nedjelja, 18.01.2009.
R. Plant - Smrt filozofije politike
Iznenadni nestanak filozofije politike početkom 20. stoljeća predstavlja jedan od zanimljivijih fenomena u povijesti filozofije; tako je 1956. godine Peter Leslett pisao kako u 20. stoljeću nije izdano niti jedno zanimljivo ili utjecajno djelo s područja ove filozofske discipline. Ova je tvrdnja bila generalno točna do 1971. godine, kad američki filozof John Rawls izdaje svoju knjigu A Theory of Justice, i time postavlja nove temelje modernoj filozofiji politike. Međutim, i dalje ostaje neodgovoreno pitanje zašto je i kako jedna od važnijih filozofskih disciplina mogla nestati sa svjetske pozornice na više od pola stoljeća, i to pogotovo u vrijeme kad su politička zbivanja u svijetu bila i više nego aktualna, te su mogla pružiti veoma dobru motivaciju.
Da bi mogli odgovoriti na ovo pitanje, prvo moramo razmotriti kakva je bila tradicionalna ili klasična filozofija politike, ona koja je doživjela svoj veliki pad početkom 20. stoljeća. Bitno je za početak istaknuti da je ova disciplina bila daleko zastupljenija u analitičkoj nego u kontinentalnoj filozofiji, i da je od zapadne intelektualne baštine naslijedila racionalistički pristup, vjerujući da se na njezina pitanja može objektivno odgovoriti. Jasno, to je značilo i odbacivanje shvaćanja prema kojem su problemi filozofije politike bili posljedica individualnih preferencija, osjećaja, stavova ili želja. Na temelju želja i osjećaja pojedinaca nikad se ne bi mogla stvoriti jedinstvena politička teorija, pošto ljudi osjećaju različito i žele različite stvari; međutim, klasični su se filozofi nadali da je razum svim ljudima jednak i da pomoću njega mogu urediti zajednicu tako da su je svi razumni pojedinci spremni prihvatiti.*1
Filozofija politike je usko vezana uz etiku, tako da su se političke teorije odnosile na ono što je ispravno i ono što je dobro. Svim je tim teorijama zajedničko što su vjerovale da postoji samo jedno takvo ispravno i dobro uređenje; ako dvoje ljudi zastupaju različita uređenja, jedan od njih je nužno u krivu. Prema tome, neke su tvrdnje o čovjekovim osnovnim potrebama, svrhama, ciljevima i oblicima vladavine trebale biti istinite. I tu dolazimo do početka problema; istina nije pojam kojim se bavi filozofija politike, već epistemologija. Pošto je epistemologija primarnija filozofska disciplina od filozofije politike (možemo reći da se fil. politike nadograđuje na epistemologiju, koja služi kao neka vrsta temelja), ukoliko nešto pobijemo na epistemološkoj razini ruši se čitava konstrukcija koju su na višim razinama na tome sagradile druge discipline. *2
Logički pozitivizam, teorija koja je zadala smrtni udarac filozofiji politike, tako uopće nije bio politička, već epistemološka teorija. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljaća u Beču se okupljao manji broj profesora filozofije (tzv. Bečki krug *3 ); iako su većina bili politički lijevo orijentirani (zato su kasnije i nastradali, nakon što je Austrija priključena Trećem Reichu), uopće ih nisu zanimala pitanja filozofije politike, već isključivo epistemologije. Da ne bi previše skratili ovo, ukratko ću objasniti do kojih su zaključaka logički pozitivisti došli i kako su oni utjecali na filozofiju politike.
Osnovne ideje logičkog pozitivizma možda je najlakše objasniti pozivajući se na argumentaciju nekih teza iz Wittgensteinova Tractatusa Logico-Philosophicusa; sam Wittgenstein nije bilo član Bečkog kruga, ali njegova ranija dijela su uvelike inspirirala filozofe logičkog pozitivizma.
