četvrtak, 20.09.2007.

Različita shvaćanja pojma prostitucije

Više je tisućljeća prostitucija bila zanimanje uz koje se vezivalo izrazito gađenje i prezir, a nazvati nekog "kurvom" ili "droljom" bio je najgori epitet koji se mogao dodijeliti ženskoj osobi. Tek se u pretprošlom i prošlom stoljeću javljaju prve ideje i teorije koje blagonaklono gledaju na prostituciju, a tek u drugoj polovici prošlog stoljeća te su se liberalne teorije počele ostvarivati u praksi; same prostitutke počinju organizirati sindikate koji traže dekriminalizaciju tog zanimanja, a i brojne ankete pokazuju kako sve veći broj ljudi smatra da se ona treba legalizirati. Napretkom znanosti neki stari, čvrsti argumenti protiv prostitucije poljuljani su ili poptuno srušeni; ranije se često prigovaralo kako se prostituciju treba zabraniti pošto je njena posljedica veliki broj vanbračne djece koja su prisiljena živjeti u groznim životnim uvjetima, naposve zbog toga što pretpostavljamo da neka žena, kad se počela baviti prostitucijom, nije bila osobno imućna i da se upravo zbog toga počela njome baviti. Danas istraživanja pokazuju da prostitutke u prosjeku imaju manje djece nego žene u braku. Drugi jednako snažan argument, onaj koji se poziva na spolne bolesti, također je oslabljen raznim oblicima zaštite i prijedlogom da se prostitutke jednom mjesečno ili češće podvrgavaju obaveznom liječničkom pregledu.
Pa razmotrimo redom četiri glavna pogleda na prostituciju:



1. Tradicionalno shvaćanje prostitucije

Na poimanje prostitucije u europskoj kulturi, od starog vijeka pa sve do 19. stoljeća, presudan je utjecaj imalo kršćanstvo; djela Tome Akvinskog i Aurelija Augustina odredila su osnove zapadne seksualne etike na čijim je temeljima nastajalo moderno europsko društvo. Nastaje shvaćanje seksa kao nečeg što je samo po sebi grešno i sramotno, a pošto bez njega nema potomstva Crkva na njega gleda kao na nužno zlo; međutim, pošto reprodukcija služi kao njegovo opravdanje, prihvatljiv može biti samo reproduktivan seks. Jasno, Crkva ne gleda ovdje na reprodukciju samo kao na začeće, nego kao na ukupan proces koji ide od začeća pa do odgoja djeteta – iz toga gore navedeni filozofi dolaze do zaključka da opravdan može biti samo seks u braku, pošto je brak optimalna institucija za podizanje i odgoj djece. Svaki vanbračni nereproduktivni seks prema ovom shvaćanju zaslužuje moralnu osudu.


Čini se da je jasno kako će ovakav pogled na seksualnost osuđivati prostituciju; međutim, znači li to da je neće tolerirati? U odlomku gore vidi se da Crkva osuđuje i seks u braku, ali ga ipak tolerira. Slično je i s prostitucijom; ukoliko se pokaže da je ljudska seksualnost toliko snažna i neobuzdiva da ugrožava čak i samu instituciju monogamnog braka, potrebno je razmotriti kakve joj se ustupke može dopustiti kako bi se sačuvalo što se spasiti može. I sam Aurelije Augustin piše: "Prostitucija je spasila mnogo brakova", i time oblikuje službeni stav Crkve prema ovoj pojavi; prostituciju se treba tolerirati jer služi kao neka vrsta sigurnosnog ventila. Slično piše i engleski filozof Bernard Mandeville (17.-18.stoljeće) u svom djelu Basna o pčelama:


Ako bismo doista proganjali kurtizane i prostitutke tako strogo kako bi to neki prostodušni ljudi željeli, koje bi brave i rešetke bile dovoljne da obrane čast naših žena i kćeri? Ne samo da bi žene bile izložene mnogo većim iskušenjima i da bi u očima trezvenog muškog roda pokušaj zavođenja nevine djevice postao lakši grijeh no što je to sada slučaj; već bi neki muškarci postali potpuno razuzdali, a silovanje bi postalo svakodnevni zločin. Tamo gdje – kako to često biva u Amsterdamu – odjednom stigne šest ili sedam tisuća mornara koji mjesecima nisu vidjeli osobu drugog spola, kako se može očekivati da se žene kreću ulicama bez opasnosti, osim ako mornari mogu doći do bludnica po razumnim cijenama? Nužno je žrtvovati jedan dio ženskog roda kako bi se spasio drugi dio, a spriječile mnogo strašnije gnusobe.





