ponedjeljak, 19.04.2010.
Prigovori apriornom znanju
Rasprava između racionalizma i empirizma prisutna je u filozofiji gotovo 2500 godina, iako nije uvijek bila u središtu pozornosti. Započevši u vrijeme Sokrata, Platona i Aristotela, a vrhunac doživjevši u 17. i 18. stoljeću, i danas je prilično rasplamsala i aktualna; međutim, nije mi cilj povijesno sagledati raspravu već analitički prikazati jedan njen uži dio.
Središte rasprave usmjereno je na otkrivanje porijetla našeg znanja, ili točnije na određivanje uloge koju osjetilno iskustvo igra u stjecanju znanja. Racionalisti tako tvrde da neka bitna znanja stičemo neovisno o osjetilnom iskustvu, dok empiristi smatraju kako je osjetilno isustvo njegov glavni i jedini izvor.
Glavna je teza racionalizma da je razmišljenje (razum) neovisan izvor znanja, i to vjerodostojniji i sigurniji izvor znanja od osjetilnog iskustva; štoviše, neki su racionalisti otišli toliko daleko da su tvrdili kako je razum jedini izvor znanja. Osnova za ovu tezu nalazi se u činjenici da jedine nužne istine koje znamo o svijetu znamo upravo zahvaljujući razumu, a ne iskustvu. Empirizam ovdje ima ozbiljnih problema; nije moguće na empirijskim načelima objasniti znanje nužnih istina. Još je David Hume u 18. stoljeću pokazivao kako niti jedan opći iskaz čija istinitost ovisi o iskustvu ne može upućivati na neku logički nužnu istinu. Neovisno o tome koliko je sam iskaz provjeravan i potvrđivan, uvijek je moguće da će biti opovrgnut u budućnosti. Ukoliko je kamen ispušten iz ruke pao na zemlju n puta, to i dalje logički ne jamči da će pasti n+1 put, bez obzira koliko velik broj n bio. Ovo zapravo pokazuje da niti jedan opći iskaz koji govori o svijetu ne može biti nužno i univerzalno istinit; štoviše, ovo ne vrijedi samo za opće iskaze, već i za sve iskaze koji imaju činjenični sadržaj. Oni mogu biti samo više ili manje vjerojatne hipoteze, ali ne i logičke istine.
Tvrdnja do opći iskazi znanosti ili svakodnevnog govora mogu biti samo hipoteze nije toliko problematična; ovim se bavi filozofija znanosti i, iako je teza diskutabilna, empiristi su suočeni s znatno većim izazovom. Naime, jedno su iskazi znanosti, a drugo iskazi formalne logike i matematike. Možemo prihvatiti da znanstvena generalizacija načelno može biti pogrešiva, ali logičke i matematičke istine svima se čine kao nužne i sigurne.
Međutim, prema empirizmu, niti jedan iskaz koji ima činjenični sadržaj ne može biti nužan ili siguran. Zastupnicima ove pozicije zato ostaju samo dva moguća izbora; ili će (i) morati tvrditi da ne postoje nužne istine, što će ih dovesti u sukob s općim uvjerenjem da iste postoje, ili će (ii) prihvatiti da nužne istine postoje, ali tvrditi da one nemaju činjenični sadržaj, što će ih obvezati da objasne kako iskazi koji nemaju nikakav činjenični sadržaj i dalje mogu biti istiniti i korisni. U ovom ću radu obraditi obije mogućnosti, te sagledati posljedice koje iz njih slijede.
(i) Nužne istine ne postoje
John Stuart Mill, engleski filozof iz 19. stoljeća, među prvima je tvrdio kako matematičke i logičke istine zapravo nisu ni nužne ni sigurne. Umjesto toga, smatrao je da se tu radi o induktivnim generalizacijama utemeljenim na golemom broju primjera, zbog čega mi pogrešno vjerujemo da su te istine nužne i sigurne; dokazni materijal koji im ide u prilog toliko je snažan da nam se čini kako nije moguće da bude drugačije. Međutim, to su i dalje induktivne generalizacije, veoma vjerojatne ali i dalje nisu nužne – barem načelno moguće je naći protuprimjer. Razlika između istina matematike i logike s jedne, i istina prirodnih znanosti s druge strane, nije u vrsti, već u stupnju.
