utorak, 30.10.2007.
Parlamentarni izbori
Pred koja dva tjedna počeli su se na ulicama sve češće pojavljivati plakati s predizbornom propagandom; nije to ništa novo i posebno, takva je istuacija uvijek mjesec-dva prije izbora, ali pošto analitičari javnog mnijenja najavljuju neodlučnu borbu HDZ-a i SDP-a, a i zbog nekih plakata koji su mi privukli malo pažnje, odlučio sam sad ukratko se osvrnuti na ovaj oblik propagande. Neću se, jasno, zamarati pitanjima koji stranka ima najbolje dizajniran plakat, kako poruke psihološki utječu na glasače i tako dalje, iako ću to jednim dijelom ipak spomenuti. Ono oko čega će se vrtiti sljedeći post bit će semantika samih propagandnih poruka koje jedna stranka pokušava progurati.
Vozim se jednog jutra na fax i gledam iz autobusa, praktički sve što mogu vidjet je niz od pet ili šest golemih plakata, dopola crvenih a dopola plavih, koji pozivaju glasače na izbore. Gledano iz područja marketinga ovi plakati su prava remek-djela; iznimno jednostavni, uočljivi i prepoznatljivi, nedvosmisleno ukazuju na kontrast između dvije strane i dovode glasače pred poprilično jasan izbor. Dok se SDP, kao i većina drugih stranaka, još uvijek drži stare tradicije prema kojoj se na plakat stavlja samo vođa stranke i eventualno još jedna osoba, u svakom slučaju najugledniji političari unutar stranke, uz neki kratki i jednostavni slogan (poput ovogodišnjeg "Ljudi su snaga"), HDZ je definitivno pokazao veliku premoć na ovom području; do sada nisam vidio niti jedan plakat HDZ-a s nekim poznatim političarem u prvom planu, već se tu nalaze najčešće sasvim obični ljudi (nisu, kao kod drugih stranaka, sređeni u odijelima i nekoj posebnoj pozi), poljoprivrednici, ribari, radnici ili liječnici, koji iskazuju neku poruku – bitno je da se tu ne radi o sloganu koji se stalno ponavlja, već o smislenoj informaciji koja, kao što se i očekuje, pokazuje uspjehe prošle vlada u svom mandatu.
Međutim, nisu ovo plakati koji su mi privuki plažnju; mislim da su daleko bolji od njih ovni drugi koje sam opisaivao na početku, oni crveno-plavi. Zašto su oni toliko posebni? Napraviti plakat na kojemu će se napisati "Mi smo za bolji život u Hrvatskoj" ili tako nešto baš i nema smisla, to je nešto što sve političke stranke tvrde, jako je teško po tome se istaknuti. HDZ se sjetio jako dobre ideje; iovako se ljudi u Hrvatskoj žale da je politička scena previše nediferencijrana i da se ne zna tko je za što, da su razlike među strankama jako male ili da ih gotovo ni nema. Pokazati kamo se politika jedna stranke razilazi od politike druge, i to na jasnim praktičnim primjerima, jako je dobra ideja koja bi stvarno mogla pobuditi zanimanje javnosti. Uz to, ne samo da ovaj način propagande tjera vodu na njezin mlin, nego je i krade sa susjedovog. Već sam mislim napisao da su predizborni plakai HDZ-a savršeni što se tiče dizajna i psihologije; međutim, pitanje je što je s tim porukama koje oni sadrže? Pa idemo redom:
Prvo dolazimo do jako aktualne teme koja je nedavno bila dosta zanimljiva novinarima i jasnosti, pogled na problem ovisnosti. Ovo je iznimno moćan plakat; neka ga osoba pogleda bez previše razmišljanja i prvo što će joj pasti na pamet su određene slike; ako glasa za crvene već može vidjet sebe kako se vraća kući mračnom ulicom, igle su posvuda, tu i tamo koji čovjek leži uz rub ulice, bez svijesti... Hodajući dalje dolazi da osobe koja joj se čini poznatom, i shvati da je to njezio vlastito dijete, sada polumrtvi narkoman... I jasno da će glasati za plave, tj. protiv legelizacije droga, svatko tko već i sam nije ovisnik će na prvi pogled tako razmišljati. Međutim, znamo da razmišljanje na prvi pogled baš i nije najpouzdanije; stavimo malo ovu jednostavnu poruku pod analizu i pogledajmo kamo nas vodi.
