje da ljudi njime neće moći mirno riješavati svoje nesuglasice, i da se zbog toga javlja potreba da se postavi nekakav sudac ili arbitar čiju će presudu obije strane prihvatiti. Javno rasuđivanje tako provodi samo arbitar kojeg su pojedinci ovlastili, a ne oni sami (*6); suverenovo rasuđivanje zamjenjuje (javno) rasuđivanje pojedinaca. Locke među prvima uviđa mogućnost da se u takvom uređenju suveren pretvori u pravo čudovište i da ljudima bude gore nego što im je bilo u prirodnom stanju; Gauthier uviđa značaj ove kritike, i zato problem pokušava riješiti ograničavajući ovlasti suverena, tj. smanjujući područje u kojem rasuđivanje suverena zamjenjuje ono pojedinaca. (*7) Kako bilo, suveren i dalje ima velike ovlasti; kad se pitamo kako da na racionalan način riješimo naše nesuglasice, Gauthierov je odgovor da, za niz različitih javnih pitanja, trebamo prihvatiti rasuđivanje neke "javne osobe" kao vlastito rasuđivanje (ali ne za sva pitanja, kao što predlaže Hobbes).
Ridge kritizira i Hobbseovu i Gauthierovu poziciju; autoritet suverena može biti ili neograničen ili ograničen. Ako je neograničen (Hobbes) otvorena je mogućnost da će se prometnuti u čudovište, a ako je ograničen (Gauthier) postavlja se pitanje tko će ga ograničiti? To može učiniti ili drugi autoritet, no tko će i kako ograničiti taj drugi autoritet, ili građani, ali onda, ukoliko građani svojim prirodnim rasuđivanjem nadgledaju javnu osobu, nam opet prijeti povratak u prirodno stanje pošto smo ranije rekli da građani ne mogu samo na osnovu svog prirodnog rasuđivanja riješavati javne probleme. Problem je što Hobbes i Gauthier prvo daju ovlasti arbitru i nakon toga se, po njegovoj volji, vrši javno rasuđivanje. Ridge smatra kako njegov prijedlog izbjegava ranije navedene probleme jer prvo utvrđuje standarde javnog rasuđivanja, a onda iz njih izvodi u kojim slučajevima i do koje mjere arbitri mogu biti ovlašteni da riješevaju javne probleme. (*8) Ali ne samo to; Ridge vjeruje kako sada dva sukobljena pojedinca mogu o javnim problemima raspravljati držeći se principa javnog rasuđivanja koje prihvaćaju, mogu ih čak i mijenjati i dorađivati bez da se vrate na prirodno rasuđivanje. Ridge ovaj pristup naziva "principle-first" strategijom i čini mu se da je to najbolji mogući odgovor protiv Hobbesove dileme, koja pokazuje kako problem nastaje kad želimo postaviti bilo apsolutnog bilo ograničenog suverena. (*9) Ukoliko se dilema ne uspije riješiti (*10), problem ostaje toliko velik da i sam autor predlaže da bi najbolje bilo promjeniti temelje i odgovor potražiti unutar Rawlsove ideje javnog uma.
Ranije smo već spomenuli kako Rawls razlikuje i razdvaja privatno i javno (političko) rasuđivanje; za razliku od Hobbesa, koji iz privatnog izvodi javno, te društveno uređenje opravdava pozivajući se samo na racionalnost (*11), Rawls mora kod građana pretpostaviti određenu sklonost prema javnom rasuđivanju, što i čini uvodeći razložnost. Ona predstavlja sposobnost da se razumije, primjenjuje i djeluje na osnovi javne koncepcije pravednosti koja odražava pravične uvjete suradnje među pojedincima, odnosno spremnost da se prema drugim ljudima djeluje na osnovi onih uvjeta koje i oni sami mogu prihvatiti. Rawls smatra kako razložni ljudi smatraju nerazložnim korištenje političke moći u svrhu represije obuhvatnih doktrina koje nisu nerazložne, a različite su od njihovih. (*12) Ovo primjerice znači da razložni ljudi neće zabranjivati druge religije koje se razlikuju od njihove, čak i kad bi njihove religija bila većinska i kad ne bi postoja mogućnost da će drugi nad njima vršiti represiju. Zato Rawls svoju ideju javnog uma, načina javnog rasuđivanja primjerenog za pluralno liberalno demokratsko društvo, želi osloboditi od privatnog rasuđivanja i njemu sklonih obuhvatnih doktrina.
