petak, 01.06.2007.
Seksualna perverzija
Igramo li se malo Sokrata pa prošetamo Korzom i priupitamo prvog prolaznika što je to seksualna perverzija, vjerojatno će nam odgovoriti kako su to pedofilija, zoofilija, nekrofilija i tako dalje, kako će već izgledati popis uvelike ovisi o njegovu pogledu na svijet. Jasno da mi ne možemo biti zadovoljni tim odgovorom kao što ni Sokrat nije zadovoljan Menonovim, inzistirat ćemo dalje i pitati što je to zajedničko u pedofliji, zoofiliji i ostalima, zbog čega takve djelatnosti nazivamo perverznima? Na ovo su pitanje odgovor tražili brojni filozofi, teolozi i pravnici, a i sama povijest rasprave seže daleko u prošlost; iako je sam pojam perverzije uveden tek početkom 19.stoljeća (s procvatom medicine i prirodnih znanosti općenito), već u 4.stoljeću prije Krista Platon u Zakonima napominje kako masturbacija i homoseksualni odnosi nisu prirodni pošto nisu prokreativni i protive se idejama hrabrosti i samokontrole. Učvršćenjem kršćanstva kao službene religije u Rimskom Carstvu (i kasnije Bizantu) homoseksualni su se odnosi počeli kažnjavati smrću, a kao obrazloženje te kazne u zakonima stoji kako je to čin protiv prirode i Boga. Sličan se stav o homoseksualizmu pod okriljem Crkve provlačio kroz cijeli srednji i novi vijek; Aurelije Augustin i Toma Akvinski ga smatraju grijehom, Immanuel Kant svu seksualnu aktivnost izvan monogamnog heteroseksualnog braka smatra nemoralnom, a u 19. stoljeću homoseksualnizam je proglašen bolešću.
No pustimo za sad povijest rasprave i vratimo se na našeg imaginarnog sugovornika koji još uvijek čeka na Korzu da nam ponudi svoj odgovor; čovjek ne treba biti osobito upoznat s ovom raspravom koja se vodila kroz stoljeća, on će i sam biti u stanju navesti nekoliko glavnih karakteristika seksualnih perverzija. One su, jasno, (0) vezane za ljudsku seksualnost, a veći je problem objasniti samu riječ perverzija; pretpostavimo da bi naš sugovornik mogao tvrditi da je perverzija (1) nemoralan, (2) neprirodan, i u načelu (3) statistički manje čest oblik ponašanja.
Neću preuzeti strukturu teksta od nekih drugih autora pošto mi se čini da će ovakav oblik biti pregledniji; prvo ću istaknuti u kojem smislu trebamo shvatiti da je nešto seksualno, odnosno u kakve nas probleme može dovesti ako pogrešno pretpostavimo značenje te riječi.
Zatim ću različite filozofe i njihova objašnjenja razvrstati prema tri gore navedene karakteristike koje se perverziji pripisuju; jasno je da će se neke od njih ispreplitati, tako da je moguće, primjerice, da neka pozicija (prokreacijske teorije) smatra da neprirodnost povlači nemoralnost, iako to nije ujedno i nužno (Ruddick).
Dakle, perverzno ponašanje nemoralnim smatraju zastupnici prokreacijske teorije seksualnosti (Crkva i neki naturalisti), zastupnici teorije koja na sex gleda kao na izraz ljubavi (Immanuel Kant), kao i neki suvremeni filozofi, primjerice Sara Ketchum, prema kojoj je perverzan sex onaj u kojem nema recipročnosti, i Donald Levy, koji slično Kantu pretpostavlja postojanje bazičnih dobara, te je perverzno svako ponašanje u kojem se žrtvuje vlastito bazično dobro zbog užitka. Ovdje bi mogli uvrstiti i zastupnike aristotelizma koji zbog svog teleološkog shvaćanja stvari smatraju da prirodni poredak i moralni zakon idu zajedno, tj. da nešto što nije prirodno ne može biti moralno. Oni, recimo tako, gledaju svijet i percipiraju kakav on jest, i iz toga zaključuju da bi takav trebao biti; slično je i kod većine zastupnika prokreativne teorije, iako oni imaju svoje specifične razloge zbog kojih tako smatraju.
Neki filozofi smatraju da je seksualna perverzija svaki oblik seksualnog ponašanja koji nije prirodan, a da joj opet ne pripisuju moralne implikacije; ovime izbjegavaju naturalističku pogrešku i druge probleme koji će snaći prije najavljenu prvu skupinu, ali upadaju u druge probleme. Ako nešto nije prirodno, ali nije nemoralno (a tako oni definiraju seksualnu perverziju), zašto onda imamo tako snažnu odbojnost prema tome? Priest je kao glavni problem ovakvih pozicija istaknuo to što nemaju normativni karakter, tj. što perverzija za njih može biti moralan čin. Ono što on pri tome pretpostavlja jest da je nemoralnost intrinzično svojstvo seksualne perverzije, a to je upravo pobio raspravljajući s filozofima iz prve skupine. Kasnije ću to detaljnije objasniti; sad kad sam najavio glavni prigovor izložit ću i predstavnike; neki zastupnici moderne prokreacijske teorije, primjerice Sara Ruddick, zastupaju ovakvo stajalište. Iako sam se inicijalno poprilično slagao s njezinim stavovima mislim da je i toj teoriji moguće uputiti neke prigovore (uz ovaj Priestov), a to ću detaljno objasniti kasnije. Isto tako, ovdje možemo uvrstiti i Thomasa Nagela; njegova se teorija dosta razlikuje od one koju zastupa Ruddick te je više bazirana na psihologiji, ali također ne povlači moralne implikacije.