Iskustvo nam daje vrlo dobre razloge da vjerujemo kako su matematičke i logičke istine univerzalno i nužno istinite; međutim, iskustvo nam to ne može jamčiti. To što su se date istine do sada bezbroj puta pokazale točnima u prošlosti i dalje ne znači da nije moguće da budu pogrešne u budućnosti, tj. teoretski je i dalje moguće naći protuprimjer kojim bi opovrgnuli te istine.
Međutim, čini se da se Millu dosta stvari može prigovoriti; primjerice, Kant ističe kako, iako nema sumnje da svo naše znanje započinje iskustvom, to ne znači da ono ujedno i proizlazi iz iskustva. Kada kažemo kako matematičke i logičke istine znamo neovisno o iskustvu, ne mislimo da su ujedno i urođene, da se rađamo znajući kako je a2 + b2 = c2 . Matemetika i logika se mogu učiti na sličan način kao i prirodne znanosti, te nije isključivo i da su neka otkrića u matematici bila posljedica uočavanja pravilnosti u iskustvu, primjerice da je pitagorin poučak nastao nakon što se uočilo da su (kod pravokutnog trokuta) površine kvadrata na katetama svaki put jednake površini kvadrata na hipotenuzi. Dakle, kada kažemo da znamo matematičke i logičke istine neovisno o iskustvu, ne govorimo kako temporalno (vremenski) one prethode iskustvu, već da mu prethode epistemološki. Neki bi racionalisti tako mogli dovesti u pitanje Millovu tezu kako su iskazi logike i matematike imaju isti status kao i empirijske hipoteze. Ovi će racionalisti tvrditi kako su dati iskazi neovisni o iskustvu, te kako njihova istinitost ne ovisi o empirijskoj provjeri. Iako do njih možemo doći pomoću iskustva, jednom kad ih razumijemo i prihvatimo vidjet ćemo da su nužno istiniti, neovisno o bilo kakvom daljnjem iskustvu. Mi ne možemo ni zamisliti da je drugačije nego što te istine tvrde, i po tome ih možemo razlikovati od empirijskih generalizacija. Ranije smo rekli da iskazi čija istinitost ovisi o iskustvu ne mogu biti nužne istine – međutim, čini se da za logičke i matematičke istine ipak možemo reći da su nužne i sigurne, pošto ne ovise o iskustvu.
Želimo li dalje dovoditi u pitanje ovu Millovu tezu, najbolje da ispitamo slučajeve u kojima bi mogli reći da neka logička ili matematička istina zapravo nije nužna ni sigurna. Zamislimo da kupim 5 parova čarapa, odlučim prebrojati koliko čarapa imam i zaključim da ih ima 9. Ukoliko na iskaz 2 x 5 = 10 gledam kao na empirijsku generalizaciju, tj. kao na iskaz "Svaki put do sada kad sam množio 2 s 5 dobio bi 10", ovaj će nesretni slučaj s čarapama poslužiti kao protuprimjer. Međutim, ako nam se nešto takvo dogodi, nikad nećemo posumnjati u matematiku: pretpostavit ćemo kako smo možda krivo prebrojali čarape, ili da nam se činilo da se radi o pet parova, ili da nas je proizvođač zeznuo i u kutiju stavio čarapu manje. Kako bilo, nikad nećemo ni pomisliti kako 2 x 5 nije uvijek 10.
Možemo razmotriti i neki drugi primjer; uzmimo recimo zakon isključenja trećeg, pravilo formalne logike prema kojem svaka propozicija mora biti ili istinita ili neistinita. Drugim riječima, nije moguće da ona nije ni istinita ni neistinita, nešto od toga mora bti. Međutim, netko može prigovoriti kako neki primjeri ovo mogu dovesti u pitanje; recimo propozicija "Ona je prestala izlaziti u Palach" nije niti istinita niti neistinita ukoliko ona nikad prije nije izlazila u Palach. Znači li to da trebamo odbaciti zakon isključenja trećeg? Čini se da ne; ova naša propozicija, kad je malo bolje pogledamo, nije jednostavna već složena – sastoji se od propozicija "Ona je prije izlazila u Palach" i "Ona sada ne izlazi u Palach". Štoviše, čini se da propozicija "Ona nije prestala izlaziti u Palach" nije kontradiktorna, već samo kontrarna ovoj našoj prvoj propoziciji. Zato ne možemo reći kako propozicija "Ona je prestala izlaziti u Palach" nije ni istinita ni neistinita. Tvrdeći to, mi tvrdimo kako ni ona ni njoj kontradiktorna propozicija nisu istinite, ali tu griješimo jer ovaj primjer zapravo pokazuje kako ni data propozicija ni ona koja sliči na njoj kontradiktornu porpoziciju nisu istinite. No ova koja izgleda kao kontradiktorna, zapravo je samo kontrarna propozicija; zato zadržavamo zakon isključenja trećeg pošto smo pokazali da negiranje propozicije ne povlaču uvijek njoj kontradiktornu propoziciju.
