subota, 21.06.2008.
Bioetika
Nedavno sam stigao sa simpozija bioetike koji se, sad već tradicionalno, održava na Malom Lošinju; tu se okupe vodeći bioetičari ovog dijela Europe kako bi, u nizu predavanja, radionica i debata, obradili vodeća pitanja i probleme praktične filozofije. Na ovom sam simpoziju sudjelovao i prošle godine, tako da neću previše objašnjavati o čemu se radi jer sam sve to već napisao ovdje na blogu; ove godine se malo toga promijenilo. Hotel je preuređen i uzdignut do najviše kategorije, vrata sobe koja se otvaraju karticama, LCD televizori, mini-bar, da dalje ne pričam... Donekle mi je čak bilo neugodno; ja sam još imao socijalno najosjetljiviju temu, pričam o redistribuciji, egalitarizmu i tako dalje, a odsjedam u sobi koja za noć stoji oko 1000 kn. Ali dobro, malo što se može tu napravit, lokacija je takva da se ne može očekivat jeftiniji smještaj pošto Lošinj, kao i čitavo naše priobalje, cilja na elitni turizam; možda bi se cijeli simpozij trebao premjestit negdje kamo bi smještaj bio jeftiniji, stvarno je smiješno da vodeći europski etičari, koji pričaju o nekakvoj solidarnosti, jednakosti šansi i tako dalje, troše lovu poreznih obveznika (jer su nam smještaj financirala visoka učilišta) na hotele sa 5 zvjezdica. Dolazimo do problema koje je već davno isticao Karl Marx; znanstvena elita, i to upravo ona koja se bavi etikom i pitanjima pravednosti, je klasno orijentirana i socijalno neosjetljiva; ili je pak osjetljiva u teoriji, ali potpuna neosjetljiva u praksi. Ovo je tema o kojoj bi mogao jako puno pisati (a nisam namjeravao, jednostavno je mi došlo dok sam pisao), ali radije ću to ostaviti za kasnije, privremeno preskočiti Marxa i koncentrirati se na samu bioetiku.
«Bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija – uključujući moralne poglede, odluke, ponašanje i djelovanje – u sklopu znanosti o životu i zdravstvene skrbi, koje se pritom služi različitim etičkim metodologijama u interdisciplinarnom okruženju». Ovako je definirana bioetika u drugom izdanju Bioetičke enciklopedije iz 1995. godine. Jasno, ova definicija ne govori puno i moguće ju je interpretirati na različite načine; u današnje vrijeme glavni je problem ovo "interdisciplinarno okruženje" koje različiti ljude shvaćaju na različite načine. Većina bioetičara to vidi kao suradnju i načelnu jednakost svih disciplina, njihovu sintezu u jednu novu znanost, čemu se neki pak protive; Peter Singer, primjerice, oštro kritizira ovakav oblik interdisciplinarnosti u bioetici, prema kojem su sve discipline jednako važne. Moram priznat da se potpuno slažem sa Singerom, i u ovoj kratkoj kritici pokazat ću zašto jednakost disciplina nije poželjna, kamo vodi bioetiku i koje su krajnje posljedice ako prihvatimo jednakost disciplina.
Ovaj sam semestar imao kolegij "Bioetička edukacija", gdje se možda i najbolje vidjelo na što se bioetika svela; simpozij još ostavlja dobar dojam jer su ljudi dovoljno stručni da temu koja nema veze s etikom ipak zanimljivo prikažu, ali ovo što se radilo na bioetičkoj edukaciji bilo je stvarno... tužno. Uglavnom, da počnem od početka: bioetika je zapravo grana praktične etike koja se specijalizirala za probleme na području znanosti i medicine. Pošto etičar, kad riješava neki praktični problem, mora znati nešto o samoj stvari i ne može ga riješiti na čisto teorijskoj razini, cilj bioetike bio je etičarima pružiti najmodernija znanstvena istraživanja na kojima bi mogli graditi svoje teorije. Međutim, dogodilo se nešto što se dogoditi nije smjelo; znanost, koja je donedavno bila izvor podataka za etiku, sad je počela preuzimati vodeće mjesto u bioetici. Ali dobro, to bi se još mogli i izdržat, ali onda se počinju uplitat i religija, kulturologija i druga područja, na kraju dobijemo potpuni kaos, a jedino što bioetiku drži na okupu je sveprisutna tolerancija među tim disciplinama. Drugim riječima, religija priznaje argumente znanosti (što se bioetike tiče), etika prihvaća argumente kulturologije, i svi tako pričaju i izlažu svoje teorije, druže se i nazivaju bioetičarima, za zapravo kao da razgovaraju na različitim jezicima. Kakvog smisla ima na jednom području spajati ovakve discipline kad je jasno da one ne mogu uspostaviti komunikaciju i izmjeniti argumente; tu se radi o posve različitim razinama argumentacije, o suprotnim polazištima, nejednakim kriterijima i da dalje ne nabrajam. Svaka rasprava ovog tipa je uzaludna.