Neki će pak odbaciti i moral i prirodu i okrenuti se statistici; perverzno je ono što većina ljudi smatra perverznim. Ovaj stav zastupa Alan Goldman, i pošto se velikim dijelom slažem s njime nakon što izložim teoriju i kritike na nju, pokušat ću i pružiti odgovore na dotične probleme.
Međutim, sad kad se pokazalo da svaka od skupina teorija ima svoje probleme, neki će, poput Primorca, Priesta i Slotea, zaključiti da bi bilo najbolje da se dotični termin izbaci iz upotrebe, pošto je i ovako dovoljno nejasan i utemeljen na krivim pretpostavkama. Ono na što dotični autori ne obraćaju pažnju jest da izraz perverzno ne opisuje samo neki čin, već i naš odnos prema njemu, naše neodobravanje i gađenje prema tom činu. Istina, ako je čin nemoralan veća je vjerojatnost da ga nećemo odobravati, ali to nije nužno, možemo ne odobravati čin koji nije moralno neispravan.
U završnom ću djelu ponuditi osvrt na pojedine pozicije u filozofiji seksualnosti, te izložiti svoju definiciju seksualne perverzije, koja doduše neće biti potpuno u kriterijima ove rasprave, naime neće biti intrinzična, ali pokušat ću pokazati da se pojam perverzije može svrstati među brojne druge pojmove čiji je doseg relativan s obzirom na subjekt. Tako, primjerice, zadržavamo (ne bacamo ga na hrpu starog željeza u povijesti ideja, kako kaže Priest) pojam lijepe slike, ali koje ćemo slike smatrati lijepima ovisi u potpunosti o nama. Prema tome, kao što ljepota nije svojstvo same slike, već interakcije subjekta sa slikom, isto tako perverznost nije svojstvo samog čina, već stav pojedinca prema određenoj djelatnosti.
Seksualno?
Za početak, pošto je ova rasprava usmjerena na seksualnu perverziju, moramo odrediti što ovdje točno znači seksualno. Pogrešno bi bilo misliti da su ta dva pojma nužno povezana; potrebno je da jedan pojam bude logički neovisan o drugom, ono što neku seksualnu djelatnost čini perverzom mora biti različito od onog što je čini seksualnom. Prema tome, bilo bi pogrešno seksualnim činom definirati (ili samo djelomično definirati) svaki čin koji je prokreativan, jer bi to značio da neki drugi neprokreativni čin, primjerice oralni seks, nije uopće seksualni čin (i prema tome ne može biti ni seksualna perverzija). Za sad bi bilo dovoljno reći da je seksualna aktivnost ona koja uključuje spolne organe i seksualnu žudnju.
1. Seksualna perverzija kao nemoralan čin
Među ove teorije zasigurno bi spadala većina teorija seksualnosti koje prepostavljaju nekakvu posebnu seksualnu etiku; naposlijetku, da bi seksualna perverzija bila nemoralan čin mora postojati i nekakav seksualni moral prema kojem bi se moglo ravnati. Međutim, iako je to učestala praksa, to nije ujedno i nužno; netko može imati seksualni moral i smatrati nešto perverzijom iako se to ne protivi dotičnom seksualnom moralu; ovo je zanimljiva pozicija ali ne spada u ovaj dio eseja pošto odbacuje nužnu povezanost seksualnog morala i perverzije.
1.1. Prokreativnie teorije seksualnosti
Vjerojatno bi glavni predstavnici ideje kako je perverzija nešto nemoralno bili zastupnici prokreativne teorije seksualnosti; ovdje Crkva zasigurno spada na prvo mjesto. Prema vjerovanjima katoličke Crkve perverzija je svaki spolni čin koji nije prokreativan, izvršen među bračnim partnerima u spavaćoj sobi, a neki će teolozi otići tako daleko da će čak propisati seksualne položaje koju su perverzni, i one koji nisu. Pitanje koje se sad postavlja jest na temelju čega su zastupnici ove teorije došli do tih zaključaka? Odgovorom teško da možemo biti zadovoljni; pošto se ovdje radi o religiji oni će svoje argumente uglavnom temeljiti na vjerskim dogmama koje su nama neprihvatljive, ili će se pak pozvati na stanje u prirodi i reći kako neka perverzna radnja nije moralna zato što nije prirodna. Ono što bi za ateista ovdje bila logička pogreška, izvođenje normativne konkluzije iz deskriptivnih premisa, u ovom slučaju nije problem, pošto teist može reći da prirodno jest moralno jer je Bog stvorio svijet da bude takav, tj. ono što je Bog ovako uredio sigurno je moralno ispravno, a nemoralna je svaka devijacija od takvog uređenja. Ovime se izbjegava naturalistička pogreška, ali se ulazi u još veći problem; kako racionalno opravdati vjeru u Boga? Neću se upuštati u ovo pošto bi se jako udaljio od glavne rasprave, ali mislim da teisti to nisu u stanju i da zato treba odbaciti i takav seksualni moral koji se temelji na nedokazanim premisama.
