četvrtak, 25.09.2008.
Marx and Distributive Justice
R.C. Tucker – The Marxian Revolutionary Idea
U neupućenim krugovima danas je vrlo često mišljenje kako se Marx zalagao za pravednije društvo i da je marksizam jedna od teorija distributivne pravednosti. Ova je zabluda osobitno proširena na zapadu, kamo neki filozofi Marxa vide kao etičara koji svojom naučavanjem želi pokazati kakvo bi trebalo biti pravedno društvo. S druge strane, pred stotinjak godina najznačajniji su teoretičari marksizma, poput Lenjina, Kautskog, Sombarta i Crocea, smatrali da je to doktrina koja nema veze sa etikom ili distributivnom pravednošću. Za njih, marksizam je bila historijska doktrina koja je proučavala proizvodne odnose i njihovu promjenu kroz povijest. Prema tome, oni revoluciju i smjenu kapitalističkog društva komunističkim nisu smatrali kao nešto moralno ispravno, već kao historijski neizbježno. No jesu li bili u pravu? Naime, nešto što je historijski nužno može ujedno biti i moralno ispravno i poželjno; nije li Marx onda revoluciju smatrao ne samo nužnom, već i poželjnom? I nije li njegovo poučavanje zagovaralo ne samo da će kapitalizam pasti, nego i da on mora pasti, da zaslužuje da padne?
Pitanje koje iz toga slijedi je zašto bi kapitalizam trebao pasti, zašto je to moralno loše društveno uređenje? Neki bi zapadni filozofi(*1) kao glavni razlog naveli upravo distributivnu pravednost; oni smatraju da marksizam opravdava proletersku revoluciju jer će ona osigurati bolje i pravednije društvo. Pozivaju se na Komunistički manifest, u kojem Marx jasno tvrdi kako se u prvoj fazi diktature proletarijata treba nametnuti čvrsto progresivno oprezivanje i ukinuti sva prava na nasljedstvo, što su teze usko vezane uz distributivnu pravednost. Nadalje, pozivaju se na nejednakosti koje su pristune u kapitalizmu, na činjenicu da buržoazijska manjina eksploatira i iskorištava brojniji proletarijat koji sve dublje zapada u bijedu, te smatraju da Marx osuđuje kapitalizam upravo zbog tih nejednakosti.
Međutim, detaljnija analiza marksizma pokazat će da su u krivu i da glavna motivacija marksista nije želja za pravednošću; ovo ne znači da marksisti nisu uočavali probleme radničke klase i velike nejednakosti u bogatstvu, već da su pravednost shvaćali na drugačiji način nego što je ljudi obično shvaćaju.
Marx i socijalisti-utopisti
Početkom 19. stoljeća u zapadnoj se Europi razvija socijalistički pokret; među njegovim najznačajnijim predstavncima ističu se Francuzi Saint-Simon i Fourier i Englez Robert Owen. Za razliku od Marxa, oni su distributivnu pravednost stavili u središte svojih teorija (*2), a najviše se istaknuo Pierre Joseph Proudhon. Polemizirajući sa Saint-Simonom, on tvrdi kako je parola "Od svakog prema sposobnosima, svakom prema potrebama" možda i prikladana unutar obitelji, ali nije ostvariva u većem društvu. Prema Proudhonu, početak svake etike bilo je distojanstvo pojedinca; ne ljubav ili bratstvo, već poštovanje dostojanstva svakog pojedinca. Pravednost bi onda bila uzajamno poštovanje ljudskog dostojanstva među pojedincima, a distributivna pravednost je kada radnici ne rade za nekog bogatog poslodavca kojem daju proizvode svog rada, već kad proizvode svog rada dijele među sobom.
Proudhon je poznat i po svojoj knjizi "Što je vlasništvo?", u kojoj tvrdi kako je vlasništvo krađa; jasno, on pri tome ne misli da je svako vlasništvo krađa, već samo ono vlasništvo (sredstva za proizvodnju) koje omogućava vlasniku da unajmljuje radnike i uzima proizvode njihova rada. Profit koji on zaradi od tih proizvoda rada zapravo je krađa . Kroz čitavu knjigu Proudhon pokušava obraniti naše pravo na possession, i pobiti pravo na property; vizija mu je društvo kao skup zajednica proizvođača koji po načelu recipročnosti razmjenjuju svoje proizvode.