Dakle, čak ni ovaj najkonzervativniji pogled na seksualnost ne mora biti protiv prostitucije; jasno da je on osuđuje svjesan da je daleko od idealnog stanja stvari, ali isto tako ima se na umu da bi posljedice njezine eliminacije bile daleko gore.




2. Liberalno shvaćanje prostitucije

Možda je osvrt na ovo shvaćanje najbolje započeti izvještajem koje je 1963. godine Wolfendenovo povjerenstvo dostavilo engleskom parlamentu. O čemu se tu radi? Polovicom prošlog stoljeća vlast u Britaniji našla se pred nekoliko teških odluka; promjene društva tražile su i promjenu zakona koji su se ticali seksualnosti – tu su na prvom mjestu bili homoseksualnost i prostitucija. Poznato je kako je engleski heroj iz II. svjetkog rata, Alan Turing, konstruktor poznatog stroja kojim su se dešifrirale presretene njemačke poruke, bio osuđen zbog homoseksualnog ponašanja, što je negativno utjecalo na javno mijenje u Engleskoj i šire. Sazvano je Wolfendenovo etičko povjerenstvo, koje je došlo do zaključka da se "privatna nemoralnost ne treba ticati kaznenog prava", tj. da se prostitutke može uhititi ukoliko klijente nagovaraju na odnos, ali zbog same prostitucije ne bi smjeli biti kažnjeni ni klijenti ni prostitutke. Kasnije se čak i nagovaranje prestalo smatrati kaznenim djelom; kao što automobilske kompanije mogu reklamirati svoje proizvode i političari nagovarati glasače da ih izaberu, zašto ne bi i prostitutke mogle nagovarati klijente na odnos, sve dok ih ne prisiljavaju tu nema ničeg nelegalnog. Do sličnog je zaključka došao i Američki savez za obranu građanskih sloboda, ustvrdivši kako je zabrana prostitucije "napad na pravo pojedinca da upravlja vlastitim tijelom bez neopravdanog miješanja od strane države".


Ovo su prvi argumenti ovog tipa, a njihov način dokazivanja vrlo je jednostavan: pretpostavljaju da postoji određena privatna sfera svakog pojedinca koja uključuje svo djelovanje pojedinca prema sebi i prema drugima uz njihov svojevoljni, slobodni i objavješteni pristanak, i da država nema nikakvo pravo uplitati se u tu sferu. Dakle, hoću li ja piti sok od borovnice ili višnje moj je izbor i država nema nikakvo pravo utjecati na moj izbor i zabraniti mi jednu ili obije mogućnosti; svako moje djelovanje prema meni samom tiče se samo mene (ne krši ničija prava) i prema tome država nema nikakvo pravo da se petlja u moje privatne odluke. Isto tako, ako Mayyaa i ja odlučimo otić na sok od borovnice, ili ako svojevoljno i slobodno sklopimo dogovor da mi ona plati sok od borovnice ako joj prepričam lektiru, kako i zašto bi država imala pravo tu reagirat? Ovdje se ne krše ničija prava pošto to činimo svojevoljno i svjesno, i prema tome to ne spada u područje u koje bi država imala pravo reagirati, već u privatnu sferu pojedinaca. Isto je s prostitucijom; klijent svojevoljno daje novac u zamjenu za seksualne usluge, prostitutka svojevoljno daje seksualne usluge za novac. Dakle, prostitutka bi po statusu zanimanja trebala biti jednaka frizerki, konobarici, prodavačici ili tajnici, tj. prostitucija bi se smatrala samo još jednom u nizu uslužnih djelatnosti.


Pošto sam i sam liberal (nisam libertarijanac) ova mi se teorija čini poprilično prihvatljivom, međutim svatko može uočiti jedan veliki prigovor koji joj se može uputiti; ulazi li prostitutka stvarno slobodno u odnos s klijentom? Jasno, nju nitko direktno ne prisiljava, ali ekonomski gledano, ili li nezaposlena žena izbora?