I drugi se prigovori mogu uputiti ovakvoj teoriji; kao prvo, čini se da je njena definicija perverzije preširoka, odnosno obuhvaća stvari koje bi rijetko tko mogao smatrati perverznima. Uzmimo za primjer bračni par za koji se zna da ne može imati djecu; spolni odnos bi u tom slučaju bio neprokreativan, i prema tome perverzan. Drugi problem usmjeren je na njezinu nediskriminativnost; dok se mi približno slažemo koliko je neka radnja perverzna (kad bi radili popis neke bi radnje smatrali više, a neke manje perverznima), dok su za ovu teoriju nekrofilija i upotreba kontracepcije jednako perverzne, pošto su obije neprokreativne.
Nije teološko-religijski pristup jedino što prokreativna teorija nudi; velik broj naturalista također smatra da seksualna perverzija nužno povlači nemoralnost. Zastupnici ove teorije također smatraju da neprirodnost neke radnje ujedno znači i njezinu nemoralnost, i to tvrde iz drugačijih razloga od teista iz prethodnog odlomka. Međutim, pošto oni ne uvode Boga u raspravu, pogađaju ih G. E. Moore i naturalistička pogreška. Kako to Priest lijepo izlaže, postoje brojne stvari koje su neprirodne a dobre, poput cijepljenja i pomaganja gladnima, i stvari koje su prirodne a moralno loše, primjerice posesivnost. Prema tome, pogrešno je uspostavljati bilo kakvu vezu između prirodnog i moralnog, odnosno deskriptivnog i normativnog.
Neki pak, poput S. Ruddick, zastupaju prokreativnu teoriju seksualnosti ali bez posebne seksualne etike; prema njima perverzno ne znači moralno loše, već samo neprirodno. Ovime izbjegavaju naturalističku pogrešku, ali i njima se može prigovoriti, o tome ću kad oni dođu na red.
1.2. Aristotelizam
Zanimljivu poziciju u ovoj teoriji predstavljaju i zastupnici aristotelizma, koji kreću od pretpostavke da sve stvari u svijetu imaju svoj cilj. Isto vrijedi i za biološke procese; prirodno je upotrebljavati proces radi te funkcije, neprirodno je upotrebljavati ga za nešto drugo. Prema tome, perverzno je svako upotrebljavanje nekog procesa za nešto što nije njegov pravi cilj; seksualna je perverzija upotrebljavanje seksa za nešto što nije njegov pravi cilj. Za sada još nije uveden moral tako da se može prigovoriti samo oko pravog cilja seksa. Jasno je da će različite teorije seksualnosti različito definirati cilj seksa, pa će prema tome različite seksualne radnje smatrati perverznima. Posvetimo se malo za ovaj kontekst najbitnijoj; prema prokreacijskoj teoriji cilj seksa je reprodukcija. Treba naglasiti razliku između začeća, što bi obuhvaćalo samo oplodnju, i reprodukcije, koja obuhvaća daleko šire područje, od začeća do trudnoće i podizanja djeteta. Prema tome, ako je cilj seksa reprodukcija, zašto je ograničavati samo na začeće, kad možemo reći da seks ima i funkciju održavanja obitelji, pošto služi kao sredstvo uzajamnog pružanja užitka među partnerima i time ojačava vezu među njima? Na ovaj bi način perverzijom prestale biti sve radnje koje uključuju dvoje ljudi, a čak i one koje uključuju jednu osobu ne bi morale nužno biti perverzne, primjerice djevojka koja masturbira ne mora nužno činiti perverzan čin pošto se to može pokazati kao pozitivan faktor u njezinom budućem seksualnom životu. Imamo problem jer nam teorija jednostavno ne može više odrediti što je perverzno, jedino još možda nekrofilija i zoofilija. A zanimljiv je i već spominjani slučaj neplodnog bračnog para; seks između takvih partnera mogao bi se smatrati perverznim, pošto nema reproduktivnu svrhu, dok se za seksualni sadizam – mazohizam ne može reći da je perverzija, ukoliko u njemu postoji mogućnost za reprodukciju.
Ovo je već dosta problema, a još nismo ni uveli moral; sljedeći korak, kojemu se zasigurno može prigovoriti, bio bi da je svako djelovanje koje nije u skladu sa svojim ciljem nemoralno. Isto tako, nemoralno je i upotrebljavanje nekog procesa za nešto što nije njegov cilj. Prema Aristotelu prirodni poredak i moralni poredak idu jedan uz drugoga. Kad bi kamenje odletjelo sa zemlje i lebdjelo na nebu, s njim bi bilo nešto pogrešno... Bitno je naglasiti da ne samo da bi to bilo nešto neprirodno, kad bi kamenje letjelo s njime bi nešto bilo moralno pogrešno. Svi se slažemo da bi to bilo neprirodno, ali isto tako imamo intuitivan osjećaj da leteće kamenje nema veze s moralom. Znanstvena revolucija u 17. stoljeću donijela nam je spoznaje da kamenje ne pada na pod jer je njegov cilj da zauzme to mjesto u svemiru, već zbog sile gravitacije. Padanje kamena ne može se objasniti nekakvom njegovom funkcijom, nego jednostavno kao kauzalna posljedica datog stanja stvari. A kazualnost je moralno nevin pojam; uzrokovanje i moral su dvije bitno različite stvari. Isto tako, čini se da nema ničeg nemoralnog ako koristimo neku stvar za nešto što nije njezina funkcija; ako netko hoda na rukama za njega možemo reći da se neprirodno kreće, ali da se kreće nemoralno? Čini se da ne...