Koju god da situaciju zamislimo, uvijek će se pokazati da matematičke i logičke istine odoljevaju svim prigovorima, i da ćemo uvijek mijenjati i prilagođavati empirijske podatke, a nikad logička i matematička pravila. Čini se da je ovdje Mill bio u krivu i da nije moguće odbaciti neke matematičke istine; mi ih ne možemo napustiti a da pri tome ne proturiječimo sami sebi, pravilima vlastitog jezika i načina razmišljanja. Prema tome, čini se da moramo prihvatiti da su matematičke i logičke istine nužne i sigurne. Alfred Ayer će ići i dalje; on će ih nazvati analitičkim propozicijama, odnosno tautologijama, za razliku od Milla tvrditi će da su one nužno istinite, ali da zato nemaju činjenični sadržaj.
(ii) Nužne istine nemaju činjenični sadržaj
Da bi mogli iscrpno prikazati drugi dio rasprave trebamo se prvo podsjetiti što bi uopće bile analitičke i sintetičke propozicije, odnosno analitički i sintetički sudovi, kako ih naziva Kant. On sam čini prvo razlikovanje ovih pojmova u filozofiji, te kao analitički sud prikazuje onaj kojem je predikat u potpunosti sadržan u pojmu subjekta o kojem govori. S druge strane stoje sintetički sudovi, u kojima pak predikat leži izvan dosega subjekta, iako je na određeni način s njime povezan. Drugim riječima, dok sintetički sudovi subjektu dodaju predikat koji se ni na koji način nije mogao izvesti iz subjekta, koji predstavlja nešto posve novo, u analitičkim sudovima predikat ne daje nikakve nove informacije o subjektu, on je u subjektu sadržan i predstavlja samo jedan od načina shvaćanja subjekta, jedan od dijelova pojma subjekta.
Kant navodi primjere kojima pokušava pojasniti ovo razlikovanje; sud "Sva tijela su protežna" bi bio analitički, pošto je dati predikat "protežan" već sadržan u značenju pojma "tijelo". Nije moguće da nešto bude tijelo, a da nema svojstvo protežnosti. S druge strane, sud "Sva tijela su teška" bio bi za Kanta sintetički, pošto predikat nije sadržan u subjektu. Isto tako, sud "2+2=4" je sintetički sud, zato jer broj četiri ni na koji način nije sadržan u zbroju dva i dva. Čini se da Kant sugerira kako nije moguće zamislit da nešto bude tijelo, a da ne bude protežno, ali da je moguće zamisliti kako 2+2 ne mora nužno biti 5. On zapravo ide nešto dublje, s obzirom na naš kognitivni aparat slaže se da nam nije moguće zamisliti kako je 2+2=5, ali isto tako smatra da to nije kontradikcija, dok bi sud "Neki predmeti nisu protežni" to bio. Kant smatra da analitički sudovi ne proširuju i obogaćuju naše znanje na način kako to čine sintetički sudovi, pošto analitički sudovi ne sadrže ništa što već nije sadržano u samom pojmu o kojem govorimo.
