srijeda, 06.02.2008.
Benjamin Constant
 |
Od sedam autora koje sam naveo u predgovoru čini se da je Constant najslabije poznat, ne bi me iznenadilo da neki sada prvi put čuju za njega; pogrešno bi bilo iz toga zaključiti da je najmanje važan, jer čini se da današnje političko uređenje najviše nalikuje onom što je on zastupao. Međutim, moguće da je upravo zbog stavova koje danas i ne smatramo toliko radikalnima njegova popularnost manja od one ostalih; Aurelije Augustin i Thomas Hobbes branili su (gledano iz današnje perspektive) ekstramna stajališta – teokratsku državu, odnosno apsolutnu monarhiju – dok poprilično prihvatljivi stavovi Constanta ne privlače previše pozornosti. Rođen u Švicarskoj 1767. godine, u dobrostojećoj hugenotskoj obitelji koja je dosta ulagala u njegovo obrazovanje, Constanta su podučavali privatni profesori, a kasnije je studirao u Njemačkoj i Škotskoj. Aktivno je sudjelovao u političkom životu Francuske, posebice u drugoj fazi revolucije i nakon Napoleona, te je bio zastupnik u parlamentu i predvodnik francuskih lijevo orijentiranih liberala. Poznat je i kao dobar govornik, što potvrđuju i njegova djela koja su, nerijetko, pisana u obliku govora i počinju sa "Gospodo!" ili nekom drugom formom obraćanja. Poznato je da je bio u veoma dobrim i intimnim odnosima sa Madame de Staël, spisateljicom i jednom od najznačajnijih žena dog doba. Pred kraj života (umro je 1830. godine), inspiriran djelima Immanuela Kanta, sve više piše o religiji (djelo od pet knjiga, "De la religion") i etici.
O slobodi u antičko i moderno doba
Za razliku od dosadašnje literature, ovo nije veliko djelo koje u sebi sadrži čitavu filozofiju politike (a nerijetko i etiku i druge discipline), poput knjiga Hobbesa, Lockea, Rousseaua ili, da ni ne spominjem, Augustina i Tome Akvinskog. Jednostavno pisani esej jedva nešto dulji do 20 stranica nije stvoren da od temelja izloži neku novu teoriju, već kao praktična i dobro usmjerena kritika. Da bi se uopće moglo pisati o ovom (da bi kritika dobila smisao) treba se pojasniti stajalište koje Constant zastupa; esej je pisan nakon Francuske revolucije kao odgovor velikim ličnostima prosvjetiteljstva (misli se prvenstveno na Rousseaua) i republikanizmu koji su zastupali. Da podsjetim, Rousseau između ostalog tvrdi da suverena (ovdje on misli na narod, ne na nekog pojedinačnog vladar kako bi to interpretirao Hobbes) nitko ne može i ne smije kontrolirati i ograničavati, nema toga što bi moglo nametnuti zakone suverenu (ovdje misli direktno da nikakav ustav ne bi trebao ograničavati većinu), te prema tome nema tih prava pojedinca koje narod ne bi smio prekršiti. Da bi bio slobodan, narod mora imati pravo da učini sve, a pojedinac se odriče svoje slobode kako bi je, kroz pravo sudjelovanja u odlučivanju, dobio natrag i postao vladar sam sebi. Politički mislioci prosvjetiteljstva kao svoj su ideal uzimali slobodu u antičko doba, smatrajući da je grčki polis bio savršeno uređena zajednica slobodnih pojedinaca. Isto tako, uzor im je bila antička demokracija (danas tome približno odgovara participativna teorija demokracije) u kojoj su svi članovi društva aktivno sudjelovali u politici i odlučivali o važnim pitanjima; smatrali su da je to ispravan oblik demokracije i protivili se zastupničkom sustavu (u kojem o važnim političkim pitanjima ne odlučuje direktno narod, već njegovi predstavnici). Constant je zastupnik parlamentarizma i posredničke demokracije; za razliku od mislioca prosvjetiteljstva smatra da demokracija u kojoj bi svi direktno sudjelovali u vlasti jednostavno nije moguća u moderno doba, te linija dokazivanja u njegovu eseju ide od ukazivanja na bitne razlike između antičkog i modernog društva, na zaključak da antički oblik demokracije, zbog razloga koje ću detaljnije obrazložiti kasnije, ne može funkcionirati u modernom društvu.