1.3. Sara Ann Ketchum
Jako je zanimljiva i obećavajuća teorija koju izlaže Sara Ketchum u svojoj knjizi The Good, the Bad and the Perverted; na prethodnim stranicama eseja više je nego očito kako filozofi pokušavaju dokazati da je nešto nemoralno pokazujući da to nije prirodno. Sara Ketchum ide protiv te povezanosti; ona ističe kako perverzan seks nije isto što i neprirodan seks, upravo zato što je seksualna perverzija nešto nužno nemoralno.
Da to razjasnimo, krenimo od samog naslova knjige; Ketchum razlikuje tri vrste seksa: dobar, loš i perverzan. Seksualni odnosi su interpersonalni, pa prema tome mogu biti recipročni, kada je jedna osoba svjesna psihičkog stanja druge osobe. Isto tako, oni odnosi koji su recipročni mogu biti simetrični i asimetrični; razlika će se najbolje uočiti iz primjera. Za Saru Ketchum dobar je seks onaj u kojem postoje i recipročnost i simetričnost, dakle kad je osoba X seksualno uzbuđena zbog emotivnog stanja druge osobe, koje odgovara stanju osobe X, dakle seksualnom uzbuđenju. Loš seks je pak onaj u kome nema recipročnosti; kada je osoba X seksualno uzbuđena nečim drugim, a ne emotivnim stanjima druge osobe; osoba X ili nije svjesna emotivnih stanja druge osobe, ili ih ignorira. Perverzan seks je odnos s recipročnošću, ali bez simetričnosti, dakle kada je osoba X seksualno uzbuđena time što se druga osoba nalazi u nekom drugom emotivnom stanju, a ne u stanju seksualne uzbuđenosti.
Sara Ketchum objašnjava razliku između lošeg i perverznog seksa navodeći kao primjer dva različita silovatelja; prvog nije briga za emotivna stanja druge osobe, on je uzbuđen tijelom druge osobe (ili nečim drugim, ali to nisu emtoivna stanja te osobe) tako da u tom odnosu ne postoji recipročnost, i prema tome radi se o lošem seksu. Drugi je silovatelj pak uzbuđen samim time što njegova žrtva nije uzbuđena; dakle ovdje postoji recipročnost (pošto je on uzbuđen emotivnim stanjim druge osobe), ali nema simetričnosti. Silovatelj je uzbuđen upravo jer ne postoji simetričnost. Ovakav bi sadistički odnos bio perverzan, za razliku od onog slučaja s prvim silovateljem, kamo se radi o lošem seksu. Sad bi trebalo bit potpuno jasno:
Problem kod ove teorije jest što je, kao i druge do sad navedene, nediskriminativna; prema njoj su sadističko silovanje i egzibicionizam jednako perverzni i jednako moralno loši, dok se nama čini da ipak nije tako, tj. da je egzibicionizam daleko blaži oblik perverzije. Drugi problem ove teorije je što ne obuhvaća perverzije koje nisu interpersonalne; masturbacija, primjerice, ne može biti moralno vrednovana jer u njoj ne sudjeluje druga osoba. Ali druga osoba ne sudjeluje u zoofiliji i nekrofliji, i možemo se čak složiti da se njih ne može moralno vrednovati, ali ipak ih smatramo perverzijama.
1.4. Donald Levy
Za razliku od Sare Ketchum, Levy pokazuje da je seksualna perverzija nemoralan čin pozivajući se na njezinu neprirodnost; međutim, on to čini na posve različit način od zastupnika prokreativne teorije. Levy za početak uvodi bazična ljudska dobra; to su onda dobra koja su nužna da bi se se moglo ostvariti bilo koje drugo dobro, i koja su kvantitativno nedefinirana, nemoguće je imati previše nekog bazičnog dobra. Ta bi bazična ljudska dobra bila život, zdravlje, znanje (i sposobnost njegova stjecanja), ljubav (i sposobnost da se ona izražava) i kontrola nad fizičkim i mentalnim precesima svog tijela. Za čovjeka je neprirodno odreći se nekog bazičnog dobra (ili ga otuđiti nekoj drugoj osobi) da bi se dobilo neko nebazično dobro. Odreći se bazičnog dobra u korist drugog bazičnog dobra je prirodno, ali za njega užitak nije bazično dobro. Jasno je što slijedi; žrtvovati neko bazično dobro za užitak je nerazumno i neprirodno, a isto tako i nemoralno jer degradira ljudsko dostojanstvo.
Kako bi se ova teorija odrazila na neke konkretne primjere perverzije? Homoseksualnost prema ovom modelu nije perverzna, pošto ne žrtvuje niti jedno bazično dobro. Ali prema ovom modelu homoseksualnost nije ni neprirodna, s čime se mnogi neće složiti; osobno, ne vidim zašto je Levy uopće uvodio neprirodnost u svoj argument kad ga je mogao jednako dobro izvesti i na čisto moralnoj osnovi. Jasno da ovdje prirodno znači nešto posve drugačije od onog kako to shvaćaju naturalisti, ali svejedno može izazvat nepotrebne komplikacije. Da se vratim, Levy pedofiliju i nekrofiliju smatra perverzijama, pošto osobu ili druge osobe lišava bazičnih dobara; pedofilija ugrožava zdravlje djeteta i njegovu mogućnost da izražava ljubav, a nekrofilija osobu lišava sposobnosti da voli (u seksualnom kontekstu) neku drugu osobu.