Mnogo je stvari koje se mogu prigovoriti ovoj Kantovoj teoriji, ali osvrnut ćemo se samo na najbitniju: Kant ne nudi adekvatan kriterij prema kojem bi trebali razlikovat analitičke od sintetičkih sudova. On, naime, nudi dva potpuno različita kriterija; kad govori kako broj četiri nije sadržan u zbroju dva i dva, on se poziva na naše subjektivno shvaćanje intenzije broja četiri, i isto tako, na subjektivno shvaćanje intenzije zbroja 2+2. Međutim, kad pokazuje kako je sud "Sva tijela su protežna" primjer analitičke propozicije, Kant se poziva na pincip kontradikcije. Drugim riječima, u prvom primjeru koristi određni psihološki, dok u drugom koristi logički kriterij, te pretpostavlja kao da su oni ekvivalentni. Međutim, moguće je da neki sud prema prvom kriteriju bude analitički, a prema drugom sintetički; moguće je da dva simbola budu sinonimi iako nemaju za sve ljude isto značenje – činjenica da netko može misliti o 2+2 i pri tome ne misliti o 4 nipošto ne implicira da propoziciju "2+2=4" možemo olako odbaciti bez da upadamo u kontradikciju. Pogledamo li ostatak Kantova argumenta, jasno je da on razlikovanje želi temeljiti na ovom drugom, logičkom kriteriju; zbog toga radi grešku kada upotrebljava psihološki kriterij i pri tome mislim da je uspio uspostaviti razlikovanje između analitičkih i sintetičkih sudova.
Ayer sugerira kako možemo spasiti Kantovo razlikovanje analitičkih i sintetičkih sudova ukoliko promjenimo glavni kriterij razlikovanja; propozicija je analitička kada njena istinitost ovisi isključivo o značenju simbola koje sadrži, a sintetička kad njena istinitost ovisi o iskustvenim činjenicama. Tako je propozicija "Postoje mravi koji su uspostavili robovski sustav" sintetička, pošto ni na koji način ne možemo iz značenja njenih simbola zaključiti je li istinita ili lažna; moramo se pouzdati u iskustvo i istraživanje o mravima. S druge strane, propozicija "Ili su neki mravi paraziti ili niti jedan mrav nije parazit" je analitička pošto njena istinitost uopće ne ovisi o samim mravima; ukoliko razumijemo logičke simbole i veznike, možemo znati da je propozicija istinita bez da se uopće pozivamo na iskustvo. Prethodni primjer ima shemu "Ili p ili ne-p", i svi takvi i slični primjeri su analitičke propozicije.
Međutim, moramo primjetiti da propozicija "Ili su neki mravi paraziti ili niti jedan mrav nije parazit" ne govori apsolutno ništa o ponašanju samih mrava ni o bilo kojoj činjenici u svijetu. Ovo vrijedi za sve analitičke propozicije, tako da možemo zaključiti kako one nemaju činjenični sadržaj.
Služe li nam onda ičemu analitičke propozicije, sad kad se pokazalo da nemaju činjenični sadržaj? Ayer smatra da su one ipak korisne; iako ne govore ništa o bilo kakvoj empirijskoj situaciji, one nam na dobar način prikazuju kako koristimo određene simbole. Primjerice, kada tvrdimo da, ako su svi labradori psi, a svi psi sisavci, onda su svi labradori sisavci, mi ne iznosimo nikakve činjenice. Mi iznosimo nešto drugo, pokazujemo na logički slijedi propozicije "Svi labradori su sisavci" iz propozicija "Svi labradori su psi" i "Svi psi su sisavci". Mi ovdje zapravo govorimo o konvencijama prema kojima upotrebljavamo riječi poput "svi" i "ako - onda", a ne o labradorima.
Čini se da nam analitičke propozicije ipak mogu pružiti nova znanja; one pokazuju moguće implikacije naših vjerovanja kojih ranije nismo bili svjesni. Međutim, na određeni način ipak možemo reći da analitičke propozicije ne prodonose našem znanju; izgleda da nam one govore samo ono što smo i sami ranije znali. Ukoliko znamo da su zvončari ostaci starih poganskih običaja, i isto tako znamo da u okolici Rijeke ima zvončara, možemo upotrijebiti shemu "Ako p implicira q, i p je istina, onda je q istina" kako bi pokazali da u okolici Rijeke ima ostataka starih poganskih običaja. Ali čini se da kazavši kako su zvončari ostatak starih poganskih običaja, i kako u okolici Rijeke ima zvončara, mi smo zapravo već indirektno rekli da u okolici Rijeke ima ostataka poganskih običaja. Iako nam ovaj oblik omogućuje da direktnije i jasnije izrazimo neku već poznatu propoziciju, čini se da nam ne donosi nikakvo novo znanje, barem ne na način kako to čini iskustvo.
