srijeda, 12.03.2008.
Malo o koncertima
Sad sam se neko vrijeme dvoumio o čemu da pišem; gotovo mjesec dana planiram napisat esej o filozofiji J.J. Rousseaua i time dovršit cjelinu političke filozofije koju obrađujem od početka godine, ali moram priznati da već dulje vrijeme nekako nisam raspoložen, a nemam ni ideju kako da te komplicirane ideje, koje sam uspio posapajati u glavi, sad sistematično iznesem na pipir. S druge strane, također već dulje vrijeme planiram napisati jedan nefilozofski post i u njemu obraditi par tema o kojima razmišljam u zadnje vrijeme, ili koje su me se na neki način dojmile.
Za početak, mogao bi malo pisati o koncertima - vidim da je to dosta aktualno, i ne samo u zadnje vrijeme; na velikom se broju blogova mogu naći postovi u kojima se izražava nestrpljivo isčekivanje nekog takvog događaja, ili u kojem su opisani doživljaji i utisci sa istog, a na nekim forumima sam čak naišao i na radikalne izjave poput onih napisanih u topicu "Što lijepog pamtite iz prošle godine", kad su ljudi navodili koncerte i ništa drugo. Pošto ja nisam bio baš neka osoba koja je luda za takvim događajima, ovo me malo zaintrigiralo pa sam odlučio ovu godinu posvetit koncertima i vidjet što je u njima toliko dobro; tako sam se malo aktivirao i, pošto mi je financijsko stanje nakon ove dvije stipendije više nego dobro, sad u prosjeku idem na više od jednog koncerta mjesečno (jasno, tu mislim na one poznatijih bendova, ne na neke lokalne manifestacije i što ja znam). Within Temptation, Marduk i Nightwish su iza mene, a sad se čeka Metal Fest (Zagreb), Iron Maiden (Split), Judas Priest (Zagreb), Arkona i Skyclad (Rijeka), Metal Camp i tako dalje... Kako bilo, nije mi sada namjera opisavati kako mi je bilo na njima ili kako ih nestrpljivo isčekujem, barem ne na klasičan način, čini mi se da i dalje ne shvaćam što je tu toliko dobro. Recimo, sad na koncertu Within Temptationa; fino se smjestim negdje relativno blizu pozornice, koncert počne, svi oko mene skakuću, pjevaju i mašu rukama, u jednom trenutku čak i Sharon del Adel počne skakat i ja onako stanem, kao da se vrijeme zaustavilo, i mislim si: "Stojim okružen sa više stotina ljudi koji očarano gledaju ženu koja je davno prešla tridesetu i koja, poput njih, skakuće (to je u neku ruku bilo i sweet) po pozornici, ona svjetla bliješte da te oči bole, kvaliteta zvuka je neusporedivo gora od one sa klasičog CD-a, sve sam ovo platio 150 kn a bilo bi mi daleko pametnije da sam fino doma u fotelji i čitam Wittgensteina". Mislim, kad gledaš iz svoje perspektive, pa je ispred tebe pozornica, oko tebe su euforični ljudi, sve to izgleda smisleno i dobro, ali kad staneš i pogledaš to iz neke druge perspektive, kao da sa vrha dvorane pogledaš na samog sebe u toj rulji, osjetiš se glupo, a čitava stvar izgleda tako isprazno i neracionalno, skoro da ti se počinje gadit. Ne sama glazba, daleko od toga, ali ideja koncerta zato da. Inače, to me već dulje vrijeme muči, stalno se prebacujem iz jedne perspektive u drugu, stavljam stvari kroz "filter racionalnosti", i onda sam prisiljen bitno promjeniti mišljenje o njima. A to čovjeka onda vodi u probleme jer ne može uživati u nekim neracionalnim stvarima, poput koncerata i drugih... Doduše, pitanje je dal' uopće treba uživati?
Osobno, volim otići na koncert, pogledati neki bend koji više-manje volim uživo, ali platiti tih nekoliko sati 250 kn, i umjesto finog uživanja u glazbi dobiti onu atmosferu koja obično vlada na koncertima, to mi se ne sviđa. Na neki mi je način odbojan svaki tako pretjerani oblik masovne euforije i emocinalnosti, kako to obično biva na koncertima, nogometnim utakmicama i slično. U zadnje me vrijeme na koncertima više fascinira ponašanje ljudi nego bend koji svira; još o tim ljudima nisam donio konačni dojam, ali bojim se kakav bi na kraju mogao ispast...
E da, kad sam već kod toga, imao sam jednu stvarno zanimljivu epizodu kad sam se vraćao s Nightwisha; koncert je završio oko 0:30h, ja sam na pustom željezničkom kolodvoru bio oko 1 iza ponoći, a vlak je kretao u 6:30h. Kolodvor je inače noću zatvoren, tako da sam trebao stajati vani, na temperaturi ispod nule, mp3 player mi je ostao bez baterije tako da sam bio osuđen na tišinu noći, kompletno sam, naslonjen na neki stup, gledajući monotone teretne vlakove koji su prolazili svakih pola sata. Unatoč tome, ovo me je inspiriralo možda i više od samog koncerta; koliko bi mi bilo drago da sam na koncert došao s nekim društvom tako da ovo vrijeme brže prođe, opet mi je bilo drago što sam sam, jer taj nedefinirani osjećaj sigurno ne bi imao da sam bio u ugodnom društvu. Ali kad si sam, stojiš naslonjen na taj stari kameni stup, nekoliko koraka ispred tebe 6 je željezničkih perona, snijeg sipi iz mračnog neba a pahulje se tako jasno vide osvjetljene žutom svjetlošču lampi, čuješ samo neprekidno zujanje visokonaponskih vodova i kucanje velikog sata na kolodvoru, ruke su ti u džepovima kaputa tako da ledenu hladnoću osjećaš samo na obrazima, i stojiš, nedefinirano dugo, i ne razmišljaš ni o čemu, samo osjećaš ovu atmosferu... Ponekad prođe koji teretni vlak; prvo vidiš tri svjetla u daljini, onda čuješ tutnjavu i već u sljedećem trenutku ispred tebe prolazi lokomotiva koja vuče 37 teretnih vagona, obojanih samo onom crvenom bojom da bi se spriječilo hrđanje, osjetiš tu hladnoću željela i neku vrstu poštovanja prema snazi stroja koji to vuče, odlutaš mislima u prošlost, pa razmišljaš o kapitalizmu 19. stoljeća, eksploataciji, o Orwelu i 1984., o šest milijardi ljudi koji žive na ovom planetu, o njihovim mislima, o moralu... Ne znam, na neki način je drugačije razmišljat tako, o svemu odjednom, zapravo je je više osjećanje nego klasično analitičko razmišljanje... U svakom slučaju, fascinantno...
- 01:59 -