Kao prvo, iako je toliko jednostavna da se sastoji od samo dvije riječi, "legalizacija droge", ova poruka ima dvije greške; SDP se ne zalaže za legalizaciju već za dekriminalizaciju droge, što nipošto nije jedno te isto. Nadalje, politički protivnik se ne zalaže za legalizaciju (točnije za dekriminalizaciju) posjedovanja i preprodavanja droge općenito, već isključivo "lakih droga". Moramo se složiti da postoji jako velika razlika između marihuane i heroina. Kad smo to uzeli u obzir, postavlja se dosta jasno pitanje – ima li država uopće pravo zabraniti nekome da, ukoliko to sam želi, uživa droge? Jasno je da postoje stotine razloga zbog kojih nije pametno uživati ih; ovisnost, štetan utjecaj na zdravlje, veliki novčani izdaci, mogućnost problema u obitelji i tako dalje... Međutim, uzmimo za primjer alkohol ili cigarete; i alkohol stvara ovisnost, štetan je za jetru, nije toliko jeftin i sigurno može dovesti do nasilnog ponašanja i problema u obiteljskim odnosima. A opet, nikome nije ni na kraj pameti da zakonom zabrani prodaju ili posjedovanje alkoholnih pića.
Vraćamo se ne pitanje ima li država pravo zabraniti nekome da se drogira? Čini se da nema; država se nema pravo uplitati u privatnu sferu pojedinca – ako on krši načija prava dakako da ima pravo intervenirati, ali ukoliko to nije slučaj države se uopće ne tiče što pojedinac radi. Prema tome, ako se netko drogira u svojoj sobi ili općenito negdje gdje ne smeta nikome, država nema pravo zakonom zabraniti i kažnjvati konzumaciju droge. Pravo je svakog čovjeka da slobodno izabere kakav život želi imati; zadatak države je da svim pruži približno iste šanse, ne da umjesto pojedinca odlučuje kakav treba biti njegov vlastiti život. Ako se netko želi drogirati OK, to je njegova stvar, ja ću im iz dubine srca preporučiti da to ne radi ali nemam i ne smijem imati pravo da ga u tome spriječim, ako je on slobodno i svojevoljno odlučio.
Postoji jedan mali problemčić koji ću samo spomenuti tu; pitanje je, ako droge utječu na mentalni sklop pojedinca, ima li onda osoba ovisna o drogama pravo izlaska na izbore. Naime, on ovdje izabire vlast i tako svojim postupcima, koji pretpostavimo da zbog utjecaja droga nisu kakvi bi trebali bit, može doprinjeti lošem izboru vlasti. Kako bilo, čini se da kod lakih droga nemamo nikakvu evidenciju da stvarno utječe na mentalni sklop pojedinca više nego redovito uzimanje alkohola ili pušenje duhana. Možda možemo zabraniti pijancu da izađe na izbore, ali ne možemo osobi koja inače pije, ali sada je trijezna.
Kamo nas ovo na kraju vodi? Čini se da ovu HDZ-ovu poruku možemo pročitati i obrnuto:
Pogledajmo sad malo jednu drugu poruku, naizgled jednako uvjerljivu kao što je bila ova prva:
Jasno da je cijela stvar pojednostavljena, ali načelno može proći da je SDP za nešto veće poreze nego što su to stranke centra ili desnice. Ovo je zanimljivo jer može dosta dobro zahvatiti siromašnije slojeve koji se inače radije priklanjaju ljevici; pa zašto da netko tko jedva spaja kraj s krajem glasa za SDP kad će mu ovi povećati poreze?
Naravno, stvar nije tako jednostavna; pitanje je hoće li povećanje poreza nekome tko je socijalno ugrožen zapravo pogoršati uvjete života? Možemo ovo pogledati na primjeru zdravstva; desnica teži što manjim porezima i ljudima se to naizgled sviđa. Međutim, pošto novac ne raste na granama potrebno je zdravstvo od nekud i financirati, a pošto se od poreza ne prikuplja dovoljno počinju se, prvo nešto sitno a zatim sve ozbiljnije, naplaćivati lijekovi i zdravstvene usluge. Uzevši to u obzir, socijalno ugrožena osoba bolje prolazi kada plaća veći porez, ali ne treba plaćati brojne druge izdatke – upravo to je cilj ljevice, da se porezima sakupi dovoljno novca (a jasno, pošto se oporezuje progresivno što je netko bogatiji daje više) da bi se i onim najsiromašnijim omogućili najosnovniji uvjeti za život. Zastupnici SDP-a mnogo su puta govorili o ovom; međutim, čini se da je HDZ u stanju gotovo svaku rečenicu izobličiti kako njemu odgovara.