Mogli bi se i složiti sa ovime oko pedofilije, ali kod nekrofilije se nameće jedan problem; čini se da ona ne lišava nekog sposobnosti da voli neku drugu osobu, nego da je ona nastala jer nije bilo sposobnosti da se voli ta druga osoba. Drugim riječima, nije zoofilija urokovala nečiju nesposobnost da voli (u seksualnom kontekstu) druge osobe, nego je posljedica toga što on ne voli druge osobe. Prema tome, nekrofilija, kao i zoofilija, fetišizam i još dulji niz perverzija zapravo ne bi trebale biti perverzije. Drugi prigovor koji se često upućuje ovoj teoriji vezan je uz ljubav kao jedno od bazičnih dobara; iako Levy jako puno očekuje i zahtjeva od nje, nema nikakve osnove zašto bi je svrstali među bazična dobra.
2. Seksualna perverzija kao neprirodan čin
Na prethodnim smo stranicama vidjeli kako izgledaju teorije koje seksualnoj perverziji daju moralni karakter, te probleme koji zahvćaju takve teorije. Želimo li to maksimalno skratiti, sve se može izložiti u dva glavna problema; one teorije koje smatraju da je perverzija direktno nemoralna ne uspjevaju objasniti zašto su nekrofilija i zoofilija perverzne, pošto u njima nema kršenja prava druge osobe (jer nema ni druge osobe), pa samime time nisu nemoralne radnje (moguće je ovdje prigovoriti da se tako narušava naše ljudsko dostojanstvo, ali to je diskutabilna kritika), a one koje pri zaključivanju da je seksualna perverzija nešto nemoralno imaju neprirodnost kao posrednika susreću se s problemom opravdanja veze prirodno – moralno. Činilo bi se prema tome razumnim odbaciti moralnost u definiranju seksualne perverzije i potražiti nešto drugo; odgovor nam se sam nameće. Jednostavno nećemo inzistirati na vezi prirodno – moralno, reći ćemo da je perverzno ponašanje ono koje je neprirodno i tu ćemo se zaustaviti, nećemo ići dalje i tvrditi da je moralno ili nije. Zanimljiv je, međutim, način kako će zastupnici ove ideje opravdavati svoje stavove; sada ću izložiti veoma različite teorije koje zastupaju Sara Ruddick i Thomas Nagel.
2.1. Sara Ruddick
Američka feministkinja krenula je upravo kako je najavljeno gore u uvodu, odlučila je odvojiti pojam seksualne perverzije od morala. To je, zapravo, bio i logičan potez uzmemo li u obzir njezina druga razmišljanja; Ruddick je zastupnica prokreativne teorije bez posebnog seksualnog morala, pa prema tome sasvim je jasno zašto za moral nema mjesta u pojmu seksualne perverzije. Zato ona perverzno ponašanje definira kao neprirodno; nije perverzna svaka seksualna aktivnost (u pojedinim slučajevima) koja ne vodi do začeća, kako tvrdi većina zastupnika prokreativnih teorija seksualnosti, već je perverzna ona aktivnost koja u normalnim fiziološkim okolnostima ne može dovesti do začeća i reprodukcije. Što to točno znači? Na zanimljiv je način izbjegla prigovore koji se upućuju ostalim zastupnicima prokretivne teorije; primjerice, seks između dvoje partnera za koje se zna da ne mogu imati djecu više neće biti perverzan ukoliko bi u normalnim fiziološkim okolnostima, dakle da jedan od partnera nije neplodan, mogao dovesti do začeća i reprodukcije. Dosta je prigovora upućeno ovoj ideji ali ne mogu reć da ih smatram osobito kvalitetnima, uglavnom hvataju neke detalje i slično, jedan od možda boljih je primjer grupnog seksa, koji prema Ruddick ne bi trebao bit perverzija ako se provodi tako da je u normalnim okolnostima začeće moguće. Drugi zanimljivi prigovor bio bi usmjeren na njezinu definiciju vaginalnog snošaja kao jedinog neperverznog seksualnog odnosa. Prema tome, svi bi drugi oblici bili perverzni; međutim, što ako oni, iako sami po sebi neprokreativni, ipak služe u prokreaciji? Primjerice, cunnilingus zasebno može biti perverzan pošto je neprokreativan, ali jasno je da može imati i pozitivne posljedice pošto se porastom seksualnog uzbuđenja kasnije povećavaju šanse za prokreaciju.
Sara Ruddick, međutim, nije izbjegla prigovor koji se svim zastupnicima prokreativne teorije upućuje na račun širine pojma perverzije; po njihovom shvaćanju gotovo svaka seksualna aktivnost je perverzna. Masturbacija, petting, oralni i analni seks, sve aktivnosti oko kojih ne postoji jasan konsenzus (kao oko, primjerice, nekrofilije) i koje mnogi ne smatraju perverznima sada postaju seksualne perverzije. Spomenuo sam ranije kako se može pobiti teorija prema kojoj je perverzija nešto nemoralno; hodanje na rukama, primjerice, sigurno nije prirodno, ali isto tako ne možemo reći da je moralno pogrešno. Sličan se primjer može postaviti i protiv ove teze: prirodno je da čovjek odlazi na spavanje oko 22h, njegove se sposobnosti (osjetilo vida) prilagođene aktivnostima za vrijeme dana, a ne noći. Međutim, prošle subote hrpa ljudi nije otišla na spavanje u 22h, nego u 6h ujutro. Sad je 3 sata iza ponoći, a ja pišem esej. Može li se prema tome reći da trenutno radim nešto perverzno, pošto nije prirodno da sam budan u ovo doba noći? Nekako se čini da ne, da je pojam perverzije više vezan uz društvo nego uz prirodu; taj stav zastupa Goldman i izložit ću ga u trećem dijelu, nakon što sad objasnim Nagela.