Javni um nije neka povlaštena politička koncepcija pravednosti, već "stav o vrsti razloga na kojima građani trebaju temeljiti svoje političke argumente [...] " (*13). Rawls smatra kako, kad odlučuju u okviru javnog uma, građani trebaju zamisiti da su oni zakonodavci, i pitati se kakve bi zakone bilo najrazložnije donijeti. (*14) Međutim, činjenica je da u predstavničkoj demokraciji građani koji nisu državni službenici odlučuju indirektno, glasajući za zakonodavce i predstavnike izvršne vlasti. Rawls smatra kako je to dovoljno; oni se odriču državnih službenika koji povrjeđuju javni um, i na taj ga način podržavaju (to je njihova moralna, ali ne i pravna dužnost). Kasnije ćemo vidjeti kako Rawls, iako je sam sklon deliberativnoj demokraciji (koju naziva dobro uređenom ustavnom demokracijom), ovdje dolazi u sukob s nekim njenim malo radikalnijim predstavnicima, poput Cohena ili Habermasa, koji smatraju da je ovakva pasivnost građana (direktno u odlučivanju sudjeluju samo na izborima) neprihvatljiva za ideju deliberativne demokracije; tako će se Cohen (*15) i Habermas (*16) zalagati za veći utjecaj građana kroz političke arene u kojima će moći sudjelovati i raspravljati o javnim pitanjima.
Prije nego što se posvetimo deliberativnoj demokraciji potrebno je ukratko izložiti i još jednom sistematizirati Rawlsovu glavnu misao koja leži iza ideje javnog uma. U pluralističkom društvu nalazimo pojedince koji zastupaju različite razložne obuhvatne doktrine; kad među njima dolazi do sukoba oni se ne mogu pozivati na te obuhvatne doktrine, pošto su sve one razložne. (*17) Građani shvaćaju da ne mogu ostvariti sporazum temeljem svojih obuhvatnih doktrina, te ih zbog toga ni ne uvode u raspravu. Zapravo, moguće je u političku raspravu uvesti obuhvatnu doktrinu ukoliko se to može opravdati dobrim političkim razlozima (a ne pozivanjem na tu ili neku drugu obuhvatnu doktrinu). Ovdje se kao dobar primjer može navesti rasprava o proglašenju anglikanske crkve državnom crkvom u Virginiji, koja se krajem 18. stoljeća vodila između Patricka Henrya i Jamesa Madisona; Henry, koji je zagovarao ovu ideju, nije se pri tome pozivao na teološke argumente, već je pokušavao pokazati korisne posljedice koje bi imalo proglašenje anglikanizma za državnu crkvu, dok s druga strane Madison nije govorio o opravdanosti vjere u Boga niti je iznosio ateističke argumente, već je zastupao kako državna religija nije nužna za podršku urednom građanskom društvu. (*18) U pluralnom liberalnom demokratskom društvu prisutan je razložni preklapajući konsenzus obuhvatnih doktrina, tj. njegove obuhvatne doktrine podržavaju političku koncepciju pravednosti koja pak podržava društvo čija načela zadovoljavaju kriterij recipročnosti.
Već smo ranije spomenuli kako Rawls u više navrata govori o deliberativnoj demokraciji; sada ćemo vidjeti kako o njoj pišu drugi autori, po u čemu se razlikuju od Rawlsa. Možda bi umjesto uvoda najbolje bilo ukratko naznačiti razliku između dva osnovna shvaćanja demokracije; liberalnog i republikanskog. Liberalno shvaćanje demokracije ograničava vlast većine na točno određena javna područja ljudskog života (*19), tj. samo na pitanja čije ispravno riješavanje ovisi isključivo o raspodjeli preferenci unutar zajednice. (*20) Demokracija je na neki način nužna posljedica primjene liberalnog ideala jednakosti u politici. Republikansko shvaćanje, s druge strane, radije povezuje demokraciju sa slobodom nego s jednakosti; za razliku od liberalnog shvaćanja, republikansko na demokraciju gleda kao na samostalni politički ideal (*21) (ne kao na puku posljedicu političke primjene jednakosti), te zato dozvoljava mogućnost da demokracija ulazi u sukob s liberalnim političkim idejama, te da u tim sukobima odnese prevagu. (*22) Većina zastupnika deliberativne demokracije na nju gleda na republikanski način; demokraciju smatraju praksom vrijednom samoj po sebi, i upravo zbog njenog deliberativnog (a ne populističkog) karaktera, nisu skloni ograničavanju demokratski donešenih odluka.