Drugi stvarno veliki problem je pitanje financiranje skupih državnih projekata; recimo, uzmimo za primjer aktualni most koji bi Pelješac povezivao s kopnom. Odakle vladi novac da financira izgradnju takvog objekta ako porezi ostanu mali; porezi moraju pratiti financijski program troškova države, ukoliko se oporezuje manje nego što se planira utrošiti nema drugog nego zaduživanje kod Svjetske banke. Posljedica toga je golemi dug kojeg Hravtska sakupila tako da je sada među najzaduženijim zemljama u regiji.
Da se malo vratim, i ova se poruka može malo izokrenuti i vidjeti u drugom svjetlu, onda bi izgledala ovako:
I za kraj ova famozna priča sa dionicama. Očekivano, plakat HDZ-a izgleda ovako:
Tisuće ljudi koji su nedavno kupili povlaštene pakete dionica T-Coma predvidivo će reagirati ne bi li zaštitile svoj profit. Neću sad ulaziti u to kako je ta privatizacija provedena i koji su joj bili ciljevi, pogotov jer se cijela stvar odigrala tako blizu parlamentarnih izbora, pitanje je zašto bi itko prihvatio porez na dionice? Neki će reći da su ovi povlašteni paketi namjenjeni iovako za socijalno ugrožene (zato su i smanjeni na max. 16 000 kn ili koliko već), ali ako malo bolje pogledamo, kupovali su ih uglavnom pripadnici srednje klase, oni koji su siromašni nemaju 16 000 kn da o tome uopće razmišljaju. Jasno, tu su se okoristili i drugi, sakupljanjem punomoći i tako dalje. Želimo li besplatne udžbenike, više slobodnih mjesta na fakultetima, besplatan gradski prijevoz i sve te stvari koje HDZ tako lijepo obećava, trebat ćemo to od nekud financirati, tako da je uvođenje poreza nužno... Ili to ili maknuti porez, omogućiti drugima da se bogate na račun siromašnih radnika i od toga ne uzimati niti 1%. Pogledajmo malo bolje zakon; možda se čini sada da on štiti dioničare T-Coma, ali zapravo on štiti dioničare općenito, pa nisu dionice T-Coma jedine u Hrvatskoj. Zabranom oporezivanja omogućava se velikim dioničarima da zgrću milijune (i od toga ni kuna ne ide državi u obliku poreza), samo da bi nekoliko sitnih dioničara T-Coma sačuvalo taj svoj sitni udio.
I da zaključim, kad bi birači razmislili malo bolje o predizbornim porukama SDP ne bi uopće patio zbog svoje iovako očajne propagande; HDZ si je ovim porukama sam iskopao grob. Međutim, ljudi najčešće stvar prihvate onako kako im se čini na prvo pogled, i onda zbog neznanja i brzopletosti osude sebe na još 4 godine dekadencije.
- 04:43 -
utorak, 09.10.2007.
Je li prostitucija nemoralna?
 |
Nakon što smo razmotrili moguća shvaćanja pojma prostitucije, nameće se pitanje jel' ona na kraju nešto moralno, ili pak nije? Jasno, odgovor na ovo pitanje razlikovat će se s obzirom na samo shvaćanje prostitucije, tako da se, ukoliko do njega želimo doći, prvo trebamo odlučiti koja teorija najbolje opisuje i objašnjava samu prostituciju. Međutim, neću se previše koncentrirati na sadržaj prethodnog posta kako bi izbjegao da on postane nužan za razumljevanje ovog, te ću raspravu započeti iz početka i postepeno pokušati dokazati da prostitucija nije nešto nemoralno.
Iako se u današnje vrijeme na prostituciju ne gleda oštro kao što je to bilo kroz povijest, primjerice u viktorijanskoj Engleskoj, moralna osuda komercijalnog seksa i dalje je više nego prisutna. Mogli bi se pitati kako je uopće moguće, kad je već tako jasno da naše društvo moralno osuđuje prostituciju, pokušati dokazati da ona nije nemoralna?