3. Marksističko shvaćanje prostitucije

Meni osobno najprihvatljivija teorija, nije jednostavna i kratka kao ova liberalna već sadrži i širi osvrt na društveno-ekonomski kontekst u kojem se prostitucija odvija. Marksist će se, kao i liberal, složiti da nema velike razlike između frizerke i prostitutke; međutim, on će tvrditi da se i frizerka, nudeći svoje usluge za novac, na svojevrstan način prostituira. Marx piše kako je "prostitucija (u običnom smislu) samo specifičan izraz univerzalne prostitucije radnika". Liberalno shvaćanje želi prostutuciju prikazati kao slobodnu djelatnost pojedinaca, i u prilog tome navodi činjenicu da prostitutka ne mora, ako ne želi, imat odnos sa svakim klijentom koji dolazi, već da si sama može birati klijente. Međutim, jel' to znači da je ona slobodna? Marx navodi kako je sloboda u kapitalističkom društvu samo sloboda od starih feudalnih zakona, a zapravo ljudi i dalje ostaju robovi rada; da bi preživjeli primorani su da postanu najamni radnici. Isto tako, prostitutka je prisiljena da se prostituira, a to što može birati klijente ne znači baš puno; uz to, ako ima visoke kriterije neće zarađivati dovoljno tako da ih silom prilika mora spustiti i prihvaćati bilo kakve klijente. Kako onda prostitutka može slobodno pristati na neki radni odnos kad joj je, ne pristane li na njega, jasno ugrožena egzistencija?


Zanimljiv je (i sad ću ga samo ukratko obraditi) marksistički pogled na brak; naime, Marx i Engels smatraju da i brak može biti oblik prostitucije, ovisno o klasi pojedinaca koje u brak ulaze. Brak se degradira na prostituciji kad je u odnos muškarca i žene upleteno privatno vlasništvo – sjetimo se samo bronih lektira u kojima su roditelji nagovarali ili čak prisilno ženili svoje kćeri za bogataše kako bi se ekonomski osigurali. Samo brak unutar proleterijata, kad je prisutna minimalna ili nikakva privatna svojina, može biti zasnovan na međusobnoj naklonost, svi ostali oblici buržoaskih brakova specifične su vrste poslovnih ugovora. Engels piše kako je kod buržoazije


... brak uvjetovan klasnim položajem učesnika i utoliko je uvijek – brak konvenijencije. Taj se brak u oba slučaja dosta često pretvara u najotvoreniju prostituciju – ponekad obiju strana, a mnogo češće u prostituciju žene, koja se od kurtizane razlikuje samo po tome što ona svoje tijelo ne iznajmljuje kao najamna radnica za rad na komad, nego ga jednom i zauvijek predaje u ropstvo. I za sve brakove konvenijencije vrijede Fourierove riječi: "Kao što u gramatici dvije negacije čine afirmaciju, tako se u bračnom moralu dvije prostitucije smatraju za vrlinu".




Prema tome, i žena buržuja i najamni radnik mogu se shvatiti kao "oruđe za proizvodnju", najamni radnik robe a žena buržuja djece. Jasno, kod prostitucije je malo drugačiji slučaj, kako je naglasila Sara Ketchum, prostitutka obavlja uslugu a ne stvara proizvod. Seksualnost, kao i sposobnost za rad, u kapitalizmu postaje roba, a prostitutke se dehumaniziraju tako što se njihova vrijednost kao osoba mjeri cijenom koju imaju na tržištu. Što Marx i Engles onda predlažu da se napravi po tom pitanju? Jasno da zakonska zabrana prostitucije neće nimalo pomoći; pošto je uzrok prostitucije ekonomska nejednakost pojedinaca, riješenje ovog problema bilo bi sve ljude ekonomski izjednačiti. Dakle, nema riješenja problema prostitucije bez komunističke revolucije i pada kapitalizma. Do tad će nas, na ovaj ili onaj način, "kapital sve odreda jebati."




4. Feminističko shvaćanje prostitucije

Još jedan interesantan i maštovit pogled na problem prostitucije; meni je osobno više zanimljiv nego prihvatljiv, iako ima nekih djelova oko kojih se može razmišljati. Radikalni feministi (zapravo, bolje da pišem radikalne feministkinje) dijele dosta temeljnih ideja s marksizmom; i one smatraju kako je brak u većini slučajeva neka vrsta prostitucije, te se slažu da prostitutke nisu slobodne, kako to liberali žele prikazati, već su zbog ekonomske situacije prisiljene da se prostituiraju. Međutim, za razliku od marksista, feministkinje (gramatički bi trebalo feministice, ali one se bune pa eto, neka im) ne smatraju da se frizerka prostituira niti teže ukidanju kapitalizma; dok marksisti prostituciju gledaju na klasnoj, feministkinje je vide na spolnoj osnovi. Prema tome, u feminističkom shvaćanju prostitucijom se mogu baviti isključivo žene.