Wittgenstein je vjerovao da jezik ima strukturu koja se može izložiti pomoću logičke analize koja će pokazati da je on istinosno funkcionaln; drugim riječima, analizom možemo složene jezične iskaze rastaviti na jednostavnije, i to tako da istinosna vrijednost složenijih iskaza ovisi isključivo o istinosnoj vrijednosti jednostavnijih *4. Jasno je da ta analiza mora kad-tad stati i zaustaviti se na nekim elementarnim iskazima, čija istinosna vrijednost ne ovisi o drugim iskazima (od kojih se eventualno sastoje) nego o njima samima. Kako onda odrediti istinosnu vrijednost nekog iskaza, recimo "Knjiga je na stolu"? Da bi odredili značenje riječi "knjiga" i "stol", mi možemo upotrijebiti druge riječi pa reći "Stol je predmet koji služi za držanje stvari", ali ovo ne riješava problem, jer smo sad uveli nove riječi ("predmet", "stvar"...) koje trebamo objasniti. Uz to, kako onda "stol" može biti temeljni iskaz kad mu smisao daju drugi iskazi? Wittgenstein je predlagao drugi način; temeljnim iskazima dajemo značenje tako što ih imenujemo, tj. pokažemo na njih. Dakle, ja pokažem na stol i kažem "Ovo je stol", i time smo riječi "stol" dali značenje, predmet u stvarnom svijetu na koji ona izravno upućuje.
Problem je što na takav način ne možemo rasčlaniti normativne pojmove u političkim spisima; jako je teško na ovaj način dati značanje pojmovima poput "dobra", "potrebe", "pravednosti" i slično... Iako se većini ljudi (praktički svima osim filozofima) ovo ne čini kao dovoljno dobar razlog da se odbaci tradicija filozofije politike stara više tisuća godina, treba se uzeti u obzir da je u to vrijeme logički pozitivizam bio dominantna pozicija u većini filozofskih disciplina (posebice u epistemologiji), te se činilo da je u stanju objasniti značenjsku i objektivnu narav znanstvenog jezika, te subjektivizam većine spisa o moralu i metafizici. Drugim riječima, tvrdilo se da znanost i drugi slučajevi prirodne upotrebe jezika imaju značanje, dok su metafizika *5 i klasična etika besmislene. Pozitivisti uvode načelo verifikacije, prema kojem neki iskaz ima značanje samo ako se može empirijski verificirati, tj. može se dokazati je li istinit ili nije. Naravno, nije se mislio da se može sada i odmah verificirati, nego da je načelno verifikabilan; iskaz "Postoje planine na drugoj strani mjeseca" može se smatrati značenjskim jer se načelno može provjeriti, iako se u to vrijeme nije mogao. S druge strane, tipični politički iskazi poput "Država je zbiljnost etičke volje" uvijek su neverifikabilni, i prema tome besmisleni *6 .
Logički su pozitivisti smatrali da etički i politički iskazi ne iznose činjenice; za razliku od znanstvenih iskaza. Primjerice, iskazi
1. Mačka je na tepihu.
2. Ovo je dobra knjiga.
3. Nacizam je nehuman.
možda izgledaju slično jer imaju sličnu formu (subjekt – predikat), ali samo prvi iznosi činjenice. Mi se možemo slagati oko empirijskih svojstava knjige, ali i dalje ja mogu misliti da je knjiga dobra, a netko drugi da je loša, i nema daljnjih empirijskih dokaza koji bi riješili spor. Isto vrijedi i za treći primjer. Dok se u klasičnoj filozofiji politike smatralo da nešto može biti dobro ili loše neovisno o stavovima drugih ljudi (recimo, ubojstvo je loše bez obzira što drugi mislili o tome), logički pozitivizam zapravo pokazuje da su ti pojmovi (dobro i loše) besmisleni. Kad netko kaže "Demokracija je dobro društveno uređenje", on zapravo govori samo da mu se demokracija sviđa, ili još banalnije: "Hura za demokraciju" *7 . Prema tome, on ne izražava nikakvo svojstvo demokracije, nego samo osobne preference prema tom uređenju. Kako objašnjava Margaret Macdonald, tvrditi "Sloboda je bolja od ropstva" nije iznositi činjenicu, već birati stranu.