Za početak trebamo razlikovati dvije vrste morala: pozitivni i kritički. Pozitivni ili konvencionalni moral se odražava u javnom mnijenju, običajima i zakonima nekog društva, a mogli bi ga, da što jednostavnije objasnimo, po uzoru na Patrica Devlina nazvati "moralom čovjeka iz autobusa" – pitamo prvu osobu koju sretnemo u autobusu, dakle nekog prosječnog čovjeka, određeno pitanje moralnog značaja i njegov će odgovor odražavati stav pozitivnog morala prema tom problemu. Dakle, jasno je da prostituciju možemo, prema pozitivnom moralu, smatrati nemoralnom. Međutim, kamo nas takav moral vodi? Gledano iz perspektive pozitivnog morala, sve radikalne promjene u moralu nekog društva, od ukidanja ropstva, vjerske tolerancije i prava glasa za žene, bile su u kontekstu tog vremena nemoralne. Ali ne samo nemoralne, one su i logički nemoguće; nije moguće moralnoj kritici podvrgnuti svoje (ili bilo koje drugo) društvo, pošto prema ovom shvaćanju (u kojem je moral produkt društva), ono samo ne može biti nemoralno. Uz ovaj kao glavni prigovor javlja se i nekoliko manjih; sasvim je moguće da je jedan postupak moralan u jednom a nemoralan u drugom društvu. Primjerice, kad već govorimo o prostituciji, u staroj Grčkoj bila je moralno prihvatljiva, dok je u viktorijanskoj Engleskoj povlačila najgore moralne osude. I naposlijetku, pozitivni moral je često nekonzistentan – jedan se takav problem može uočiti i na primjeru prostitucije. Pozitivni moral osuđuje komercijalni seks i prostituciju, ali što je s brakom iz koristi? Ne samo da te razlike nema, čini se da je ova druga opcija još gora; Engles piše
"Takav se brak dosta često pretvara u najgrublju prostituciju – ponekad za obije strane, ali mnogo češće za ženu, koja se od obične kurtizane razlikuje samo po tome što svoje tijelo ne iznajmljuje na određeno vrijeme, poput najamne radnice, nego ga jednom za svagda prodaje u ropstvo." |
Ova se nekonzistentnost može dosta lako objasniti; i brak i prostitucija su seksualne institucije. Pošto se kroz povijest smatralo da je glavna svrha seksa reprodukcija, društvo je prihvaćalo onu instituciju kojoj je podizanje djece išlo najbolje. Što se više udaljavamo od monogamnog heteroseksualnog braka sve više raste netrpeljivost društva prema drugim seksualnim institucijama (poput konkubinata ili razmjene žena), a prostitucija se nalazi na samom kraju niza. U njoj se obije strane služe seksom za svrhu koja nije društveno korisna; i zadovoljstvo i novac mogu biti korisni za pojedince koje se upuštaju u prostituciju, ali to su tek individualne svrhe bez društvenog značaja. Bitno je naglasiti da "društvo zanimaju običaji i ustanove, a ne pojedinac; društveni moral prosuđuje prvenstveno običaje i ustanove, a o pojedincu sudi tako što ga podvodi pod društvene uloge koje ti običaji i ustanove definiraju". Pošto ovaj moral ne smatra brak vrijednim po sebi, već kao najbolju moguću ustanovu za odgoj i podizanje djece, ni bračni seks nije legitiman zato što je bračni, već zato što služi nekoj društvenoj svrsi. Kad žena u braku ima spolne odnose samo da osigura ekonomsku stabilnost koju jamči bračno stanje, stvarno stoji što je Engels napisao, da je ovdje prisutan najamni karakter kao i kod obične prostitutke. Međutim, pozitivni moral ostaje nekonzistentan te prihvaća i ne osuđuje brak iz koristi, ali smatra kako je prostitucija i dalje nemoralna. Prema tome, u potrazi za riješenjem bilo kojeg etičkog pitanja ne trebamo se obazirati na neutemeljene stavove pozitivnog morala, već se moramo posvetiti kritičkom moralu, koji se, kao što je to slučaj kod pozitivnog, ne bazira na tradciciji, afinitetima i emocijama, već na razumu i argumentima.
