nedjelja, 16.12.2007.
Povijesne anegdote
Cetinski je Sabor (1.1.1527.), okupljanje nakon kojeg je Hrvatska ušla u Habsburgšku Monarhiju, zapravo bio novogodišnja proslava, a ne nikakva službena sjednica hrvatskih velikaša. Okupili se plemići u Cetinu (kod domaćina Frankopana), slavili u raskošnim dvoranama uz dobro jelo i piće, razgovarali o vinu, lovu i ženama, i na kraju došli na red i Turci. Teška je situacija, kralj je mrtav nakon katastrofalnog poraza na Mohačkom polju (1526.), javljaju se prve sumnje da se sami mogu održati protiv Osmanlija. I pala ideja da izaberu Habsburga za kralja, svi je (onako u dobrom raspoloženju) gromoglasno podržali, ali nisu imali pečate da svoju odluku ozakone. Bila je to novogodišnja proslava i kome bi palo na pamet da nosi službene pečate sa sobom... I tako oni drugo jutro naredili stolaru da napravi njihove obiteljske pečate, ukratko mu ih opisali, i njima zapečatili odluku. Čitava je ova teorija nastala (a kasnije je potvrđena i drugim izvorima) jer se pokazalo da su pečati na istoj povelji loše kvalitete i djelju kao falsifikati, tj. kao da ih je netko na brzinu radio...
 |
Pa malo o riječkom grbu... Inače, ako niste znali to je dvoglavi orao, ali je specifičan po tome što mu obije glave gledaju na istu, lijevu stranu. Po tome je grb Rijeke jedinstven, niti jedan grb u svijetu nema takvu situaciju da su obije glave okrenute u istom smjeru; u heraldici se teži ravnoteži tako da glave uvijek gledaju svaka na svoju stranu, ili ako je već samo jedna, onda ona gleda na desno. Danas malo tko ide za time, ali u srednjem vijeku to je bila iznimno agresivna gesta koje bi se mogla prevesti kao: "Ubit ću tebe, tvoju obitelj i sve kmetove, spaliti ti posjede i izbrisati ti ime iz povijesti!". Naravno, to je poruka onome koga gledaju te dvije glave... A Rijeci su grb dali Habsburgovci, a glave su okrenute prema Trsatu, koji je bio Frankopanska utvrda... Svi znamo kako je završila svađa Leopolda Habsburškog i hrvatskih plemića par desetljeća kasnije – micanjem s političke scene obitelji Zrinski i Frankopan, te oduzimanjem svih njihovih imanja...
A jeste li znali neke stvari o našem hrvatskom grbu... Recimo, da ona koza koja reprezentira Istru ne bi uopće trebala biti tamo; Juraj Dobrila i društvo okretali bi se u grbu da znaju. To je čisti fašistički simbol (tj. fašisti su ga uveli u upotrebu), a ujedno potječe od slovenskog grada Kopra (kopar = kaper), tako da je stvarno upitno što on radi u kruni hrvatskog grba.
Malo o dubrovačkom grbu, zapravo onom koji na šahovnici reprezentira Dubrovnik. Inače je službeni grb Dubrovačke Republike bio Sv. Vlaho, a ovaj novi crveno-plavi dobili su kad su se išli ulizivat Habsburgovcima (po tome je dubrovačka diplomacija bila poznata) i rekli caru neka im, u znak "vlasti" koju ima nad njima, odredi grb. On se nije želio gnjaviti time i rekao je pisaru ili nekom državnom kancelaru da odredi, a ovaj jadan, možda je prvi put čuo za neki grad Dubrovnik, pogledao je na karti i vidio da je na moru, pa je mislio da neće pogriješit ako pretpostavi da se bave brodogradnjom, te im je za grb dao tri stolarske grede... Jasno, to Dubrovniku nije smetalo jer nisu ni mislili koristiti taj grb, imali su svog Sv. Vlahu. Ali eto, netko se sjetio da ga stavi na državni grb, a čini se da se putem i jedna greda negdje izgubila jer su sada samo dvije...
Nešto o fakultetima u srednjem vijeku... Česta je praksa bila da bi se profesor i student potukli ako ovaj drugi nije bio zadovoljan ocjenom. A pošto nisu imali knjige (bile su silno skupe) svako se predavanje slušalo 3-4 puta dok se sve nije popamtilo...