2.2. Thomas Nagel
Kao što sam ranije spomenuo, i Nagel i Ruddick zastupaju pozicije prema kojima je seksualna perverzija nešto neprirodno (ali nije ujedno i nemoralno), ali rade to na posve različite načine: Sara Ruddick tvrdi da je perverzija nešto fiziološki neprirodno, a Nagel pak smatra da se radi o nečem psihološki neprirodnom, on odmah na početku odbacuje ikakvu povezanost seksualne perverzije s reprodukcijom. Perverznima smatramo samo ljude i neke više životinje, pošto vjerujemo da je njihovo ponašanje psihološki, ne fiziološki neprirodno; naranča u kojoj nema niti jedne koštice (sjemenke) sigurno nije prokreativna, a ipak je ne nazivamo perverznom. Prije nego se upustim u analizu njegove teorije izložit će tri uvjeta koja ističe na početku svog članka Sexual Perversion, a koji trebaju biti ispunjeni da bi se neki čim mogao smatrati seksualno perverznim:
Kao prvo, takav čin treba biti neprirodan. Nagel prema tome smatra da su fetišizam, zoofilija i sadizam perverzije i da tu nije potrebno neko posebno objašnjenje. Naglašava da ne samo da čin treba biti neprirodan, nego ga subjekt mora kao takvog željeti više nego njegov prirodni oblik; primjerice, korištenje prezervativa ne čini odnos perverznim dok god se oni koriste s nekom praktičnom svrhom (kontracepcije ili sprečavanja prijenosa spolnih bolesti); međutim, kad bi par preferirao odnos s prezervativima čak i kad oni više nemaju svoju praktičnu funkciju, onda bi za takav seks mogli reći da je perverzan. Jasno, ovaj prvi uvjet nije dovoljan i čini seksualnu perverziju ovisnom o svjetonazorima društva, zato Nagel iznosi druga dva koji bi trebali raskinuti te veze.
Drugi uvjet je postavljen kako bi malo srezao kulturalni relativizam vezan uz seksualnu perverziju; svaki oblik ponašanja koji se suprostavlja nekom od temeljnih ljudskih prava (ovdje Nagel uzima ona koja je UN prihvatio kao osnovna) jako je vjerojatno perverzan; tako je primjerice silovanje perverzija pošto ide protiv prava da nas drugi ne zlostavljaju i ozlijede, sadizam također jer se sukobljava s pravom da nas drugi ne povređuju i ponižavaju. Međutim, ovo su ljudska prava, ne obveze, ako ja želim da me netko ponižava onda on time ne krši moje pravo. Kad netko ima pravo glasa na parlamentarnim izborima to ne znači da on mora glasati, nego on ima pravo da glasa ukoliko to želi; isto tako, ja imam pravo da me se ne ponižava ukoliko ja ne želim bit ponižavan.
Treće, da bi neku aktivnost mogli nazivati perverznom osoba se u nju mora upustiti zbog svojih sklonosti, ne iz puke znatiželje ili drugih razloga. Nagel navodi kao primjer bračni par koji počinje prakticirati slave/master odnose kako bi unio malo promjena u svoj seksualni život; teško da to možemo smatrati perverznim. Prema tome, da bi nešto postalo seksualna perverzija to treba ujedno postati i sklonost ili opsesija neke osobe.
Po uzoru na neke dijelove iz Being and Nothingness Jean-Paul Sartrea, Nagel tvrdi kako u ljudskoj seksualnosti postoji prirodni oblik međusobnog prepoznavanje požude i uzbuđenja među partnerima; osobu ne uzbuđuju samo fizičke stvari već i činjenice da je druga osoba također uzbuđena. Prema tome, seksualna bi perverzija bila svaki oblik ponašanja kamo nema ovakve vrste uzbuđenja, tj. kamo je jedini izvor uzbuđenja fizičke prirode. Pedofilija, fetišizam, nekrofilija i zoofilija bi prema tome bile perverzije pošto bi ovi elementi u njima nedostajali; ovdje se vidi jasna sličnost sa Sarom Ketchum i recipročnošću o kojoj ona priča, ali bitna je razlika što Nagel, za razliku od nje, ne ulazi u područje morala.
Malo me iznenadila jako loša (ne mislim negativna nego jednostavno nekvalitetna) kritika Grahama Priesta u vezi Nagelove teorije; ne samo da mu je posvetio niti pola strane, nego je neke stvari očito krivo protumačio; Nagel ne tvrdi da je običan seks koji je vrlo dosadan – npr. sa prostitutkom ili viktorijanskom ženom koja razmišlja o Carstvu perverzan, već da bi bio perverzan ukoliko bi više preferirali takav seks nego neki drugi, u kojem će naš partener biti uzbuđen, što ima puno više smisla. Nagel je liberalan autor i prema njemu homoseksualnost nije ni perverzan ni nemoralan čin. Ovo je vjerojatno jedna od najboljih teorija i prigovorit joj se može samo ako pokažemo da je pojam perverzije čvršće vezan uz ljudsko društvo, i prema tome relativan.
3. Seksualna perverzija kao stvar statistike
Koliko god Negelovo objašnjenje bilo uvjerljivo, i dalje nam ostaje ideja da što ćemo smatrati seksualnom perverzijom ovisi o nama. Kad za nešto kažemo da je perverzno, to znači da ono odstupa od nekog sustava, stanja ili poretka; ono što se kroz cijelu raspravu provlači jest od čega to odstupa: od moralnih pravila, od prirodnog stanja, ili pak od društvenih normi? Iako sam ostao poprilično impresioniran nakon što sam pročitao Nagelov tekst, i dalje se držim uz Goldmana i njegovu ideju da je seksualna perverzija čisto deskriptivan pojam, različit od društva do društva i od pojedinca do pojedinca.