Sad kad smo odredili u konteksu kojeg morala ćemo uopće govoriti o prostituciji, razmotrimo i prve argumente protiv nje, te odgovore koji se na njih mogu pružiti. Ovo je tip argumenata koje će ponuditi većina ljudi koji joj se protive; oni će navesti kako država treba zabraniti prostituciju kako bi zaštitila same prostitutke. Reći će kako bavljenje prostitucijom nosi brojne rizike i opasnosti; povećanu mogućnost zaraze spolnim bolestima, nasilno i uvredljivo ponašanje mušterija, izrabljivanje svodnika i opći prezir društva. Međutim, jesu li ovo argumenti koji pokazuju da je prostitucija nemoralna? Jasno da ne; ovo su argumenti koji pokazuju nešto sasvim drugo – da se prostitucijom nije pametno i isplativo baviti. Naravno da to nema veze s moralnošću same radnje; isto tako nije pametno biti rudar u Kini, novinar u Iraku ili mornar na nekom starom tankeru. Međutim, jasno je da ova zanimanja nisu nemoralna zbog toga što su opasna i možda neisplativa – zašto bi onda prostitucija bila?
I drugo, ovi prigovori protiv prostitucije zapravo pretpostavljaju da je prirodno početno stanje da je ona zabranjena, i sad gledaju zašto bi je trebali zabranit. Drugim riječima, da prostitucija nije zabranjena, većina tih prigovora bi automatski otpala; pošto bi postala zanimanje kao i svako drugo, moglo bi se stati na kraj nasilju mušterija nad prostitutkama kao i izrabljavanju od strane svodnika, i jasno, ne bi bilo ni društvenog prezira. Isto tako, da se, kao u zemljama kamo je prostitucija legalizirana, uvede obavezan pregled i tesitranje na spolno prenosive bolesti svaki mjesec, bitno bi se smanjio i rizik od bolesti. Ovi argumenti definitivno nisu dovoljni da pokažu kako je prostutucija nemoralna.
Još se jedan prigovor može dodati ovima; može se reći da prostitucija djeluje štetno na privatni seksualni život same prostitutke. Ovaj je prigovor zanimljiv pošto, za razliku od prethodnih, nije ovisan o stavu društva prema prostituciji. Pitanje je može li prostitutka imati normalan seksualni život i na neki način uključivati i isključivati svoje emocije od odnosa do odnosa. Međutim, nasuprot mogućim očekivanjima, istraživanje provedeno u SAD-u pred nekoliko desetljeća pokazalo je da prostitutke imaju čak i ispunjeniji seksualni život i više uživaju u odnosu s jednim partnerom (ne s klijentom) nego klasične udane žene. Mnogi nisu spremni prihvatiti ovaj jasni dokaz i svejedno ostaju tvrdoglavi i bez ikakve empirijske evidencije tvrde kako bavljenje prostitucijom nužno negativno utječe na privatni seksualni život prostitutke. Dobro, a što i ako utječe? Nedavno sam na Iskonovom forumu čitao jedan vic koji me na ovo podsjetio, mornar na prekooceanskoj plovidbi čita horoskop, i u njemu piše: "Zdravlje: Zvjezde vam se smiješe. Ljubav: Zvjezde vam se smiješe. Sex: Zvjezde crkavaju od smijeha!". Nema sumnje da rad na prekooceanskom brodu negativno utječe na seksualni život mornara koji možda mjesecima ne vidi svoju ženu; međutim, jel' se zato treba zabraniti prekooceanske plovidbe i proglasiti to zanimanje nemoralnim?
Osobno se slažem s mišljenjem Rawlsa, Milla i drugih filozofa koji smatraju da se država nema nikakvo pravo uplitati u odluke pojedinca koje se tiču njega samog i spadaju u privatnu sferu; ovaj se oblik djelovanja zove (državni) paternalizam, i njegova je opravdanost uvelike upitna. Ako ja samostalno i svjesno odlučim da ću, ne znam, u svoju sobu staviti neku sliku, ima li država pravo zabraniti mi to iako se ne tiče nikog drugog osim mene? Učini li to, država će se jasno uplesti u moju slobodu i ograničiti je u domeni u kojoj je nema nikakvo pravo ograničavati. Isto je tako i ovdje; država se ne može uplesti i zabraniti prostitutkama rad, čak ni da bi ih zaštitila, ako je to njihova slobodna odluka.