Radikalni feminizam smatra da prostitucija ne služi ni seksualnom užitku ni materijalnoj dobiti, već afirmiranju dominacije i moći muškaraca nad ženama. Drugim riječima, "prostitucija postoji da bi zadovoljila želju muškaraca da degradiraju žene". Feminizam odbija liberalni argument prema kojem je prostitutka slobodna i sama odlučuje želi li se time baviti; tu postoji i ekonomska prinuda koja prisiljava ženu na prostituciju, da vlastitu spolnost izražava samo na način koji je ugodan muškarcu. Zato se prema ovom pogledu prostitucija u krajnosti može izjednačiti sa silovanjem.


Koje bi bilo feminističko riješenje ovog problema? Kao prvo, radikalna promjena stavova koje muškarci imaju prema ženama, "ukidanje muškog monopola nad ekonomskom moći zajedno s napuštenjem gledišta da su žene primarno seksualni objekti". Prigovori? A jedan je dovoljan, nema nikakvog empirijskog dokaza da se muškarac, kad kupuje ženi poklone ili je izvodi na večeru, ponaša prema njoj kao prema prostitutki. Jasno da feministkinje mogu to objasniti kao plaćanje za seksualne usluge koje nije u gotovini već u pažnji i darovima, ali onda je skoro svaki oblik pažnje prema drugim osobama svojevrsna prostitucija.



- 05:59 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Prostitucija

Na mnogo se načina može prići ovoj zapravo dosta širokoj temi, napisati tisuće stranica samo iz jednog područja s kojeg se promatra, a meni ni na kraj pameti nije raditi nekakvu sintezu jer bi onda ovo ispao post kakvih, pretpostavm, samo na ovom blog serveru ima par stotina. Sama tema je dosta zanimljiva; mislim da ju je netko, dok sam još bio u gimnaziji, pisao kao maturalni rad iz sociologije (to bi bio onaj najopćenitiji pristup), ali može je se isto tako obraditi iz domene povijesti, psihologije, politike, vjeronauka, književnosti... Moj će pristup, međutim, biti nešto drugačiji; na temu prostitucije osvrnut ću se sa filozofskog gledišta, točnije sa gledište seksualne etike. Prema tome, neću sad napisati nekoliko stranica više-manje bespotrebnog uvoda, pisati o razvoju i oblicima prostitucije kroz stoljeća, o uvjetima života prostitutki i o njihovom psihološkom profilu (kao i onom klijenata), a sigurno ni o tome što Bog i Biblija misle o tome... Siguran sam da bi takav post bio zanimljiviji, ali kao što sam već napisao, to se može naći na mnogo drugih mjesta i nema smisla da zato nepotrebno ponavljam; jasno da je potrebno da na nekim mjestima budu iznešene osnove od kojih se treba krenuti i koje treba znati za samo razumljivanje teme, ali u jednom se trenutku te osnove trebaju prekinuti neprestalno ponavljati na bezbroj mjesta. Zato i pišem ovaj post; ne da po tko zna koji put ponovim općepoznate činjenice, već da pružim jedan uski i specijalizirani pogled na ovu temu, pošto mi se čini nije bilo puno takvih pokušaja, a tema je svakako zanimljiva i zaslužuje biti obrađena.


Esej sam podijelio u dva dijela; prvo ću, služeći se člancima Jaggara i drugih filozofa, izložiti četiri glavna pogleda na samu prostituciju; (1) prvo onaj najstariji, konzervativni, koji se po ovom pogledu postavlja poprilično zbunjujuće – pruža snažnu moralnu osudu prostitucije, a opet je na neki način tolerira kao nužno (ili manje) zlo, (2) zatim klasičan liberalni pristup, koji na prostituciju gleda kao na bilo koju drugu uslužnu djelatnost kamo se za novac nudi određena vrsta usluga, pa (3) zatim osvrt na prostituciju kako je vide marksisti, tj. kao na krajnji oblik otuđenja i vrhunac eksploatacije čovjeka od strane čovjeka, i kao dio "sveopće prostitucije radničke klase", i na kraju radikalni feministički pogled, prema kojem je prostitucija sam još jedan od oblika tisućljetne tiranije muškog spola nad ženskim. Nakon što izložim četiri glavna pogleda na prostituciju, po uzoru na našeg analitičara Igora Primorca postavit ću i glavno pitanje: "Je li prostitucija nemoralna?", te izložiti argumente koji, čini mi se, sasvim jasno daju negatiavn odgovor na postavljeno pitanje.