Inače kad već spominjem knjige, prije tiskarskog stroja za jednu jedinu knjigu tipa Biblije trebalo je izdvojiti jedno klasično seosko imanje; zemlju, kuću i staju, stado ovaca, kravu, i svu ostalu imovinu... Za jednu knjigu...
15.stoljeće, Truci se šire po Balkanu... Slaba Srbija traži pomoć i postaje vazal Ugarske (u čijem je sastavu onda i Hrvatska)... Nakon pada same Srbije (kad su ostali samo njeni najzapadniji djelovi, uglavnom utvrde na Dunavu) šalje vladar Ugarske svoje ljude da, prema dogovoru, preuzmu vlast u tri strateški najvažnije utvrde, Beogradu, Smederavu i nekoj trećoj kojoj se ne mogu sjetit imena. Dolazi ugarski poslanik pred Smederevo, staje s pratnjom pred gradskim zidinama, poziva kneza Jeremiju koji mu treba predati vlast, ovaj dolazi na vrata i ide razgovor:
- Pozdorav, Jeremija. Evo, stigli mi da preuzmemo upravu u utvrdi.
- Jasno, ja sam spreman da se pokupim, samo mi dajte 12 000 zlatnika i odo ja.
- Jeremija, ti se zezaš ili? Kakvih 12 000 zlatnika?
- Pa ovako, ne dam grad dok ne dobijem 12 000 zlatnika?
- Ma što je tebi, čovječe, otkud meni 12 000? Imam ovdje zapovjed od kralja da predaš utvrdu, tu je povelja i kraljevski pečat na njoj.
- OK, sve je to lijepo i krasno, ali ja ne dam grada dok mi ne date 12 000 zlatnika.
I tako se ugarsko poslanstvo zbunjeno pokupilo... Ali saznali za to Osmanlije i došli pred grad s 12 000 zlatnika. I Jeremija fino pokupio lovu, napustio utvrdu sa ljudima koji su mu bili odani, i zbrisao u nepoznato s 12 000 zlatnika, a Osmanlije dobili utvrdu. Pošto je to bila ključna strateška točna za obranu Dunava, Ugarska ju je jednostavno morala osvojiti, i za to je potrošila i deset puta više od cijene koju je tražio Jeremija. On je sam kao lik ostao u Srbiji zapamćen kao jedan od izdajnika naroda koji neprijatelju daje utvrdu za nekakav novac. Tako to kažu narodne predaje iz vremena romantizma...
A sad prava povijesna istina... Sve je to bilo više-manje tako, ali izostavlja se jedna bitna stvar; Smederevo je bio privatno vlasništvo Jeremije, ne samo grad kojim je on upravljao kao postavljeni načelnik. Srpski je knez par desetljeća ranije trebao lovu, i od Jeremije (bogatog plemića) je posudio 12 000 zlatnika, a kao nekakav zalog mu je dao Smederevo. Bitno je naglasit da Smederevo nikad nije bilo pravno Jeremijino; on ga je imao pravo koristiti kao svoj posjed, ali kad mu srpske knez vrati 12 000 zlatnika on mu mora prepustiti utvrdu. Postavivši se u podređeni odnos prema Ugarskoj novi senior je postao ugarski kralj (a ne više srpski knez), a on (ugarski kralj) nije mario za obaveze koje je naslijedio preuzevši vlast u Srbiji. Prema tome, da je Jeremija napustio utvrdu ostao bi bez 12 000 zlatnika koje je posudio, i zato je jasno zašto je nije želio predati. Bitno je naglasiti i da se Jeremiju ne može i ne smije osuđivati kao izdajicu naroda; sama narodna svijest javlja se tek početkom 19.stoljeća, prije toga postoje samo feudi i feudalni gospodari, i nije bila rijetkost da jedan feudalac bude svojim posjedom uključen u sastav kraljevtsva koje nacionalno gledano nema veze s njim... Na slici dolje je utvrda Smederevo...