Možda najpoznatiji argument protiv prostitucije ide u drugom smjeru; on tvrdi da neke stvari nisu na prodaju, i da je seks jedna od takvih stvari. S prvim dijelom argumenta, da nisu sve stvari na prodaju, sigurno se možemo složiti; međutim, pitanje je dal' se seks treba nalaziti na popisu tih stvari? Mjesta u državnoj upravi, osobna sloboda, prijatljstvo i ljubav su neke od stvari koje sigurno nisu na prodaju, ali možemo li tu uvrstiti i seks? Odgovor ovisi kako definiramo seks, odnosno koju teoriju seksualnosti prihvatimo; kako bilo, teorija prema kojoj seks nije ništa više nego izvor užitka sigurno prihvaća prostituciju kao oblik prodaje užitka, a čak je i prokreacijska teorija spremna tolerirati prostituciju kao manje zlo. Prostaje još jedna teorija koja joj se otvoreno suprostavlja; ona prema kojoj je seks isključivo izraz ljubavi između dvije osobe.
Međutim, kod ove teorije javlja se kritika prostitucije ne kao najamnog seksa, nego kao seksa bez ljubavi. Ovaj argument svoju snagu nalazi u nedokazanoj teoriji seksualnosti; kako tvrdi David Richards, romatično shvaćanje seksa je osobni ideal, a ne moralni standard. Apsurdno je takav ideal, utemeljen na hrpi romantičnih osjećaja, nametati onima koji ga ne prihvaćaju.
No čak ako ga i prihvatimo, ovaj argument ne pokazuje da je seks bez ljubavi nešto nužno loše. Pogledamo li malo bolje njegovu strukturu, on tvrdi kako je seks vezan uz ljubav osoban, ispunjavajuć i poseban doživljaj, dok je seks bez ljubavi jednodimenzionalan, prolazan i manje značajan doživaljaj. Pretpostavimo da je stvarno tako, i razmotrimo malo formulaciju ove tvrdnje; ona kaže kako je seks vezan uz ljubav daleko bolji od seksa bez ljubavi, i iz toga zaključuje da je seks bez ljubavi nešto loše. Ovo ne samo da sadrži logičku grešku vidljivu iz satelita, već je i u praksi neprimjenjivo; bolje je imati HDD od 320 Gb nego imat onaj od 60 Gb. Međutim, to ne znači da je loše imati HDD od 60 Gb. Isto tako, možda je sex vezan uz ljubav bolji, ali to ne znači da je seks bez ljubavi nešto loše.
Za kraj ću izložiti argumente koji čine dio feminističke kritike prostitucije; one tvrde kako je prostitucija nemoralna jer je takav najamni seks bezličan i neosoban, jer se prostitutka svodi na puko sredstvo za ostvarenje cilja klijenta, i jer žena ovdje prodaje svoje vlastito tijelo, dakle samu sebe.
Pogledajmo argumente redom; tvrdi se kako je prostitucija nemoralna jer je odnos između klijanta i prostitutke neosoban; za razliku od odnosa u kojem se poštuje i uvažava druga osoba kao osoba, ovdje to nije prisutno. Međutim, koliko je to ozbiljan problem? Možemo li uopće, u odnosima koje imamo s drugim ljudima, uvijek zadržati tu razinu osobnosti; idem fino na fax, prođem pored kioska i kupim si novine. Moj odnos prema ženi koja prodaje novine sigurno nije pun osobnosti i uvažavanja nje kao osobe, ja joj samo dam 5 kn a ona meni Novi List, gotova stvar. Bilo bi lijepo da je naš odnos osobniji pa da popričamo par minuta, ali kad bi imao takav odnos sa svima s kojima dolazim u susret, cijeli život bi samo pričao. Možda bi to bilo moguće da živimo u malim zatvorenim zajednicama kamo svatko svakog poznaje, ali inače tražiti da odnos koji imamo s drugim ljudima uvijek bude osoban je apsurdno. Dok god se ja ponašam kulturno i prema osnovama bontona, nema ničeg lošeg u tome što je moj odnos prema vozaču autobusa, prodavačici u kiosku ili prostitutki čisto profesionalan i neosoban.