Constant svoje izlaganje započinje upućivanjem na bitnu razliku između antičkog i modernog poimanja slobode, koju, čini se, prosvjetitelji nisu zamjećivali; danas čovjek, kad kaže da je slobodan, prvenstveno misli da ima "pravo da bude podložan samo zakonima, da ne smije biti uhićen, ni zatvoren, ni osuđen na smrt niti na bilo koji drugi način zlostavljan samovoljam jednog ili nekolicine pojedinaca, te pravo da izrekne svoje mišljenje, da odabere posao kojim će se baviti i da ga obavlja, da raspolaže svojom imovinom, pa i da je potrati, da dolazi i odlazi bez posebnog odobrenja i ne polažući račune o svojim pobudama ili postupcima...". Međutim, u antičko je doba sloboda imala posve drugačije značenje; da pitamo Atenjanina ili Spartanca, rekli bi nam da se sloboda sastoji u tome da "svi članovi skupno, ali izravno obnašaju glavninu onog što čini suverenost cjelokupne zajednice, primjerice, da na saborima javno odlučuju o ratu i miru, o sklapanju ugovora o savezništu s inozemstvom, da izglasavaju zakone i donose presude, da provjeravaju račune, postupke i rad činovnika uprave, [...], da pokreću protiv njih tužbe, donose presude ili ih oslobađaju krivnje". Između ostalog, u antičkom shvaćanju slobode pretpostavlja se i potpuna podložnost pojedinca vlasti cjeline. Moderna je filozofija te slobode počela razlikovati kao pozitivne (kojima odgovara antička) i negativne (kojoj odgovara današnja). Samo ukratko, pozitivne slobode možemo zvati "slobode da" (da sudjeloujemo u vlasti, da nagledamo upravu) i "slobode od" (od cenzure, državnog ugnjatavanja...).
Antički su narodi njegovali pozitivne slobode, dok su negativne zanemarivali. U moderno je vrijeme obrnuto; čovjeku je danas najvažnije da se ne dira u njegov privatni život, a nije ga previše briga za međunarodnu politiku i slično. Constant tvrdi da za to postoje dosta čvrsti razlozi i da, zbog velikih razlika između ta dva društva, nije moguće antički oblik slobode postaviti u modernom društvu. Tri su glavna razloga:
(1) U usporedbi s današnjim državama antički su polisi bili više nego sićušni; Engleska danas (a i u Constantovo vrijeme) ima daleko više stanovnika nego što je bilo Grka u svim polisima zajedno. Atena, iako jedan od najvećih polisa, ipak nije bila toliko velika da okupljanje svih građana s pravom glasa (da podsjetim, tu nisu spadale žene, robovi, djeca i doseljenici) bude nemoguće; na agori se moglo okupiti i više tisuća Atenjana i vijećati tako da se čuje i do izražaja dođe svačije mišljenje. Jasno je da se svi Englezi ne mogu tako okupiti, što zbog neusporedivo većeg teritorije države (neki bi trebali putovati iz Škotske do Londona, dok je Atena bila grad-država), što zbog nemogućnosti da se toliki broj ljudi smjesti na nekom prikladnom prostoru.
(2) Velik broj malih državica na području Grčke dovodio je do stalnih sukoba i ratova; čak i one koje su željele mir nisu mogle tek tako položiti oružje, jer bi time samo postale laki plijen drugima. Rat je, kako kaže Constant, bio "najpostojaniji interes i gotovo uobičajeno zanimanje slobodnih država antičkog doba"; sukladno tome, svaki je polis imao veći broj robova, ratnih zarobljenika. Zašto je to važno? Ti su robovi obavljali najteže fizičke poslove i bili osnova gospodarstva, tako da za dobrostojećeg Grka nije bio neki problem da čitav dan provede na agori raspravljajući; sve njegove poslove obavljali su robovi ili sluge koji nisu imali pravo glasa. Danas je nezamislivo da svi ljudi, kako to zahtjeva participativna demokracije, aktivno sudjeluju u vlasti jer nema robova koji bi radili za nas.