Kako je to izgledalo u praksi? Studentima su podijeljene teme seminara koje su trebali u 15 minuta izložiti grupi. Da ne obrađujem sve teme redom, jer možda su svega tri bile vezane uz etiku, uzet ću jednu kao primjer; kolegica je imala temu "Stres iz medicinske perspektive". I dobro, ona je to lijepo izložila, pričala o uzrocima stresa, štetnom djelovanju na organizam, bolestima jetre, gušterače i čega sve ne, adrenalinu i drugim hormonima, a ja sjedim u nevjerici i pitam se "Gdje je tu etika??". Stres nije baš zahvalna tema, ali mogla je naći etičke probleme; trebali li država štititi građane od stresa posebnim zakonima kojima bi, recimo, dodatno ograničila radno vrijeme ili nešto slično, treba li se ljude koji pate od strese djelomično oslobađati posla kako bi se štetna razina stresa smanjila, i tako dalje... Ali ne, ona je radije pričala o parasimpatikusu i bolestima jetre... Drugim riječima, umjesto bioetičke teorije ona je izložila medicinsku. Da je netko drugi eventualno to razradio pa se nadovezao još bi i moglo proć, čak bi i simpatično izgledalo, ali ovo je bio jedini seminar koji se doticao stresa. A ja i dalje ne vidim kakve veze bolesti jetre imaju sa etikom... Druge teme nisu bile nimalo bolje; recimo, pričalo se o načinima izlječenja i meditacije u budizmu, o modi, o anti-aging tretmanima... I to bez trunke etike, isključivo deskrpitivno, najčešće i bez vlastitog stava o datoj temi. Kolegi je ponuđen na odsjeku filozofije, a više filozofije ima u kvantnoj mehanici i fonetici njemačkog jezika nego u ovakvoj bioetici...
Prije sam već spomenuo da je interdisciplinarna tolerancija danas jedna od osnova bioetike; ja pak smatram da je to najgore što joj se moglo desiti. Iz jedne oštre analitičke discipline koja je trebala pružiti konkretne odgovore na pitanja koja postavlja razvoj znanosti, dobili smo pluriperspektivnu i interdisciplinarnu mješavinu koja ne može ponuditi konkretan odgovor ni na najbanalnija pitanja, koja je potpuno neproduktivna i besperspektivna, čisto gubljenje vremena. Najgori oblik banalizacije filozofije koji sam do sad vidio.
Koje je moguće riješenje? Bietika bi se trebala reorganizirati, i to tako da se vrati etici kao svojoj osnovi i izbaci svo nepotrebno kulturološko i teološko smeće; društvene i prirodne znanosti mogu biti samo izvori informacija za etiku, ali je ne mogu i ne smiju zamjeniti. Pa i naturalizam je prihvatljivija pozicija od ovakve bezperspektivne pluriperspektivnost. Ako bioetiku uspredimo sa biljkom, onda etika treba biti stabljika, a psihologija, sociologija, pravo, medicina, kulturologija i eventualno teologija samo listovi koji biljci daju građu za rast, ali njome ne upravljaju, te ne mogu funkcionirati bez nje. Ovo na što današnja bioetika liči je upravo to – hrpa lišća bačenog da truli na blatnjavom podu. Filozofija, odnosno etika, je ono što treba uspostaviti red, izbaciti pluriperspektivnost i postaviti se kao vodeća i jedina relevantna disciplina u bioetici, upravo zato što je na razni rasprave najviša; nema tog teološkog, medicinskog ili pravnog argumenta koji bi mogao pobiti etički. Zato bi se bioetičari više trebali koncentrirati da etičkim argumentima suprostave druge etičke argumente, a ne religijska ili kulturološka naklapanja.
- 04:43 -