Neki se neće složiti sa ovim zaključkom i tvrdit će kako su političke teorije ranijih filozofa, pogotovo Hobbesa, Aristotela i J.S.Milla, utemeljene na činjenicama o ljudskoj prirodi. Oni su promatrali kakvi su ljudi, što oni žele i što mogu dobiti, i iz toga izvodili svoje etičke i političke teorije. Međutim, ovo nije argument koji bi pogađao logički pozitivizam; čak i ako je točno da su ovi filozofi svoje teorije bazirali na činjenicama, ne znači da im i zaključci imaju taj status. Naime, logički je pogrešno iz deskriptivnih premisa izvoditi normativnu (etičku) konkluziju. Na konkretnom primjeru:
- Svim je ljudima potrebna hrana da bi živjeli.
- Ovom je čovjeku potrebna hrana.
.'. Dakle, treba je dobiti.
Ovo nije valjani argument jer su prve dvije premise deskriptivne, dok je konkluzija normativna (Humeove rašlje). Da bi argument bio valjan i imao normativnu konkluziju, barem jedna od premisa mora također biti normativna *8 .
Na slični problem upućuje kasnije i metaetičar G.E.Moore argumentom "otvorenog pitanja", iz kojeg kasnije u svojoj knjizi Principia Ethica izvodi naturalističku pogrešku. On kritizira utilitarizam J. Benthama na sljedeći način. Pitanje "Ovo je ugodno, ali je li dobro?" bi, prema utilitaristima, bilo jednako smisleno kao i "Ovo je neženja, ali je li neoženjen?". Sasvim je jasno da je drugo pitanje besmisleno, no je li i ovo prvo? Prema utilitaristima bi trebalo biti, pošto je za njih ugodno=dobro. Međutim, čini se da nije tako, i da ne možemo tako lako izjednačavati deskriptivne i normativne pojmove.
Iako im filozofija politika nije bila glavni predmet zanimanja, logički su pozitivisti ukratko raspravili i o njoj, te su se uspostavile dvije struje koje je ovaj filozofski pravac prihvaćao.
Neki su pozitivisti smatrali da se filozofija politike treba svesti na empirijsku studiju političkog ponašanja; ukratko, politička bi teorija postala jednaka ostalim teorijama u znanosti. To bi bila empirijska i nenormativna znanost, nudila bi objašnjenja, a ne savjete, te bi bila moralno neutralna. Drugim riječima, bila bi to neka vrsta sociologije bez moralnih naočala; u biheviorističkom bi stilu iznosila teorije, ne vrednujući ih *9 .
Pozitivisti nisu samo uništili klasično filozofiju politike, prijetilo se da će uništiti klasičnu filozofiju općenito. Dok je u ranijoj tradiciji filozofija bila disciplina koja je tražila odgovore na sebi svojstvena pitanja i proučavala nešto novo, pozitivisti su filozofiji namjenili ulogu pojmovne analize. U skladu s time je i A.J.Ayer smatrao da je nova uloga pozitivističke filozofije politike analizirati političke pojmove, izbaciti iz njih sve normativne elemente i ostaviti im empirijsko, nemetafizičko i operativno značanje.
Očito je da pozitivisti filozofiji politike nisu namjenili neko veliko značenje; prva je struja bila čisto empirijsko-znanstvena, a druga se bazirala na pojmovnoj analizi; zato se i govori da je s pozitivizmom nastupila smrt filozofije politike, iako je sam pozitivizam imao svoju verziju ove discipline. Međutim, ona je prema pozitivistima izgubila golem dio svog utjecaja i važnosti.
Utjecaj pozitivizma u filozofiji politike nestao je jednako iznenadno kako se i pojavio, i to na isti način; kroz epistemologiju. Pad logičkog pozitivizma u epistemologiji označio bi i popuštanje stiska u kojem je držao filozofiju politike. Glavni je problem pozitivista bio u načelu verifikacije; pokazalo se da nije tako jednostavno određivati što je u načelu verifikabilno *10 , a što nije. Štoviše, pokazalo se da je samo načelo verifikacije kontradiktorno, tj. da pobija samo sebe; ono je, kao i sve drugo, smisleno samo ako je verifikabilno, ali kako verificirati načelo verifikacije?
Iako je pozitivizam kao filozofska teorija propao sredinom 20. stoljeća, i danas je gotovo nemoguće naći filozofa koji zastupa pozitivističke stavove, neki njegovi doprinosi su se zadržali do danas, poput antinaturalizma u etici i nekih teza u epistemologiji. Iako se filozofija politike oslobodila naturalizma, trebalo je proći više desetljeća da se obnovi i da se počnu stvarati nove teorije.