Kad bi netko morao na papir ispisati sve informacije koje zna, sigurno je da ne bi napisao niti jednu analitičku propoziciju. Međutim, stvaranje analitičkih propozicija omogućilo bi nam da osiguramo kako na popisu sintetičkih propozicija koje smo stavili na papir nema nekonzistentnosti i kontradikcija. Mogli bi provjeravati konzistentnost svake nove sintetičke propozicije s drugima koje su već napisane, i tako održati lustu kvalitetnom. Može nas se, s druge strane, činiti da analitičke propozicije ipak nisu potrebe; do sada smo nebrojeno mnogo puta koristili veznike kao što su "svi", "ako - onda" i "ne" bez da smo se zaplitali u nelogičnosti i kontradikcije. Tako da se ponovno možemo pitati obogaćuju li i na koji način analitičke propozicije naše znanje.
Ayer dalje smatra kako je analitički karakter istina formalne logike bio kroz povijest, u tradicionalnoj logici, nedovoljno jasno izražen pošto ona sama nije bila dovoljno formalizirana. Govoreći o sudovima umjesto o propozicijama te uvodeći irelevantna psihološka pitanja, tradicionalna je logika davala dojam kao da je na neki specifičan povezana s našim načinom razmišljanja, dok je zapravo govorila samo o formalnim odnosima između redova. Sva pravila zaključivanja tradicionalne logike popisao je i obradio prvo George Boole, a kasnije je i taj njegov popis uvršten u nešto opširniji sustav Russela i Whiteheada. Njihova formalna logika ne govori o predmetima u vanjskom svijetu ili o svojstvima ljudskog uma, već samo o mogućnostima stvaranja analitičkih propozicija pomoću logičkih veznika. Prema tome, ova nova logika ukida razlikovanje između logičkih istina i pravila zaključivanja koje je bilo prisutno još u Aristotelovoj logici; njegova su tri zakona misli, onaj o identitetu (A a A), o nemogućnosti kontradikcije ( ne (p ^ ne-p ) ) i zakon isključenja trećeg (p v ne-p ) sadržani u Russelovu sistemu, ali nemaju ništa značajnije mjesto od svih ostalih analitičkih propozicija. Nadalje, Ayer tvrdi kako istinitost date analitičke propozicije ne ovisi o tome kako je ona uklopljena u sustav s drugim propozicijam; njena istinitost mora proizlaziti samo iz njezine forme.
Što je s matematičkim propozicijama? Čak i ako nije moguće matematičke ideje reducirati na čisto logičke, Ayer smatra kako će one i dalje biti vrsta analitičkih propozicija, pošto je kriterij da bi nešto nazvali analitičkom propozicijom da njena istinosna vrijednost proizlazi jedino iz značanja pojmova koje sadrži, što vrijedi za matematičke propozicije.
Problem, međutim, predstavljaju geometrijske propozicije; veoma je lako ovdje pogriješiti, kao što je učinio i Kant, te pretpostaviti da, pošto je geometrija disciplina koja proučava fizički prostor, i njene propozicije imaju činjenični sadržaj. Krenemo li Kantovim stopama, uvidjet ćemo da su istine geometrije nužne i sigurne, i morat ćemo uvesti sintetičke apriorne sudove. Međutim, danas je jako teško vjerovati da je euklidska geometrija jedina disciplina koja se bavi fizičkim prostorom; postoje brojne druge ne-euklidske geometrije, tako da dolazimo do zaključka kako su aksiomi geometrije samo definicije, a teoremi koji iz njih slijede ništa više nego logičke posljedice tih definicija. Prema tome, nema smisla pitati koja je od tih geometrija istinita, a koja nije; dok unutar sebe nisu kontradiktorne, sve su one istinite. Drugo je pitanje pak koja je od njih korisnija, tj. koju možemo bolje primjeniti, ali to nije relevantno za ovu raspravu. Dok god ne možemo na temelju iskustva reći da je neka od njih istinita ili lažna, trebamo na sve geometrijske popozicije gledati kao dijelove logičkog sustava, tj. kao na analitičke propozicije.
Uzevši u obzir gore navedene razloge, ne preostaje nam nego da odbacimo Kantove tvrdnje kako su geomatrijske propozicije zapravo sintetički apriori sudovi – možemo za njih reći da su a priori i da su nužni, ali oni definitivno nisu sintetički, već analitički sudovi.