3.1. Alan Goldman
Mnogi autori (Primorac, Priest) Goldmanaovu teoriju stavljaju kao jednu od teorija koje tvrde da je seksualna perverzija nešto neprirodno, a onda za njega neprirodno ovdje znači ono što odstupa od norme, koja nije nikakvo pitanje morala ili prirodnog uređenja, već samo stvar statistike. Ja sam ga ovdje stavio zasebno pošto postoji velika razlika izmđeu njegove teorije i onih koje zastupaju Nagel i Ruddick, a da ne spominjem još i one nekoje s neprirodnog prelaze na nemoralno. Stvar je u tome da je radnja X za sve ostale sustave uvijek ili perverzna ili nije perverzna, ne može malo biti perverzna pa malo ne biti, prema njima je perverznost svojstvo same radnje; postoji nekakav sustav, stanje ili poredak koji je vječan i nepromjenjiv, i prema njemu se određuje što spada u seksualne perverzije. I kod Goldmana to postoji, ali je relativno i promjenjivo, jedno će društvo imati jedan sustav prema kojeć će se određivati što je perverzija, drugo društvo će imati drugi, a i sam će se sustav unutar jednog društva mijenjati kroz vrijeme. Ono što je perverzija danas ne mora biti perverzija za sto godina, ono što je perverzija u Hrvatskoj ne mora biti perverzija u Mozambiku ili Zimbabveu... Puno je primjera koji idu tome u prilog; homoseksualnost se u određenom obliku prakticirala u staroj Grčkoj i bila nešto normalno (Hipokratova zakletva), a u srednjem vijeku je smatrana najstrašnijom perverzijom. Slično je i s incestom; u starom je Egiptu bio dopušten, čak ponekad i obavezan (faraoni su se gotovo uvijek ženili vlastitim sestrama), a danas je zabranjen zakonom i smatra se groznom perverzijom. Može i u drugom smjeru, masturbacija je u srednjem vijeku bila smatrana perverzijom, čak su rađene različite napreve da bi ljude spriječile u tome, a danas teško da se smatra perverzijom.
Često se Goldmanu upućuju kritike na račun njegove teorije prema kojoj gotovo ništa ne treba biti perverzija; nekrofilija i pedofilija, ukoliko ih društvo prihvaća i prakticira, prestaju biti perverzije. Druga kritika upućena je na račun ispuhivanja samog pojma perverzije; ako je definiramo kao nešto netipično ili statistički nenormalno, zapravo se izgubio bitan dio koji se tiče gađenja i moralne odbojnosti prema datom činu. Odgovore na ove kritike dat ću u završnom dijelu.
4. Seksualna perverzija kao neprimjenjivi pojam
Postoji jedan vic koji bi se ovdje mogao upotrijebiti, mislim da ide nekako ovako:
The First Law of Philosophy: For every philosopher, there exists an equal and opposite philosopher.
The Second Law of Philosophy: They're both wrong.
Sličnu situaciju imamo i ovdje; naveo sam sedam različitih teorija, a postoji ih na desetke, i čini se da svaka ima neke nedostatke i da je nemoguće naći teoriju kojoj se neće moći prigovoriti. Iz toga su neki filozofi izvukli zaključak da bi bilo najbolje maknuti taj termin iz upotrebe, pošto se čini da ga nismo u stanju ni definirati. Tri su glavna zastpnika ovakve teorije; Michael Slote, koji slično kao i Marqius da Sade zaključuje da je pojam seksualne perverzije neprimjenjiv pošto ne možemo za nešto reći da je neprirodno – sve što postoji je prirodno, tako da se pojam perverzije ne bi odnosio ni na što, Igor Primorac, koji smatra da se pojam seksualne perverzije mora povući iz upotrebe iz čisto praktičnih razloga, "because it is plagued by considerable inconsistency and confusion", te Graham Priest, koji smatra da se taj pojam treba izbaciti jer ima smisla samo u određenom svjetonazoru koji je nestao zajedno sa srednjim vijekom.
Pošto sam ipak njevog tekst uzeo kao osnovu ovog eseja, koncentrirat ću se onda na njegovo izlaganje; Priest je jako dobro rezimirao kritike upućene svima koji su seksualnu perverziju povezivali s moralom, od zastupnika prokreativne teorije do aristotelovaca. Međutim, njegove kritike upućene Nagelu i Goldmanu veoma su šture, a čini se i da ih je stavio u drugi plan pruživši Nagelu niti stranicu u svom eseju, a Goldmanu svega nekoliko redova. Uz neka kriva shvaćanje Nagela, čini se da je Slote također postavio pogrešne kriterije pred gore spominjanu dvojicu. On kaže: "Mnogo je važniji nedostatk Nagelova objašnjenja u tome što ako je to ono što seksualna perverzija jest, nema nikakva razloga zbog čega bi pererzija trebala biti pojam s moralim značenjem", te za Goldmana "Još važnije, nema razloga zbog čega bi nešto što je statistički neuobičajeno moralo biti i moralno loše... ", ali pri tome zaboravlja da ni Nagel ni Goldman ne govore da je seksualna perverzija vezana uz moral. Pošto oni to ne tvrde ovo gore ne može biti nekonzistentnost u njihovim teorijama, može biti samo nedostatak, možda seksualna perverzija stvarno ima veze s moralom tako da zbog toga njihove teorije nisu dobre. Moguće je to tako formulirati, ali Priest je prije tako lijepo pobio povezanost morala i perverzije dok je kritizirao prokreativne teorije, zašto sada inzistira na moralu? Jedne je pobijao tvrdeći kako moral nema veze sa seksualnom perverzijom, a onima koji su dali definiciju bez morala prigovara što nisu obuhvatili moral. A možda i ne prigovara, ali ih je onda pogrešno protumačio. Kako bilo, Priest je sigurno iznio razloge zašto se seksualna perverzija ne bi trebala gledati kao nešto što ima veze s moralom, te zašto bi se takva upotreba riječi perverzija trebala izbaciti, ali protiv ostalih teorija nije iznio dobre kritike.