(3) U vrijeme antičke Grčke trgovina je bila dosta slabo razvijena (Atena je pažnje vrijedan izuzetak); nepoznavanje kompasa predstavljalo je veliki problem što se prometa tiče, tako da su brodovi uvijek plovili ne ispuštajući obalu iz vida. Uz to, rat se činio kao daleko unosnija praksa od trgovine; ona je svoj procvat doživjela tek u moderno vrijeme. "Trgovina je tad bila sretna slučajnost. Danas je ona redovno stanje, jedini cilj, sveopća težnja, istinski život nacija. Nacije žele mir, a s time i blagostanje, a kao izvor blagostanja, proizvodnju dobara...". Međutim, za razliku od rata koji je povremeni, sezonski ‘posao’, trgovina zahtjeva stalni rad i pažnju; netko tko se ozbiljno želi baviti trgovinom ne može cijele dane gubiti raspravljajući u narodnoj skupštini. Uz to, trgovina i bogaćenje stvaraju posebnu ljubav prema samostalnosti pojedinca, te on sve više pazi na vlastita prava i želi da se osigura od samovolje većine.
Ovo su ujedno i tri razlike koje pokazuju potpuno drugačije društveno-ekonomsko stanje u antičkim polisima i današnjim državama; one (tri razlike) ističu zašto je antički oblik slobode bio moguć u tom društvu, a ne bi bio u današnjem. Još jedna bitna stvar je i vrijednost samog pojedinca; u antičkim je polisima, pogotovo onim manjima, svaki glas značio mnogo, dok se u današnjim državama jedan glas izgubi u milijunima drugih. Ljudi su u antici vjerovali da su važni i da imaju stvarnu moć da odlučuju, dok danas njihova volja ne ostavlja nikakvog traga na cjelini pa im se čini da njihov glas uopće nije važan. Prema tome, zaključuje Constant, nije ni čudo da se moderni čovjek okrenuo negativnim slobodama i zaštiti svojih privatnih prava, kad u javnom životu ima tako mali utjecaj. "Iz toga slijeda da daleko više nego antički čovjek trebamo njegovati našu pojedinačnu neovisnost. Naime, kad su svoju pojedinačnu neovisnost žrtvovali političkim pravima, antički su narodni žrtvovali manje nego što su dobivali, dok bismo mi, prinoseći istu žrtvu, davali više, a dobili znatno manje".
Ostatak eseja nije toliko važan i predstavlja napad Constanta na republikance, prvenstveno na opata de Mablya (iako neizravno i na J.J.Rousseaua), koji tvrde kako se trebamo odreći svih osobnih sloboda i podrediti se državi i volji većine, te aktivno sudjelovati u političkom životu. Constant je, kako je to opisano gore, pokazao zašto se ne bi trebali odreći osobnih sloboda, a isto tako i zašto aktivno sudjelovanje svih ljudi u političkom životu naprosto nije moguće. Uz gore navedene razloge kako nije moguće okupiti toliki broj ljudi na jednom mjestu, čini se da većinu ljudi ni ne zanimaju takvi problemi i da se slobodnijima osjećaju kad nemaju stalno nekakve obaveze prema zajednici, da odlučuju o manje važnim zakonima i sudjeluju na suđenjima. Zato Constant zastupa predstavnički sustav; pošto svi ljudi ne mogu izravno sudjelovati u vlasti, na izborima biraju predstavnike za parlament koji odlučuju u njihovo ime. Ti predstavnici su profesionalni političari kojima je to posao, tako da mogu na rasprave odvojiti veći dio dana, te su za to plaćeni; uz to, pošto im je to posao pretpostavlja se da su vješti diplomati i da se općenito u politici snalaze bolje od prosječnih ljudi.
Constant esej završava umjereno, upozoravajući na probleme i opasnosti ove dvije vrste sloboda; u antičko vrijeme postojala je opasnost da se po preniskoj cijeni prodaju prava i slobode pojedinca, a u moderno vrijeme prijeti mogućnost da ljudi, zatvoreni u svojoj maloj čahuri osobnih prava, postanu politički pasivni i odreknu se prava na udio u političkoj vlasti.
- 01:01 -
