četvrtak, 25.03.2010.
Nacija i nacionalizam
Usmjerimo li se na ovu temu iz povijesnog konteksta i kroz oči povjesničara, odmah ćemo vidjeti da nam naslov baš i ne stoji kako bi trebao; naime, ukoliko želimo kronološki, a ujedno i s naglaskom na uzročno-posljedičnim vezama, sagledati ovaj fenomen trebali bi prvo promjeniti redosljed riječi u naslovu. Nacije ne padaju s neba i ne niču iz zemlje (osim možda u nacionalističkoj poeziji), one su umjetne tvorevine nastale sa ciljem i svrhom, i zato pokret koji stvara naciju mora nužno kronološki stajati prije same nacije. Tema ovog eseja biti će upravo ta povezanost pokreta i njegove tvorevine; ukratko ću odgovoriti na pitanja tko inicira stvaranje nacije, zašto to inicira, i najbitnije od svega, kako u tome uspijeva? Svima nam je jasno da o nacionalizmu ne možemo govoriti u, recimo, razvijenom srednjem vijeku; da je nekom i palo na pamet osnivati naciju u tom vremenu bio bi osuđen na nauspjeh jer društveno-ekonomski odnosi nisu bili spremni za ovakve oblike uređenja; dakle, zanimljivo je promotriti do kakve je to promjene društveno-ekonomskih odnosa došlo da je stvaranje nacije postalo moguće, a možda i historijski nužno. Isto tako, postavlja se još jedno pitanje koje već polako zalazi u područje filozofije; dal bi netko u razvijenom srednjem vijeku uopće mogao imati ideju o stvaranju nacije, ili je čak i to određeno društveno-ekonomskim odnosima društva u kojem živi. Prihvaćajući ovu drugu teoriju, pokazat ću do kakvih su kulturnim promjena dovele ekonomske promjene 18. stoljeća, te kako se iz tih kulturnih promjena razvila ideja nacionalizma.
Nacionalizam se, kao i neke druge moderne ideologije, pojavljuje na europskom zapadu, a onda se širi na druge, slabije razvijene dijelove Europe i svijeta. Zato kad govorimo o uvjetima u kojima je nastao nacionalizam trebamo gledati na stanje u zapadnoj Europi, a ne na stanje u drugim državama u koje se proširio. Kao što marksizam nije nastao u Rusiji, tako ni nacionalizam nije nastao u Srbiji ili Grčkoj; on je u njih uvezen sa zapada, te ima smisla govoriti kako je stanje u tim državama utjecalo na prihvaćanje teorije, ali ne i tvrditi da je stanje u njima uzrokovalo njen nastanak.
Osvrnimo se onda na prilike u zapadnoj Europi sredinom i krajem 18. stoljeća; feudalni zakoni koji su poput okova stezali proizvodnu snagu kapitalizma sad se rastežu i pucaju, započinje masovna industrijalizacija i upotreba strojeva u proizvodnji, urbanizacija i stvaranje prvih pravih velegradova, a to prati prosvjetiteljstvo kao pokret u kojem možda prvi put građanstvo (a ne aristokracija ili svećenstvo) postaje nositelj kulturnog napretka društva. Kod prosvjetiteljstva je možda najzanimljivije pratiti razvoj političke misli tog vremena; prvo će Hobbes ustvrditi da pravo vladara na dolazi od Boga, već je posljedica dogovora među ljudima, njemu će se usprotiviti Locke svojim liberalnim shvaćanjima, zastupajući parlamentarnu monarhiju i manje ovlasti vladara, a čitavu će stvar dovršiti Rousseau sa tvrdnjom da nositelj suverenosti nije vladar, već narod. Ovdje se dosta dobro može vidjeti tijek političke evolucije i Engleskoj i početak političke revolucije u Francuskoj; ona nije imala postepene prijelaze kao prekomorska susjeda i to je izazvalo otvoreni sukob dva sustava. Prvi put u povijesti suverenom postaje cijeli narod, i time je ispunjen jedan od nužnih preduvijeta nacionalizma. Ovdje sad dolazimo do ključnog izbora: kako ćemo shvatiti i interpretirati pojam "narod"? Možemo ga shvatiti kao skup autonomnih, slobodnih pojedinaca koji odlučuju u skladu sa vlastitim interesima, što će na kraju rezultirati liberalnom demokracijom kakvu više-manje danas imamo na zapadu. Ali mnogi će reći da narod nije običan skup (onda ispada da su pojedinci elementi tog skupa, pa uvedemo podskupove i matematičke operacije... čitava stvar izgleda previše logički hladno), već zajednica ljudi. Zajednica ovdje pretpostavlja određenu bliskost među pripadnicima iste skupine (zato HDZ u svom imenu recimo koristi riječ "zajednica" a ne "stranka"), osjećaj zajedništva, povezane prošlosti i budućnosti, zajedničke sudbine... Neki će narod shvatiti na ovaj način, te će za njih jedinicu političke moći predstavljati narod, a ne pojedinac. Iz toga će slijediti da svaki narod ima pravo na svoju državu, pošto je narod suveren i njime ne smije vladati netko drugi, pojedinac ili neki drugi narod.
Tko je prvi inicirao i prihvatio ideju nacionalizma? Čini se jasnim da to nisu bili plemići (barem oni dobrostojeći) i svećenici, pošto su oni bili nositelji starog feudalnog poretka, već građani, i to ne tvornički radnici, nego trgovci, niži činovnici, samostalni obrtnici i slični. Da bi se uopće mogla stvarati ovakva ideja, oni koji je zastupaju moraju znati nešto malo povijesti, proputovati dijelom svijeta i upoznati se sa drugim državama i ljudima, pročitati par knjiga i najvažnije, ne smiju biti zadovoljni trenutnim stanjem u državi i društvu. Razočarani trenutnim stanjem u društvu, novim kapitalističkim odnosima koji nisu narodu donijeli slobodu kakvoj su se nadali (liječnici su to dijagnosticirali kao mal de pays ili bol za domovinom), oni smisao nalaze u ponovnom povratku na priješnji način života, bez globalizacije u kojoj su sve vrijednosti isprane kapitalističkom tržišnom utkamicom. Počinje proučavanje narodne povijesti i tradicije, mitologije i kulture, a pažnja je usmjerena na selo jer su ondje moderne promjene uzela najmanje maha i još se uvijek čuvaju neki običaju stari stoljećima.
Međutim, seljaci su inertni i nesvjesni svoje nacionalne pripadnosti, njihove su želje jako daleko od stvaranja jedinstvene nacionalne države, glavno im je da imaju za preživjeti zimu. A kad bi i željeli osnovati svoju državu, oni je mogu zamisiti samo kao zajednicu od 2-3 sela, jer više od toga nikad nisu proputovali, a neki još vjeruju da je zemlja ravna ploča... Zato je preduvijet za širenje nacionalizma bilo i obrazovanje širih seljačkih masa, a kasnije i stvaranje jedinstvenog zajedničkog jezika. Građani koji su prihvatili ideje nacionalizma odlaze na sela i poput propovjednika podučavaju seljake o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, ali uspjeh je podvojen; na zapadu ova strategija ne daje neke bitnije uspjehe, dok uspjeva na Balkanu i manje razvijenim područjima. Tu možemo vidjeti i prvu podijelu nacionalizma na zapadni i istočni tip; dok se na zapadu nacionalizma počinje spajati sa imperijalizmom, te nacionalne ideje prihvaćaju čak i neki aristokrati i bogati kapitalisti, na istoku većinu kapitala iovako imaju Osmanlije ili Crkva, tako da siromašno domaće plemstvo nastupa uz seljaštvo, ali bez nekih imperijalističkih ciljeva (barem u početku), već s idejom oslobođenja. Bosna je ovdje dobar primjer; seljaci se razlikuju prema religijskoj i društvenoj pripadnosti, ali ne i prema nacionalnoj. Zašto? Zato što ih svećenih i poreznik svakodnevno podsjećaju na njihov položaj, sistematično im ističu po čemu se oni razliku od drugih i zašto tvore jednu zajednicu. Seljak u Bosni teško da može shvatiti nacionalne razlike; on zna po čemu se razlikuje od susjeda muslimana kojeg vidi svaki dan kad ide napojiti konje, zna i po čemu se razlikuje od spahije koji živi u dvorcu 2 km istočno, ali po čemu se razlikuje od Nijemca kad ga nikad u životu nije vidio? Seoska ograničenost i uskogrudnost predstavljale su velik problem širenju nacionalizma, i samo su dobra prosvjeta i opće obrazovanje mogli riješiti ga. Ali, sad kad seljak iz Bosne zna po čemu se razlikuje od nekog Nijemca koji živi tamo negdje daleko, po čemu se razlikuje od svog susjeda koji govori isti jezik kao on, vjeruje u istog Boga i isto plaća porez? Ovdje započinje pravi izazov za propovjednike nacionalizma; njihov zadatak je pokazati po čemu se jedan narod razlikuje od nekog drugog, sličnog naroda, a sredstva kojima se krosite da to pokažu nisu ograničena; tako je započeti naglašavanje razlika koje se isprva nikom nisu činile bitne, prilagođavanje povijesnih istina i aktualizacija legendi, eventualno i poticanje mržnje i netrpeljivosti. Drugim riječima, počinje stvaranje nacije.
Sad bi se mogli zapitati što je to nacija, ali odgovor koji bi obuhvatio sve teorije oduzeo bi nam previše vremena, a ne bi doveo do nekog posebnog zaključka pošto su sve teorije međusobno kompatibilne i slične. Ne bi nas daleko dovelo ni kad bi išli procesom eliminacije pokazivati što nacija nije, iako to može biti zanimljivo zbog nekih primjera. Ukratko, možemo reći da je nacija umjetna tvorevina nastala legitimnom procedurom na nacionalnom teritoriju sa vlastitim nacionalnim identitetom i strukturom vlasti. Ukoliko bilo koji dio ove defincije nije ispunjen, ne možemo govoriti o pravoj naciji; tako recimo Kurdi imaju čvrsto izgrađen nacionalni identitet, čak i određenu strukturu vlasti, ali nemaju slobodan nacionalni teritorij (mislim da je Kurdistan podijeljen između Turske, Iraka i Irana) i međunarodnu potporu, te zato ih ne možemo smatrati nacijom. Nacionalni identitet nacije često izražavaju kroz određene simbole, od hime i zastave do drugog znakovlja, kojima se daje posebno nadnaravno značenje (zastava nije obojani komad krpe nego simbol slobodne i pravedne sudbine milijona ljudi, njihovog zajedništva i svete borbe za uzvišene ideale...). Nacionalizam će kao pokret, čak i nakon uspostave nacije, težiti daljnjem naglašavanju tih simbola, a ponekad i širenju početnog nacionalnog teritorija. Pošto je taj oblik širenja u današnje vrijeme teško moguć zbog međunarodnih organizacija koje pod svaku cijenu žele osigurati mir, umjereniji nacionalnistički pokreti uglavnom su usmjereni na manipulaciju simbolima i stvaranjem, odnosno jačanjem nacionalne svijesti. Prošli sam vikend bio na Interliberu u Zagrebu, i putovao sam nekom sumnjivom autobusom tvrtkom iz Karlovca; na žalost, kasno sam shvatio da to znači osudu na dva i pol sata Thompsona na razglasu u autobusu. Međutim, to se ovdje može iskoristit jer taj pjevač u svojim tekstovima obuhvaća sve što se uopće može reć o nacionalizmu. U stvaranju alternativne, nacionalizirane povijesti, koja će zajamčiti jedinstven nacionalni identitet, a ako im se posreći možda i stvoriti alternativni, nacionalizirani pogled na svijet, propovjednici nacionalizma koristit će se nizom razrađenih mitova, kojima će pokušavati u pučanstvu izazvati osjećaj ponosa, zajedništva i eventualno solidarnosti. To su mitovi o zajedničkom porijetlu (Thompson - "Dolazak Hrvata"), zajedničkom mučeništvu i patnji ("Kletva kralja Zvonimira"), obavezno se treba ubacit malo izdaje ("E moj narode"), dobro je imat veze se religijom ("Neću izdat ja" i "Ivane Pavle II."), a poželjno je i ubacit neke reljefne ili geografske posebnosti ("Vjetar s Dinare").
Koja je budućnost nacionalizma u modernom svijetu? Jasno, postoje dvije suprostavljene teorije, prema prvoj nacionalizam je na izdisaju, i samo je pitanje vremena kad će globalizacija, koja je već dokrajčila ekonomski suverenitet skoro svih država, dokrajčiti i onaj politički. S druge strane, postoji i teorija koja smatra da je nacionalizam jednako aktivan danas kao i ranije, i da dok se ne riješi razvoj svih nacionalnih država neće prestajati ratovi među narodima. Tu ima mjesta i za neke kompromise i kombinacije; recimo, Francuska zastupa liberalno tržište ali ne dozvoljava privatizaciju strateških tvrtki, poput energetike i vojne industrije, već ih zadržava pod državnom kontrolom. Osobno smatram da je moderni svijet prerasao tradicionalni nacionalizam (kao dijete koje preraste igranje s kockicama) i da bi povratak na te ideje bio veliki korak unatrag za Europu. Doduše, neki oblici nacionalizma ipak mogu postojati (recimo, liberalni nacionalizam kojeg je zastupao J.S. Mill, a danas ga brani izraelski filozof Yael Tamir), no pitanje je samo koliko dugo.
- 22:34 -