Jasno, netko će pomisliti da je ovaj odgovor naprosto glup. Ne može se uspoređivati odnos kojeg imam s prodavačicom novina i onaj kojeg imam s prostitutkom. Prema tome, gorne ponuđeni prigovor bi otpao; da, odnos kojeg imam prema ljudima u trgovini može biti bezličan i neosoban, ali onaj seksualne naravi ne smije biti neosoban! Međutim, tko kaže da seks mora biti osobnog karaktera? Već smo prije utvrdili da je ta romantička teorija seksualnosti samo osobni ideal i da nemamo osnove da na njoj temeljimo moralnost.
Drugi argument je isto zanimljiv; tvrdi kako je prostitucija nemoralna pošto klijent zapravo iskorištava prostitutku da bi zadovoljio svoje seksualne želje. Ali, iskorištava li je on stvarno? Kad klijent siluje prostitutku možemo reći da ju je iskoristio, tj. da je djelovao suprotno njezinim željama i interesima. Međutim, ona na odnos pristaje svojevoljno i u njemu su njezine želje i interesi stvarno zadovoljeni; jasno, ovaka odnos ne zadovoljava (iako je i to moguće) njezine seksualne želje, ali ona ih ni nema. Prostitutka u odnos ulazi zato jer želi novac, i ako ona na kraju taj novac i dobije, nitko ovdje nije iskorišten. Kad ja dođem do frizerke i kažem joj da mi skrati vrhove, ne ispada li prema ovome onda da je ja zapravo iskorištavam? Pa jasno je da ne, ona svojevoljno da je svoj rad za 60 kn koje ja dajem njoj.
Zadnji prigovor je dosta širok, ali maksimalno ću ga skratiti a da se bit ipak ne izgubi; on tvrdi kako je prostitucija nemoralna pošto u njoj žena prodaje vlastito tijelo, bitan dio svog identiteta. Ovo neki smatraju također dosta jakim argumentom; kako takav oblik prodaje može biti moralan? Kao protuprimjer možda je najbolje navesti neka druga, općeprihvaćena zanimanja: recimo manekenka. Ne čini li se da i ona zapravo prodaje svoje tijelo? A opet, nitko neće reći da su manekenke nemoralne. Ako postoje dvojbe oko ovog primjera, moža bolje navesti neki još izravniji, recimo dojilju ili surogat-majku. Pa čini se da je surogat-majčinstvo daleko gori oblik prodaje vastitog tijela od prostitucije, a opet nitko ga na smatra nemoralnim, čak ga se može smatrati dobrim djelom. Zašto bi onda prostitucija bila nemoralna? Ako dvoje ljudi imaju želju da imaju dijete (a žena ne može zatrudnjeti), zašto je OK da unajme surogat-majku, a isto tako ako netko ima želju za spolnim odnosom nije OK da unajmi prostitutku?
Mislim da ovaj niz protuargumenata uspješno pobija sve pokušaje da se prostitucija pokaže nemoralnom. Moj stav nije ovdje krajnje liberalan, kako se to možda čini, jer uzimam u obzir i slažem se s marksističkim prigovorima protiv prostitucije. Međutim, treba se uzeti u obzir da oni spadaju u jedan zaseban, daleko širi sustav koji se danas ne poklapa sa stvarnom situacijom. To, jasno, ne znači da se on ne bi trebao poklapati sa stvarnom situacijom, osobno mislim da bi nam bilo daleko bolje da je društvo reformirano kako to predviđa marksizam, međutim činjenica je da nismo spremni za to i da bi svaki radikalni potez mogao bitno naštetiti društvu.
Uzimajući to u obzir osobno smatram da se prostituciju treba dekriminalizirati, eventualno i legalizirati. Sigurno nema ničeg lošeg u tome što se netko, tko se stvarno želi baviti prostitucijom, time i bavi, problem je kad je netko, tko se ne želi baviti prostitucijom, na to prisiljen socijalnom i financijskom situacijom. Ali to je već drugi par rukava i zabrana prostitucije i njihovo proganjanje sigurno nije adekvatan odgovor na taj problem; umjesto da se prostitutke proganjaju trebalo bi se poraditi na tome da osobe koje se ne žele baviti prostitucijom mogu bez problema naći drugi, njima prihvatljiv posao.
- 06:57 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