Uspravo smo spomenuli razliku između deliberativnog i populističkog, pa bi bio red da i taj dio ukratko objasnimo; deliberativna demokracija nije proces pukog zbrajanja preferenci kako bi se utvrdila koju opciju podržava većina, već proces rasprave, iznošenja prijedloga na temelju čvrstih razloga, te podupiranja ili kritiziranja drugih razloga. Habermas tako piše kako se u deliberativnoj demokraciji prvenstveno gleda na snagu argumenta, a ne na puke preference koje sudionici imaju prije rasprave.
Vratimo se sada malo na prethodni odlomak; Rawls piše kako ispravna demokratska procedura uključuje javnu deliberaciju usmjerenu na opće dobro, zahtjeva određenu jednakost među građanima, te oblikuje identitet i interese građana prema općem dobru. On smatra kako ove ideale uključujemo u bazičnu strukturu društva koja poput modela odražava pravičnu reprezentaciju osoba u izvornom položaju. Ideja je da, pošto intuitivno prihvaćamo ideal pravične suradnje, trebali bi također željeti da naše političke institucije djeluju na idejama pravičnosti. Cohen, međutim, smatra kako ova argumentacija ne stoji i kako, primjerice, nije jasno kako se iz pravičnosti može izvesti teza da bi naše odluke trebale biti usmjerene prema općem dobru. Umjesto toga, smatra kako do sastavnice deliberativne demokracije koje na početku spominje Rawls dolazimo uviđajući kako one čine dio samostalnog političkog ideala, za čije razumijevanje se ne trebamo okretati pravičnosti, već idealnoj deliberaciji. (*23)
Ranije smo najavili, a sad ćemo ukratko ukazati i na razliku u političkoj aktivnosti građana koju izlažu Rawls i Cohen; kad prvog je dovoljno da se građani odriču javnih dužnosnika koji povrjeđuju javni um, dok drugi zahtjeva daleko aktivniji pristup građana političkim pitanjima. Iako i sam prihvaća predstavnički sustav, Cohen se i dalje zalaže za jednako pravo i mogućnost svih da sudjeluju u raspravama, pa predlaže osnivanje posebnih arena u kojima bi se građani okupljali i raspravljali, a njihovi bi se argumenti mogli upotrijebiti i na višim razinama.
Deliberativna demokracija, kad je malo bolje pogledamo, ima dosta sličnosti s Rawlsovom pozicijom; ona među svojim zahtjevima ima i tezu kako javno rasuđivanje treba težiti općem dobru, te pretpostavlja sklonost ljudi prema sudjelovanju u pravičnom riješavanju javnih pitanja. Isto tako, iako eksplicitno ne traži da se u javnom rasuđivanju pojedinci odreknu svojih obuhvatnih doktrina, deliberativna demokracija to sugerira iz čisto pragmatičnih razloga; daleko je veća vjerojatnost da ćemo do dogovora, a možda i do konsenzusa, doći ako iz rasprave maknemo svoje obuhvatne doktrine, ili ako u raspravi zadržimo samo one elemente koji su prisutni u svim obuhvatnim doktrinama pojedinaca koji sudjeluju u deliberaciji. Na sličan način deliberativna demokracija opravdava i težnju javnom dobru; racionalno nam je (i korisno) javno rasuđivanje usmjeriti prema općem dobru, pošto je malo vjerojatno da će doći do povećanja općeg blagostanja ukoliko svatko zagovara samo svoje sebične ciljeve.