__________________________________
*1. Emocije su relativne i jedna stvar može u različitim ljudima pobuduti različite emocije, i prema tome jednom biti privlačna, a drugom odbojna. S druge strane, gotovo svi ljudi prihvaćaju neke logičke ili matematičke sudove, tako da će se svi složiti da je 2+2=4. Prema tome, ako želimo nešto dokazati drugim ljudima, moramo ti činiti pomoću argumenata koji se baziraju na razumu, ne na emocijama, željama i preferancijama.
*2. Primjerice, neka teorija u filozofiji politike dolazi do zaključka "Demokracija je dobro društveno uređenje". Ukoliko mi, na epistemološkoj razini, dokažemo da je svo znanje nemoguće, onda ovaj gore zaključak gubi svu snagu pošto je nedokaziv na primarnijoj razini, ne samo on nego svi zaključci tog tipa.
*3. Schlick, Carnap, Von Neurath, A.J.Ayer i drugi.
*4. Primjerice, istinosna vrijednost iskaza "Danas pada kiša i puše vjetar" ovisi o istinosnim vrijednostima manjih jezičnih iskaza od kojih se sastoji, tj. o istinosnoj vrijednosti iskaza "Danas pada kiša" i iskaza "Danas puše vjetar".
*5. Logički pozitivisti najoštrije su kritizirali vrhunce kontinentalne filozofije sa kraja 19. i početka 20. stoljeća, pogotovo tekstove koji su se bavili metafizikom. Dežurna žrtva bio im je Heidegger, pogotovo njegov esej 'Što je metafizika?':
“Ono što cemo istraživati jest samo bitak i - ništa više; samo bitak i dalje - ništa; osim bitka i preko bitka - ništa. Što o tome ništa? [...] Da li Ništa postoji samo zato što postoji Ne, tj. Negacija? Ili je obratno? Da li Negacija i Ne postoje samo zato što postoji Ništa? [...] Gdje tražimo ništa? Kako nalazimo ništa? Znamo Ništa... [...] Tjeskoba otkriva Ništa. Ono od cega i zbog cega smo tjeskobni je zapravo Ništa. Doista: samo Ništa - kao takvo - prisutno je [...] Što s tim Ništa? - Ništa samo po sebi ništi.”
Za logičke pozitiviste ovo je bila hrpa besmislica, naklapanje o stvarima koje se nikako ne mogu provjeriti iskustvom, i koje prema tome ne znače ništa. Ovdje se na popisu besmislica našao čitav niz metafiličkih pojmova, pa i Bog jer je i on iskustveno neprovjerljiv.
*6. Nema smisla govoriti o nečemu što je nužno (ili po definiciji) neprovjerljivo. Jednako je smisleno onda govoriti i o negaciji te iste stvari, pošto nema nikakvih dokaza za ili protiv te tvrdnje.
*7. Emotivizam se u etici razvijao pod snažnim utjecajem logičkog pozitivizma.
*8. Recimo, argument bi bio valjan kad bi među premisama bila i "Treba se omogućiti da ljudi žive", ili nešto slično. Međutim, onda ne možemo reći da je to činjenična premisa, pošto je ničime ne možemo dokazati, ona opet izražava samo naš stav.
*9. Primjerice, iskaz takve političke teorije, recimo "Ako ljude isuviše iskorištavamo, pobunit će se" nosio bi u sebi samo činjeničnu vrijednost kondicionala, a ne bi imao nikakvu normativnu vrijednost. Dakle, iz toga ne bi slijedilo "Ne smijemo iskorištavati druge ljude" i slično...
*10. Iako je logički pozitivizam jedno od glavnih uporišta nalazio u modernoj znanosti, kasnije su i ovdje nastali problemi. Velik se broj znanstvenih iskaza pokazao kao neverifikabilan; recimo iskaz "Svi plinovi se zagrijavanjem šire" se može provjeriti samo ako to isprobamo sa apsolutno svim otkrivenim i neotkrivenim plinovima, što ne načelno nemoguće.
- 02:34 -