5. Zaključak
Na prethodnim sam stranicama izložio neke od najvažnijih teorija koji pokušavaju definirati pojam seksualne perverzije, kao i one koje odustaju od toga, te pružio najčešće prigovore koji im se upućuju. Filozofija seksualnosti još je mlada grana u odnosu na ostala područja, tako da kada čitamo ovakve tekstove ne čitamo ideje ljudi koji su živjeli pred više stotina ili tisuća godina, već misli naših suvremenika.
Teorije koje su zastupali oni koji su smatrali da seksualne perverzije imaju moralnu vrijednost danas su gotovo potpuno pobijene, čuvaju ih još samo Crkva i neki naturalisti koji ionako žele etiku zamjeniti nekom prilagođenom teorijom evolucije. Međutim, iako su svi argumenti protiv njih i u raspravi te teorije se više nemaju čime obraniti, u današnje su vrijeme još uvijek poprilično zastupljene, poglavito od strane konzervativnijih ljudi i u zajednicama kamo je Crkva imala snažan utjecaj. Teorije koje su pak tvrdile da je seksualna perverzija vezana uz neprirodnost, primjerice ona Sare Ruddick, i dalje nemaju potrebnu snagu jer ljudi teško da mogu prihvatiti kako su petting ili masturbacija perverzije. Nagelova teorija predstavlja možda najveće dostignuće svih ovih teorija koje ne smatraju da je perverzija nešto relativno od društva do društva; on je načinio takav sustav kojem je u današnje vrijeme dosta teško prigovoriti, jer koji god da primjer stavimo na provjeru Nagelova će ga teorija svrstati tamo kamo mi i mislimo da spada. Pitanje je samo je li taj sustav univerzalno dobar, ili zato što je krenuo od nekih toliko općenitih stvari koje svi prihvaćamo, primjerice to da naša uzbuđenje jednim dijelom ovisi i o uzbuđenju partnera.*
Možda je najbolji način da zaključimo što je perverzija pogledati kada se i kako ona kao riječ upotrebljava; različita će društva različite stvari smatrati perverznima, čak će i pojedinci unutar istog društva imati različite stavove glede perverzija. Prema tome, ne vidim što bi bilo pogrešno kad bi rekli da je seksualna perverzija pojam u potpunosti relativan. Istina je da on ima i više nego čisto deskriptivni karakter, kao što Priest kaže, nije isto kad za nekog kažemo da je pervertit i da je bankar. Stvar je u tome da perverzija u sebi sadrži i stav subjekta prema određenom činu; to nije moralno gađenje pošto smo pokazali da perverzija nema veze s moralom, ali zasigurno jest neki oblik gađenja. (Iako ni to ne nužno, kad sedamnaestogodišnjoj gimnazijalki kažem da je perverzna sigurno ne mislim da je moralno izopačena, nego da ima liberalne stavove prema seksualnosti, što nije nešto negativno). Primjerice, kad se u Rusiji 1917.godine za nekog reklo da je bankar, to je isto kao i perverzija značilo više nego samo posao kojim se bavi, značilo je nešto negativno. Kad za nekrofila kažemo da je perverzan, mi time govorimo da nam se gadi njegovo ponašanje; koga ćemo nazivati perverznim ovisi o nama i o normama društva u kojem živimo. Kao što će neki homoseksualnost smatrati perverzijom, a neki neće, tako će neki jednu sliku smatrati lijepom, drugi neće. Jasno, ljudi koji žive u istoj sredini imat će slične stavove pa je zato često da iste slike smatraju lijepima, a iste radnje perverznima.
Tražiti što je u samoj radnji perverzno, kao i što je u samoj slici lijepo, čini se kao pogrešno; ljepota slike je svojstvo koje joj pripisuje promatrač, nema univerzalno lijepe slike, kao što je perverznost neke radnje svojstvo koje joj pripisuje pojedinac ili društvo, nema radnje koja će univerzalno biti perverzna. Da naglasim, ovaj relativizam ne prenosim u potpunosti na moral, ali u pogledu seksualne perverzije držim da je ovo upravo najbolje objašnjenje koje se može ponuditi. Perverznost je dakle odstupanje od društvenih normi; kad bi svi bili nekrofili to bi bilo normalno ponašanje, i prema tome nekrofilija ne bi bila perverzija. Jasno, ona ne bi bila perverzija za taj sustav, za neki drugi bi mogla biti. Zato je pogrešno taj pojam koristiti kao apsolutni; nešto je perverzno u jednom društvu, nije perverzno u drugom, i tu nema ništa čudno, ne postoji konačni i jedini ispravni spisak djelatnosti koje spadaju u seksualne perverzije.
- 10:11 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