Na prethodnih smo sedam stranica razmotrili nekoliko različitih pogleda na javno rasuđivanje, pokušali istaknuti njihove osnovne značajke i međusobno ih usporediti. Zbog složenosti teme i činjenice da je potrebno par tjedana da se dojmovi slegnu nećemo iznositi nikakav zaključak, nego ćemo do daljnjeg raspravu ostaviti otvorenom. Međutim, kao opću smjernicu prema kojoj ću usmjeravati svoje razmišljanje stavio bi pokušaj povezivanja Rawlsovog političkog liberalizma i deliberativne demokracije; kao osnovu preuzeo bi Rawlsovo shvaćanje javnog uma, a od deliberativne demokracije ideju o arenama za otvorenu raspravu o javnim pitanjima. Već u stavovima J.S. Milla imamo brojne razloge zašto bi otvaranje arena za raspravu bilo korisno; on tvrdi kako je sama demokracija dobra upravo zato što, osim što bolje ukazuje na želje i interese pojedinaca nego što bi to mogao pogađati neki benevolentni despot, ona i pomaže u razvoju pojedinaca kao samostalnih djelatnika koji aktivno promišljaju o javnim pitanjima. Ali ne samo to; Cohen deliberaciju želi zadržati unutar parlamentarne predstavničke demokracije, tj. uvesti je u parlament i izbjeći neargumentirano donošenje odluka od strane vodeće stranke, zahvaljujući većem broju ruku, a ne boljim argumentima (nažalost, u Hrvatskom Saboru ovo je dosta česta praksa). Arene za deliberaciju tu bi pomogle dajući nove argumente, koje bi se prenosile političkim strankama koje zastupaju date ideje, i na taj bi način svaki dobar argument imao priliku da se izloži u parlamentu. Sudjelovanje u arenama ne bi bilo obavezno niti bi nalikovalo na slična okupljanja direktne demokracije, pošto bi se na njima tražili samo dobri argumenti, a same arene ne bi imale nikakvu (direktnu) moć da odlučuju o datim pitanjima. Drugim riječima, njihova bi uloga bila savjetodavna, te ne bi donosile nikakve konkretne političke odluke. Dakle, krenuo bi prihvaćajući Rawlsov politički liberalizam, te u njega uključio neke elemente deliberativne demokracije kako bi se i obični građani mogli, ukoliko to žele, lakše politički aktivirati, te kako bi prilikom odlučivanja razmotrili što više dobrih argumenata.
____________________________________________
References:
*1 - Rawls piše "Ideja javnog uma označava [...] osnovne moralne i političke vrijednosti koje trebaju uređivati odnos ustavne demokratske državne vlasti prema svojim građanima, kao i njihove odnose jednih prema drugima". Mi ćemo općenitije sagledati istu ideju; nećemo kao Rawls javni um osloboditi obuhvatnih vjerskih i nevjerskih dokrtrina, već ćemo ga definirati općenito, kao bilo koje promišljanje usmjereno riješavanju javnih pitanja.
John Rawls, Pravo naroda i "Preispitivanje ideje javnog uma", Zagreb 2004. (152)
*2 - ibid. (177)
*3 - Bolji bi izraz bio "public deliberators", ali teško ga je doslovno prevesti. Rawls drugdje piše "Građani sebe zamišljaju kao da su oni zakonodavci". ibid. (155)
*4 - Micheal Ridge, Hobbesian Public Reason, Ethics, Vol. 108, No. 3 (540)
*5 - "For present purposes I share the Hobbesian ambition of deriving a conception of public reason from a conception of natural reason... " (ibid 541)
*6 - ibid (546)
*7 - ibid (548)
*8 - ibid (561)
*9 - Emerson Doyle, The Decisional Power of the Hobbesian Subject, Toronto Journal of Ethics, 2005-2006.
*10 - Čini se da glavni prigovor Ridgeu pruža upravo Hobbes – on piše kako "principle-first" pristup nije siguran pošto su sama pravila podložna interpretaciji ("All laws, written and unwritten, have need of interpretation... "). Ukoliko dođe do različitih interpretacija zakona, pojedinci se opet mogu vratiti na prirodno rasuđivanje i u prirodno stanje. Međutim, Ridge smatra kako se jednostavno empirijski može pokazati da je ovaj prigovor pogrešan; ukoliko su pravila toliko podložna interpretaciji, onda ni suveren ne bi trebao određivati nikakve zakone, pošto ih ljudi, kad bi to i željeli, ne bi mogli točno slijediti pošto bi ih interpretirali drugačije. Pošto i sam Hobbes smatra da suveren treba postavljati zakone, kao i da neka pravila imaju istu interpretaciju od velićine ljudi koji o njima razmišljaju, postaje upitno zašto nam i dalje treba suveren.