Ovakve i slične ideje zastupala je većina socijalista-utopista 19. stoljeća; zahtjevali su da se proizvodi nastali radom pravedno distribuiraju među onima koji su te proizvode i stvorili, tj. među radnicima. Jedan od njihovih značajnijih predstavnika, političar i filozof Ferdinana Lassale, sa svojim je suradnicima socijalističke teze sakupio u Gotskom programu (*4), tražeći pravednu raspodjelu imovine i proizvoda rada. Marx iste godine kritizira dotični program, kao i Proudhonove stavove o ovoj temi, postavljajući u prvi plan pitanje što je uopće pravedna distribucija? Kapitalisti smatraju da je njihov sustav sasvim pravedan, socijalisti se ne slažu s njim, ali se opet ne slažu ni među sobom oko toga kako treba izgledat pravedna distribucija. Za razliku od njih, Marx odbacuje pojam "pravedne distribucije" kao jezičnu glupost, riječ koja nema svoj čvrsti smisao i značanje. Nije li, u robovlasničkom društvu, ropstvo bilo pravedno, a u feudalnom odnos feudalca prema kmetovima? Za Marxa, pravednost je pitanje perspektive, nema misla govoriti o nekakvoj apsolutnoj pravednosti, pravednosti koja će vrijediti za sva društva (*5). Ili još bolje rečeno, pravednost je ideologiziran izražaj postojećih ekonomskih odnosa.
Je li kapitalizam nepravedan?
Može li onda marksist tvrditi da je kapitalizam nepravedno društveno-ekonomsko uređenje? Suprotno mišljenju mogih koji pogrešno smatraju da marksisti upravo to tvrde, pravi marksist nikad neće pokretati takve tvrdnje. Proudhon je pisao kako kapitalisti eksplotiraju radničku klasu i kako je ta eksploatacija temelj nepravednosti u kapitalističkom sustavu. Marx također koristi termin "eksploatacije", ali u posve drugačijem, deskriptivnom smislu; nema ništa nepravedno u odnosu između kapitalista i proletera. Da bi to objasnio Marx uvodi svoje učenje o višku vrijednosti kao pokretačkoj snazi kapitalizma. Teorija je vrlo jednostavna pa ću je maksimalno skratiti.
Da bi dobili neki proizvod trebamo uložiti određene resurse, među kojima je i radna snaga koju proleteri prodaju kapitalistima. Kolika je realna vrijednost te radne snage? Marx tvrdi da je njena vrijednost jednaka vrijednosti resursa koji su potrebni za njeno uzdržavanje. Dakle, radna snaga radnika u automobliskoj industriji jednaka je vrijednosti sendviča ujutro, nekog prosječnog ručka i večere, te najmu potrebnom da bi radnik imao gdje spavati. Ti su stvari koje su potrebne da on dalje normalno živi, funkcionira, i najvažnije, efikasno radi. Dolje ću jednostavnom ilustracijom pokušati objasniti o čemu se tu radi:
Pretpostavimo da radni dan nekog radnika traje 8 sati. On, radeći uz normalne napore, za 5 sati stvori dovoljnu vrijednost (u proizvodima) da si osiguran opstanak; preostala 3 sata on praktički besplatno radi za kapitalista (*6). Proudhon će ovo smatrati nepravednom eksploatacijom radnika; iako u 5 sati proizvede dovoljno da bi mogao preživjeti, on mora raditi 8 sati (a bude plaćen u vrijednosti rasursa koje je proizveo za 5 sati). Marx se ne slaže; o eksploataciji bi mogli govoriti samo kad bi radnik bio plaćan manje od onog što je potrebno da uzdržava njegovu radnu snagu. Vrijednost radne snage je jednaka sredstvima potrebnim za njeno uzdržavanje. Dok god radnik dobiva dovoljno da može preživjeti, makar u najgorim mogućim uvjetima, on nije u ovom smislu eksploatiran jer dobiva koliko vrijedi i njegova radna snaga (*7). Kada radnik želi da ga se plati više od vrijednosti njegove radne snage on se zapravo cjenka sa poslodavcem; ukoliko vlada potražnja za tim zanimanjem moć će ishodovati da, recimo, vrijednost koju proizvede u 6 sati ide njemu, dok ostalo ide kapitalistu, i slično. Ovdje nema pravednog omjera, to je stvar cjenkanja i vanjskih okolnosti, ne pravednosti...