Do sada je već objašnjeno kako su analitičke propozicije nužne i sigurne; ne možemo ih pobiti primjerima iz iskustva pošto one uopće ne govore ništa o empirijskom svijetu, već samo o određenim pravilima koja smo prihvatili u jeziku. Nužne su upravo zato jer ih ne možemo pobiti a da se pri tome ne dovedemo do kontradikcije; kako je Wittgenstein pisao u Tractatusu, jedino opravdanje na osnovu kojeg smatramo da svijet ne može funkcionirati da ne se ne drži zakona logike je što ne možemo zamisliti takav svjet koji ih se ne drži. Kada tvrdimo da nikakvo iskustveno znanje ne može pobiti propoziciju "2+2=4", tvrdimo to zato jer je 2+2 sinonim za 4 na isti način na koji je neženja sinonim za muškarca koji nije oženjen.
Međutim, čemu toliko zanimanja za logiku i matematiku ukoliko u njima ne možemo naći ništa što već ne znamo? Henri Poincare tako sarkastično zaključuje da, ukoliko se svi matematički iskazi mogu derivirati jedni iz drugih pomoću formalne logike, matematika onda nije ništa drugo do li jedna velika i komplicirana tautologija. Zar je stvarno moguće da teoremi koji su ispunili tisuće knjiga ne služe ničemu drugom nego da na opširan i neiravan način kažu kako je "A = A"? Zašto su nam logika i matematika ipak zanimljive?
Odgovor bi bio u ograničenju našeg razuma; kad bi bili bića neizmjerno velike inteligencije, logika i matematika nas uopće ne bi zanimale pošto bi već na prvi pogled bili svjesni svih logičkih posljedica koje neki iskaz povlači, te iz njih ne bi mogli naučiti ništa novo. Međutim, naša inteligencija ipak nije toliko napredna; čak i neke jednostavne tautologije poput "91 x 79 = 7189" izmiču našoj direktnoj percepciji – da bi se uvjerili u ovu tautologiju, tj. u tvrdnju da je 7189 sinonim za 91 x 79, trebamo prvo uzeti papir i to izračunati.
Kroz ovaj se prikaz pokušalo obraniti empirističku tezu kako nema i ne može biti apriornog znanja o stvarnosti, pošto su istine razuma nužno lišene bilo kakvog činjeničnog sadržaja. Kada kažemo da se neka propozicija zna a priori, zapravo kažemo da je ona tautologija – ona nam može pomoći u stjecanju novog činjeničnog znanja, ali sama po sebi nema nikakav činjenični sadržaj.
Zaključak
Na prethodnih desetak stranica prikazana su samo dva osnovna prigovora apriornom znanju; ovako su na aprirono znanje 1930-ih godina gledali filozofi poput Carnapa, Ayera, Goodmana i Tarskog – razlikovanje analitičkih od sintetičkih propozicija bila je jedna od glavnih teza logičkog pozitivizma. Zanimljiv nastavak rada bio bi prikaz kritike ove pozicije koju iznosi Willard Quine; on smatra kako ne postoji razlika između analitičkih i sintetičkih propozicija, tj. da se nama samo čini da postoji razlika. Propozicija "Nebo je plavo" koju bi logički pozitivisti smatrali sintetičkom, Quine ne razlikuje od analitičke propozicije "Svi neoženjeni muškarci su neženje", pošto će se normalnom sugovorniku obije činiti jednako sigurne i nužne. Prema Quineu, dakle, analitičke propozicije uopće ne postoje. Naravno, i ovdje se može ući dulje u raspravu, pozivati se na Putnama ili Strawsona, ali to ćemo pustiti za neku drugu priliku.
Logički pozitivizam ne samo da predstavlja iznimno plodno razdoblje u kontekstu ove rasprave, već i nudi neke na prvi pogled prilično prihvatljive teze. Filozofi Bečkog kruga uglavnom pogađaju moje intuicije u ovoj raspravi tako da na prvi pogled nisam osobito sklon Quineu i bliži sam "obrani dogme" nego njegovim stajalištima. Kako bilo, Dvije dogme empirizma čitao sam dosta rano (na prvoj godini) tako da bi bilo krajnje vrijeme da ulovim nešto slobodnog vremena i opet ih prelistam.
- 02:09 -