I. Različita shvaćanja pojma prostitucije

II. Je li prostitucija nemoralna?

- 05:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Dubrovnik

Bio sam pred kojih tjedan – dva na par dana u Dubrovniku na dvodnevnom poprilično zanimljivom i lagano iscrpljujućem (nisam spavao preko 60 sati) izletu; neću sad upilavati s detaljima što sam radio u koju minutu, niti duljiti s opisima grada (možda o tome drugom prilikom, za sada će dosta biti fotografije), pošto sumnjam da bi ovo prvo ikog zanimalo, te da bi se ovo drugo ikom dalo čitat, ali da ne ispadne da sam samo napisao jednu rečenicu i stavio nekoliko slika ipak ću prepričat par zanimljivih situacija i ukratko reći kako je bilo. Prvo, zašto sam uopće išao; više je razloga, među najvažnije bi se moglo uvrstiti da vidim koncert Putokaza koje i inače rijetko kad propuštam, da malo razgledam staru jezgru grada o kojem slušam već par godina na predavanjima iz različitih kolegija, te da na povratku malo obiđem Split i nađem se s nekim ljudima koje ondje poznajem.

Idem sad polako kronološkim redom; pošto je koncert bio predviđen tek za 21h, a ja sam u Dubrovnik stigao u prijepodnevnim satima, odlučio sam prvo malo razgledat grad i nekako utrošit par sati na što pametniji način. Već na samom ulazu u grad dalo se naslutit što će bit glavna prepreka ugodnom razgledavanju – rijeke turista koje su se slijevale kroz gradska vrata tako da se jedva moglo ući, a ono što vas dočeka kad se naposlijetku nekako progurate kroz gomilu koja izlazi ubije vam svaku želju za razgledavanjem; ulice preplavljene ljudima, cijeli grad mora da iz zraka izgleda kao golemi mravinjak kojeg je netko oštetio pa sad svi mravi neku jure u potpunom kaosu koji samo njima ima smisla. Ne znam, jednostavno se ne može osjetiti ništa od onog povijesnog Dubrovnika, više vas asocira na prometnu ulicu u nekoj zapadnoj metropoli nego na Stradun.
Jasno, ne bi se uopće isplatilo ulaziti u grad ako se ne želi razgledati i gradske zidine po kojima je Dubrovnik toliko poznat. Međutim, tu vas dočeka neugodno iznenađenje; ulaz na gradske zidine naplaćuje se 50 kn po osobi. OK, možda bi se trebao naplaćivat da bi se pokrili troškovi održavanja, ali 50 kn, to nije normalno! Za sat šetnje po suncu?? Naravno da se isplati dat 50 kn, same zidine su veličanstvene, ali to nije u redu, da se naplaćuje 20 kn mogli bi se pokriti svi troškovi i dobro zaraditi, a barem se turisti ne bi tako izrabljivali. Kako bilo, ja sam uspio kao student povijesti uć za samo 20 kn... Prvo što osjetite kad se popnete na zidine nije nekakav dašak prošlosti i davno minulih vremena, već neopisiva vrućina pošto su zidine direktno izložene suncu (nema nigdje hlada), a dok ste se kretali ulicama bili ste uglavnom zaštićeni okolnim zgradama. Međutim, kad dođete sebi polako počinjete shvaćati kamo se nalazite i koliko to sve skupa dobro izgleda. Da se ne mučim opisujući, evo slika:




Kad sam krenuo na put razmišljao sam si dal' da uzmem majicu dugih rukava; u ovim mi je trenucima bilo iznimno žao što nisam uzeo kapu i sunčane naočale, jer ophodati cijeli grad po užarenom kamenu i nemilostivom suncu nije baš najugodnije. Izbjegavao sam kupovati bilo što u centru grada ili na zidinama, cijene su astronomske i čovjek stvarno treba biti glup da ondje išta kupi. Jasno, proporcionalno s rastom udaljenosti smanjuju se cijene, osim par izuzetaka, mjesta s kojih se pruža lijep pogled na grad ili zidine, a koja nisu smještena u samom centru.
Pogledavši sve što sam stigao, a i već lagano umoran od neprekidnog hodanja i prženja na ljetnom suncu, odlučio sam potražit hotel Komas kamo je tu večer bio zakazan koncert Putokaza. Jasno, to nije bila nimalo laka stvar; hoteli su razbacani po uvalama oko samog grada, ja sam divnim čudom pogodio smjer ali sam unatoč tome propješačio par kilometara. Dosta dobar hotel, smješten u uvali Lapad, lijepe plaže i šetališta, ljetna terasa, sve kako treba. E da, jedna od stvari koje su me poprilično iznenadile kad sam prošao Split, bila je vegetacija u tim najjužnijim krajevima; čovjek bi očekivao nešto karakteristično za onaj tip mediteranske klime kakva je ovdje u Rijeci, dakle makiju (borve, lovor, hrast crnika, crni grab i slično), a područje oko Dubrovnika više liči na goli kamenjar koji tu i tamo ukrašava koji mali busen trave. Posljedice požara još se uvijek jasno vide, možda najbolje sam samih zidina...
Sam koncert je bio savršen, izvedba vrhunska, jedino su me živcirala djeca koja su dolazila na pozornicu i onda "plesala" i dokazivala svoju retardiranost. Ne može se, jasno, okrivit djecu, ali ne mogu razumjet roditelje koji su im dozvolili takvo ponašanje ignorirajući poglede upućene iz publike kojoj su ova djeca očito smetala. Čini mi se da su bili iz okolice, tj. da nisu bili turisti, vjerojatno iz nekog okolnog naselja jer stvarno ne znam kolike seljačine (ovo je u pogrdnom smislu, da ne bude zabune) trebaju bit da djeci dozvole takvo ponašanje.
Kako bilo, koncert je savršeno protekao, Putokazi su nagrađeni impresivnim aplauzom, ja sam oko sata pričao s Vilom na terasi i onda krenuo prema autobusnom kolodvoru.



Zbog događanja na kolodvoru došao sam do ideje da uopće piše post o ovom... Ono što se te noći odigralo vjerojatno je sasvim obična situacija koja se događala i ranije i koja će se događati još godinama, na ovom i na kolodvorima diljem svijeta, ali jasno, ja sam od toga odmah napravio dramu.

Vrijeme radnje: Noć s 25. na 26. kolovoz 2007.

Mjesto radnje: Glavni autobusni kolodvor Dubrovnika, smješten izvan grada, noću potpuno pust. Nedavno izgrađen, tako da je utjelovljenje misli nekog modernog arhitekta koji ga je obukao u tamna stakla i hladni metal, tako da cijela zgrada izgleda poprilično futuristički i nimalo ne paše uz setting kakav stvara sam srednjevjekovni grad. Srećom, kolodovor je dovoljno udaljen od grada da ta dva stila barem direktno ne ulaze u sukob (kao recimo u Splitu, na primjeru nove rive i Dioklecijanove palače), ali svjedno ne paše, kad izađe iz autobusa čovjek ima osjećaj da je stigao na Mars, a ne u neki primorski gradić. Preko dana još i nije toliko strašan, ali kad se spusti noć i ljudi nestanu, i kad si jedina osoba koja sjedi na hladnim metalnim klupama, pod umjetnom rasvjetom, u savršenoj tišini, a kamere osiguranja te i dalje budno prate, arhitektura nevjerojatno podsjeća na onu koju je u svojim knjigama opisivao George Orwell. Jasno, svakih pola sata ovuda prođe policijski automobil, ali inače nigdje žive duše, tek se kasnije dovuče neki beskućnik i legne na klupu do, ali mislim da je imao neke probleme s nogom jer je morao svakih 5 minuta ustati i prošetat. Tu i tamo koja ukrasna biljka raste iz kamenih I jednom kad se ta atmosfera uvuče u tebe nema toga što je može izbaciti, nikakav Power metal ni balkanski folk ne mogu ti misli skrenuti s egzistencijalizma i depresije koja te hvata.

Glavni likovi: Na žalost, ne znam im ni imena iako sam o svakome već stvorio punu psihološku karakterizaciju, pa ću ih morat oslovljavat prema zanimanjima ili nekim drugim jasnim karakteristikama.