Micheal Ridge, Hobbesian Public Reason, Ethics, Vol. 108, No. 3 (557)
*11 - Za Hobbesa su prirodni zakoni koji nam govore o suradnji s drugim ljudima "diktati razuma".
Thomas Hobbes, Leviathan, Cosimo Classics, New York 2009. (229)
*12 - Dr. Jan Garrett, Rawls' Mature Theory of Social Justice, Western Kentucky University, 2005.
*13 - John Rawls, Pravo naroda i "Preispitivanje ideje javnog uma", Zagreb 2004. (189)
*14 - ibid. (155)
*15 - Joshua Cohen, Deliberation and Democratic Legitimacy, Oxford: Blackwell, 2002. (85)
*16 - Robert Cavalier, Contrasting Habermas and Rawls, Drury College, 2006.
*17 - Fundamentalisti unutar raznih vjerskih ili svjetovnih doktrina nametat će svoju doktrinu, tvrdeći kako je ne nameću zato jer je njihova, nego zato jer je istinita, no to je ujedno i tvrdnja koju zastupnik bilo koje razložne obuhvatne doktrine može reći. Štoviše, tvrdeći kako je njegova doktrina istinita, on implicira kako druge doktrine nisu razložne; zato Rawls predlaže da se u javnom umu pojam istine, vezan uz obuhvatne doktrine, zamjeni s idejom politički razložnog.
John Rawls, Pravo naroda i "Preispitivanje ideje javnog uma", Zagreb 2004. (152)
*18 - ibid. (174, 177, 187-188)
*19 - Primjerice, Dworkin vlast većina organičava na odluke o " [...] the distribution od resources and opportunities into private ownership, about the use of collective power and resources in public programs and foreign policy, about saving and conservation, and about the other topics of public principle [...]".
Ronald Dworkin, Sovereign virtue : the theory and practice of equality, Harvard University Press 2002. (204)
*20 - ibid. Slično piše i Rawls u "A Theory of Justice".
*21 - " [...] association that treats democracy itself as a fundamental political ideal and not simply as a derivative ideal that can be explained in terms of the values of fairness or equality od respect. "
Joshua Cohen, Deliberation and Democratic Legitimacy, Oxford: Blackwell, 2002. (67)
*22 - Vrlo dobar i sažet prikaz razlika između liberalnog i republikanskog shvaćanja demokracije iznosi Markovits u svom članku o građanskom neposluhu.
Daniel Markovits, Democratic Disobedience, The Yale Law Juneral, vol. 114, 2005. (1905-1920)
*23 - Joshua Cohen, Deliberation and Democratic Legitimacy, Oxford: Blackwell, 2002. (71)
Literatura:
1. Micheal Ridge, Hobbesian Public Reason, Ethics, Vol. 108, No. 3
2. Joshua Cohen, Deliberation and Democratic Legitimacy, Oxford: Blackwell, 2002.
3. John Rawls, Pravo naroda i "Preispitivanje ideje javnog uma", Zagreb 2004.
4. Emerson Doyle, The Decisional Power of the Hobbesian Subject, Toronto Journal of Ethics, 2005.
5. Thomas Hobbes, Leviathan, Cosimo Classics, New York 2009. (229)
6. Dr. Jan Garrett, Rawls' Mature Theory of Social Justice, Western Kentucky University, 2005.
7. Robert Cavalier, Contrasting Habermas and Rawls, Drury College, 2006.
8. Ronald Dworkin, Sovereign virtue : the theory and practice of equality, Harvard University, 2002.
9. Daniel Markovits, Democratic Disobedience, The Yale Law Juneral, vol. 114, 2005.
10. Stanford Encyclopedia of Philosophy - Fred D'Agostino: Public Justification
11. Legal Theory Lexicon: Public Reason
- 00:09 -