Prema tome, Marx tvrdi da je kapitalizam zapravo, gledano po kapitalističkim zakonima ponude i potražnje, savršeno pravedan sustav; jasno, on je pravedan samo u vlastitom okviru, pošto ne postoji neki univerzalni okvir ili apsolutna pravednost. Pravednost nikad ne može biti iznad ekonomske strukture društva (*8). Za Marxa i Engelsa, kapitalizam je "evil but not ineqitable"; oni ne prihvaćaju Proudhonovo shvaćanje eksploatacije i ideju da je profit ostvaren u kapitalističkoj proizvodnji krađa (*9).
Zašto Marx smatra da je kapitalizam loše društveno uređenje?
Da bi odgovorili na to pitanje moramo prvo uočiti osnovnu razliku između Marxa i socijalista-utopista; dok su oni svoje teorije bazirali uglavnom na distribuciji, Marx je svoje bazirao na proizvodnji. On prelazak u komunizam vidi kao fundamantalnu promjenu načina proizvodnje; rad će prestati biti nužnost, nešto što moramo vršiti ako želimo preživjeti, već će biti djelatnost koju će ljudi prihvaćati kao normalan dio svog života, oni će na neki način svoju bit ispunjavati radeći. Taj rad neće biti za profit pošto će sva dobra biti zajednička, pa će s time nestati sebičnost i pohlepa, kao i otuđenje u kojem se čovjek nalazi dok živi u kapitalističkom društvu. On je (i) otuđen od proizvoda svog rada (ne stvara gotov proizvod nego samo njegove dijelove, poput stroja dio je proizvodnog procesa i ne može se identificirati u gotovom proizvodu), (ii) od samog rada, koji postaje mukotrpna tlaka koju radnik prezire i od koje bježi, umjesto da u njemu traži svoje samoostvarenje kao biće koje proizvodi, (iii) od drugih ljudi, zbog sebičnosti i konkurencije koja vlada u kapitalizmu, i naposlijetku (iv) od samog sebe, pošto je prisiljen raditi i nema vremena da se obrazuje, kulturno uzdiže i slično (*10)...
Zašto je kapitalizam loše ekonomsko-društveno uređenje? Zato što dehumanizira čovjeka i iskrivljuje njegov odnos prema radu, njegovu prirodnu djelatnost pretvara u "radno mučeništvo", a radnika degradira na puki dio proizvodnog sustava, poput stroja koji stalno ponavalja isti postupak. Zato je kapitalizam loš, ne zato što je nepravedan, kako bi smatrao Proudhon.
Zašto je Marx tako žestoko polemizirao sa socijalistima-utopistima? Prvo, zato što se s njima nije slagao, te ih je često i sam nazivao "konzervativnim socijalistima", onima koji ne odbacuju temelje kapitalističke proizvodnje nego traže kompromise unutar nje. S druge strane, smatrao ih je opasnima po revoluciju; ti kompromisi, poput smanjenja radnog vremena i povećanja plaća, mogli su zavarati radnike i dati im osjećaj da im i nije toliko loše, što bi ugasilo njihov revolucionarni žar, tako da kapitalizam kao način proizvodnje ne bi bio ukinut, samo malo modificiran.
I za kraj, zašto sa sigurnošću možemo govoriti da Marx nije tražio ili zastupao distributivnu pravednost? Zašto Marx, za razliku od Proudhona, nije želio pravedno društvo? Odgovor je malo složeniji; obojica su (Marx i Proudhon) bili sljedbenici Hegela i prihvaćali su dio njegove filozofije. Isto tako, obojica su se slagali da pravednost može postojati samo u svijetu u kojem postoje dvije sukobljene strane – pravednost je onda kompromis kojim će obije strane biti jednako zadovoljne. U kapitalizmu te dvije sukobljene strane su proleteri i kapitalisti; Proudhon svoju filozofiju usmjeruje riješavanju konflikta među njima, dok Marx smatra da se taj konflikt nikad ne može riješiti, to je klasna borba, građanski rat na život ili smrt. Dok Proudhon pravednost vidi kao sintezu, tj. izrazito dualističko shvaćanje koje preuzima od Hegela, u kojem uvijek postoje sukobljene teza i antiteza, a njihovim spojem dobivamo pravednost, Marx je smatrao da pravednošću ne možemo izbjeći sukobe među ljudima; jedini način je da promjenimo proizvodne odnose, da nestanu proleteri i kapitalisiti, sukobljene klase i staleži, kako bi na kraju svi ljudi bili jednaki, tako da na kraju ne bi imali ni klasnih sukoba u društvu, a time ni potrebe za pravednošću.