1. Žena koja skuplja boce – glavni protagonist ove priče, osoba koja je već dobrano prekoračila četrdesetu. Kratka prosijeda kosa, naglašene bore karakteristične više za neku političarku nego za osobu koja skuplja boce, po licu se već vidi da je riječ o nešto inteligentijoj osobi, a pogotovo kad se počne razgovarat, način na koji gleda sugovornika kroz naočale koje je vjerojatno našla u nekoj kanti za smeće, geste i mimika, odmah ti je jasno da ne pričaš s osobom koja je nakon osnovne počela sa skupljenjem boca. Jednostavna siva, bezbojna odjeća upitnog porijetla i starosti, dugi ne baš osobito čisti nokti, fizički dosta zapuštena (do te razine da ne želiš da te dotakne), bez da se bolje zagledaš ne bi uopće primjetio da se po nečemu razlikuje od svih ostalih koji skupljaju boce po većim mjestima. Iz kasnijeg sam razgovora saznao da je završila dva fakulteta (filozofski – komparativna književnost i neki jezik, i elektro-tehnički – računalne baze podataka); jasno, s prvim se i ovako teško nalazi posao, a što se drugog tiče jednstavno ju je pregazlo vrijeme, pošto su oni na predavanjima radili u nekim programima za koje nisam ni čuo, a ona sad jedva da zna što je Windows). Unatoč tome, vidi se da joj je dosta ostalo u glavi i da ima iznimno široku opću kulturu (imali smo kratko natjecanje u elokventnosti i upotrebi nesvakidašnjih izraza), ali kao da nema želju to upotrijebiti na neki “pametan” način. Ne samo da joj je znanje o računalima negdje iz 70-ih i 80-ih godina, nego i cijeli sustav životnih vrijednosti i stavova; na neki način imaš osjećaj kao da razgovaraš s pripadnicom hippie subkulture koja je na neki način prebačena u 21. stoljeće. Dakle, nema nikakve želje da te svoje potencijale upotrijebi kako bi služila društvu kao cjelini, prezire politiku, državne službe i samu državu kao instituciju, ali i još nešto; primjetio sam da su, valjda zbog činjenice da je poprilično obrazovana a unatoč tome živi na rubu egzistencije, valjda kao prihološki efekt zaštite od frustracija, vrijednosti tako promjenjene da više ni ne želi raditi i zarađivati, imati siguran krov nad glavom i tako dalje. Kao popratna pojava tome javlja se određena vrsta prezira prema svima koji nisu obrazovani i “slobodni” kao ona, pogotovo prema ljudima čiji posao ne uključuje puno razmišljanja i kreativnosti. Unatoč tome, njezina razmišljanja nisu dovoljno koherentna, ali ih svejedno odbija ispraviti i nastavlja živjeti u svijetu koji si je sama stvorila; jednim me dijelom podsjeća na vlastitu sestru, pogotovo što se ovog dijela tiče.

2. Čistačica kolodvora – karakterno čista suprotnost osobi koju sam opisao iznad, također žena od kojih 50 godina, veoma jednostavnog načina razmišljanja čiji se razultati uvijek poklapaju s mišljenjem većine, osoba koja je odustala od bilo kakve želje za nepredovanjem i promjenom u životu, kojoj je moral isto što i bonton, bez vizija i snova. Osoba koja cijeni diplomu a ne znanje, novac a ne rad, modu a ne umjetnost. U principu nije to zla i pokvarena osoba, pa da to radi svjesno, već jednostvavno vjeruje da je to međusobno čvrsto povezano i da netko tko ima diplomu nužno zna više od onog tko je nema, i da onaj tko zarađuje više nužno radi bolje od onog tko zarađuje manje. Također nije zadovoljna svojim mjestom u društvu, u neku ruku želi više, ali je previše pasivna da bi to pokušala promjeniti, tako da se na kraju pokušava pomiriti sa sudbinom i uvjeriti da je bolje čistiti kolodvor nego biti bez posla. Pokazuje određeno poštovanje prema ljudima koji joj se sviđaju i za koje smatraju da zadovoljavaju vrijednosti koje ona cijeni, kao i prema svim ljudima koje ne poznaje, valjda iz opreza da im se ne zamjeri ili jer je tako naučena, radeći na kolodvoru. Vjerojatno rođena Dubrovčanka, izrazito konzervativna i isto kao i osoba iznad nje odbija promjeniti svoja vjerovanja, uvjerena da je ona u pravu (zato jer sluša druge koji su pametniji (pametniji = imaju diplomu) od nje, i koji su društvo uredili ovako kako bi bilo najbolje za sve njegove članove.

3. Policajac – dosta zanimljiva i povremeno simpatična osoba, najviše bi odgovarao profilu “lokalnog šerifa” iz američkih filmova, domaći čovjek koji se tim poslom bavi već dugo, navikao da se ljudima obraća tim posebnim tonom, čak i kad nije na dužnosti. Dobro upućen u svoje dužnosti i ovlasti, vidi se iz odnosa prema drugima da mu se puno ljudi ne sviđa ali da ih je u stanju tolerirat dok ne rade ništa nelegalno, a opet ne ustručava se upotrijebit svoj autoritet na njima. Međutim, ako to ne upali svjesan je da nema osnove da djeluje protiv njih, tako da možemo reć da mu je autoritet najjače oružje. Karakterno dosta sličan čistačici kolodvora, samo dosta oprezniji i još više uvučen u mreže birokracije.