1389.godina... Turski sultan Murat I. s vojskom od oko 300 000 ljudi ide na Europu, i na Kosovu polju mu se suprostavlja kršćanska vojska koja je bila daleko manja, brojala je samo 100 000 ljudi iz svih krajeva Balkana i okolice (Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Mađari), a bila je pod vodstvom srpskog kneza Lazara Hrebljanovića (koji nije bio samostalan vladar nego je bio vazal ugarskog kralja). Došlo je do bitke i svijetu je njezin ishod ostao poznat kao katastrofalan poraz kršćanske vojske, vjerojatno jer se ubrzo nakon bitke Osmansko Carstvo proširilo sve do Dunava, podjarmivši čitavu Srbiju osim nekoliko najzapadnijih utvrda (gore nevedene Beograd i Smederevo, recimo). Srbi taj dan pamte kao veliku tragediju u svojoj povijesti, a mnoge su tužaljke opjevale bol i tugu žene srpskog kneza Lazara Hrebljanovića koja je nakon muževe pogibije u bitci morala svoju kćer dati sultanu u harem, samo da ga udobrovolji i da spasi jadan srpski narod. U narodnoj je verziji zapamćen još i Vuk Branković, sprski plamić koji je prema njima stao na stranu Turaka i više puta u ključnim trenucima izdao svoju domovinu... Sve do početka 20.stolječa svjetske je historiografija tako interpretirala cijeli događaj, tek se kasnije uvidjelo da postoje neki problemi...
Ovako, uz objašnjenje, ide prava verzija, suprotna od one u narodnim pričama... Bitka se odigrala na Kosovu polju, i u njoj je stvarno umro knez Lazar Hrebljanovića, kao i turski sultan. Kako bilo, bitka je u najgorem slučaju završila neodlučeno; drugim riječima, kršćanska je vojska pružila toliko snažan otpor da su se Osmanlije trebali povući, te iako je golem broj ljudi poginuo na obje strane može se gotovo reći da su posljedice bitke bile pozitivne za Srbiju. Međutim, u čemu je problem... Hrebljanović je umro, Srbiji treba novi knez, a njegov sin ima samo 6 godina, jasno da ne može vodit državu, pogotovo ne u takvim ratnim vremenima... Ugarski kralj, svjestan da treba postavit neku jaku osobu na čelo, za novog kneza proglašava Vuka Branković, odanog srpskog plemića... I sad ide ono najbolje: žena poginulog kneza Lazara Hrebljanovića postaje svjesna da će ovime njezina kuća izgubit ugled i moć, a pošto joj to nije bilo u interesu a nikako se nije mogla takmičit s Vukom Brankovićem, onda se obraća Osmanlijama i odlučuje postati njihov vazal; oni to jasno prihvaćaju, davaju joj određenu autonomiju, ona šalje svoju kćer da zapečati dobar ugovor, i eto Srbije pod Osmanlijama iako su se uspjeli obraniti na Kosovu polju. Pošto su sprske narodne priče rađene pod utjecajem Hrebljanovićke, a i pošto su teritorijalne promjene pokazivale da je bitka bila poraz (a nije!), stoljećima se smatralo pogrešno. Isto tako, Vuk Branković je zapravo uz Ugarsku branio autonimiju Srbije, a zapamćen je kao narodni izdajica...
Tako da se treba bit jako oprazan s povijesnom građom jednom kad je se dobije...
1914 godina, neposredno nakon atentata u Sarajevu, šalje Austro-Ugarska Kraljevini Srbiji ultimatum (na skupom papiru, tiskan zlatnom i crnom tintom, ukrašen, s pečatima, vodenim žigovima i čime sve ne) u kojem traži izručenje određenih ljudi koji su pod njihovom zaštitom, kao i dozvolu da provede istragu unutar same srpske vlade... Odbijanje referenduma dovest će do objave rata... I stigne dojava u Beograd, vladajući krugovi se okupe, odluče da neće prihvatit uvjete ultimatuma, sad još samo trebaju odgovorit Austro-Ugarskoj, pa pošalju tekst u ministarstvo vanjskih poslova... Tu su, međutim, počeli problemi... Jezik diplomacije u to vrijeme bio je francuski, međutim, pošto je 95% srpske diplomacije išlo za Moskvu, u cijelom veleposlanstvu nitko nije bio u stanju odbijanje ultimatuma pravilno prevest na francuski. Ali dobro, snašli se oni, dovukli nekog profesora koji je znao i preveo to, ali sad se to trebalo napisat... U cijelom ministarstvu je, međutim, bio samo jedan pisaći stroj na latinici (pošto je opet gotovo sva diplomacija išla za Rusiju, na ćirilici), i jasno, on se pokvario usred tipkanja... Da stvar bude gora, imali su još samo 15 min da to napišu... Tako da su rukom naškrabali kako odbijaju ultimatum i to poslali...
- 04:38 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