______________________________
*1. Harold J. Laski, A.D. Lindsay, E.H. Carr, Sidney Hook
*2. Izuzetak su Saint-Simon i neki kasniji socijalisti koji kao moralnu osnovu socijalizma nisu vidjeli distributivnu pravednost, već ideju bratstva među ljudima. Tako kad Louis Blanc piše poznatu socijalističku parolu "Od svakog prema njegovim sposobnosima, svakom prema njegovim potrebama" nema na pameti distributivnu pravednost (jer neki mogu imati male i ograničene sposobnosi a tražiti puno), već ideal bratstva i solidarnosti među ljudima.
*3. Proudhon razlikuje riječ "possession", pri čemu ne misli na krađu već na jednostavno posjedovanje nekog predmeta, poput kaputa ili kuće, i "property", koje smatra krađom (to je ono vlasništvo dobiveno iskorištavanjem drugih ljudi).
*4. 1875. godine na kongresu Njemačke socijal-demokratske partije u gradu Gotha (prema kojem je dobio ime) donesen je gore spominjani Gotski program, koji sadrži temeljna načela djelovanja partije. Iste godine Marx piše "Kritiku Gotskog programa", u kojoj optužuje socijal-demokrate i Lessalea da popuštaju buržoaziji u svojim zahtjevima i nisu spremni do kraja provesti borbu za oslobođenje rada.
*5. U ovom je Marx blizak poziciji koju u etici zastupaju moralni relativisti.
*6. Ovu je teoriju Marx detaljnije razradio u knjigama "Teorije o dodatnoj vrijednosti" iz 1862. i "Nadnica, cijena, profit" iz 1865. godine. U njima, između ostalog, spominje kako se daljnjom modernizacijom sredstava za proizvodnju smanjuje rad potreban za uzdržavanje radne snage; u nekoj modernoj, potpuno industrijaliziranoj tvornici radnik može za manje od 2 sata proizvesti dovoljno proizvoda da njihova tržnišna vrijednost bude jednaka onoj potrebnoj za udržavanje njegove radne snage. Pošto je kapitalistima cilj što više zarađivati, neće radnike plaćati preko te minimalne vrijednosti potreben da prežive (ali ni ispod nje, jer ne žele da im radna snaga umre ili oslabi), tako da će u modernoj tvornici radnik čak 6 sati raditi "besplatno" za kapitalista. Zato kapitalizam i teži stalnom unapređenju sredstava za proizvodnju; što je manje rada potrebno da radnik sam sebe uzdržava, to više njegovog rada ide kapitalistu.
*7. Jasno je da Marx ovdje na radnika gledao kao na nekog tko posjeduje određeni resurs (radnu snagu) kojeg želi što bolje prodati na tržištu. Dok god on za taj resurs dobiva koliko on vrijedi, radnik nije eksploatiran.
*8. Ekonomski odnosi određuju društvene odnose, a oni (društveni odnosi) stvaraju moral i pravednost kako bi se opravdali i učvrstili u društvu.
*9. Marx naglašava kako će se prelazak u buduće komunističko društvo sastojati od dvije faze; u ranijoj fazi (koju kasnije literatura naziva socijalizam) i dalje će vrijediti kapitalistički pogled na svijet, iako neće biti eksploatacije o kojoj je pričao Proudhon. Naime, i dalje će se trgovati radom, tj. određni broj sati rada u jednim uvjetima bit će jednak broju sati u drugim uvjetima. Isto tako, to će biti svijet nejednakosti jer nemaju svi ljudi iste mogućnosti i iste potrebe; moguće je da netko ima vrlo male mogućnost a velike potrebe (recimo mentalni i slični bolesnici, invalidi etc.), i ukoliko svatko bude plaćen prema radu oni neće dobro prolaziti. Zato se treba nastaviti sa razvojem proizvodnih snaga dok se ne dođe do kasnije faze, pravog komunizma, u kojem će vladati obilje te će biti dovoljno resursa za sve, te će ih ljudi dobivati prema potrebama, a ne prema radu. U tom društvu pravednost kao takva neće postojati, jer jedan je od tri nužna uvjeta (prema Lockeu) za pravednost nedostatak dobara; ukoliko svega ima u izobilju, ne možemo govoriti o distributivnoj pravednosti.
*10. Možemo reći da je Marx lagano bio i perfekcionist, u etičkom smislu, smatrajući da je svrha i dužnost čovjeka da se neprestalno usavršava i bude sve bolji i sposobniji.
- 06:19 -