Sporedni likovi: Sad si već polako razmišljam ima li smisla sve ovo pisat, ali kad sam već počeo...

Beskućnik na kupi do – saznao sam o njemu dosta, lik ima oko 60 godina, rodom je iz Dubrovnika ili okolice, pred nekoliko mjeseci su ga vlastita djeca izbacila iz kuće na ulicu. Očito je da ima ozbiljnih problema s desnom nogom (točnije stopalom) pošto hoda na štakama i ne može spavat ni sjedit dulje vrijeme, svakih 5 – 10 minuta mora prošetat, valjda radi cirkulacije. Izrazito nedruštven ali ipak nije drzak, jednostavno voli da ga se pusti na miru.

Xalik – iliti ja, student koji provodi noć na kolodvoru jer mu se ne da uzimat sobu u hotelu za 4 sata spavanja, tako da od 1 sat iza ponoći do 6 čeka autobus. Suzdržan prema radnji iako poprilično zainteresiran, pošto mu je dosadno već sad planira kako će to sve skupa napisat u wordu i s kakvom kritikom da se postavi...

Radnja: A radnje baš i nema previše, više sam se koncentrirao na likove... Uglavnom, oko 1 iza ponoći stigao sam na kolodvor i neometan slušao mp3 player negdje do 4, kad je ovuda prolazila žena koja suplja boce, tako da smo se zapričali. Tu sam saznao da je inače iz Zagreba (kamo također skuplja boce), ali pošto je ljeto i svi idu na ljetovanje otišla je i ona, u Dubrovnik, i jasno, nastavila sa poslom. I dok mi tako pričamo polako sviće i dolazi čistačica, otvara zgradu kolodvora i počinje polako mest sam dio kamo smo sjedili. I jasno, počne se derat na ovu da baca opuške na pod (što nije radila pošto nije imala love za cigarete) i praktički je tjerat metlom. I sad su se njih dvije dugo svađale, totalno suprotni svjetonazori u sukobu, jedna vrijeđa drugu da je glupa čistačica dok ona ima 2 fakulteta, druga vraća da ona barem ne kopa po smeću i da joj ne vjeruje što se fakulteta tiče. I tako se one svađaj nekih 10 min, čistačica cijelo vrijeme pere pod, a ova druga sjedi do mene i svako toliko prokomentira mi nešto negativno o čistačici. Na kraju, kad je već dobrano svanulo, pozdravi me i otiđe “na posao”, i namjerno prehoda preko upravo opranog poda, što je bio povod još jednoj kraćoj svađi. I kasnije se čistačica žali policajcu, ne da mi se sad to pisat...
I sad sjedim ja i mislim si puno toga; prvo, kako netko može bit toliko inteligentan i načitan, a ne shvaćat neke osnove funkcioniranja ljudskog društva. Pa ne može svijet bez svih ljudi koji se bave dosadnim birokratskim poslovima, činjenica je da su takvi poslovi nužni, a oni koji se tako rado postavljaju iznad njih i dižu nos trebaju im biti zahvalni, a ne gledati na njih s prezirom i mržnjom. Kao što sam već spomenuo, žena koja skuplja boce me poprilično podsjetila na moju sestru, jednako su idealistički nastrojene, na poseban način ohole i naposlijetku nerealne, drže se nekih dobrih ideala koje međutim nisu u stanju prilagoditi stvarnoj situaciji. I drugo, nisu u stanju shvatiti neke osnove koje marksizam tako lijepo izlaže, recimo onu da nije čovjek taj koji oblikuje svoju životnu sredinu, već je sredina ta koja oblikuje njega. Ova je čistačica možda u mladosti napasala stado ovaca po Dubravi, dok je ova rođena i odrasla u Zagrebu; razlika je i više nego očita. Okrivljavati prema tome nekog za malodušnost je više nego pretjerano i povlači kritiku na onog tko je to započeo.

Taj sam dan stigao do Splita gdje sam neko vrijeme razgledavao grad s Dorom, otišao do famozne čajoteke koja je na veliku žalost bila zatvorena (bila je nedjelja), smazao najbolje lignje u životu i upoznao se s nekim ljudima s Metal Chambersa. Pred dolazak su mi Dora i prijateljica otpjevale par pjesama tako da sam i to konačno čuo uživo. I tako sam završio u busu za Rijeku i stigao u ranim jutarnjim satima...



- 02:24 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost