ponedjeljak, 01.06.2009.
David Hume: O mjerilu ukusa
Poznato je kako je i sam Hume priznao da ga je na filozofiju ipak najviše potakla literalna slava; zbog toga se posvetio pisanju velikog broja eseja u kojima je obrađivao različite filozofske, ali i druge aktualne teme. Esej koji upravo obrađujemo također je nastao "po narudžbi"; pošto je zbirka eseja koje je Hume želio objaviti bila premala za tisak (tekstove o samoubojstvu i besmrtnost duše Hume je odlučio izdati odvojeno), nabrzinu je dodao još jedan rad, "O mjerilu ukusa", te ga uvrstio s ostalima.
Hume na početku naglašava već poznatu razliku između činjeničnih i estetskih sudova; dok prvi izražavaju objektivna svojstva predmeta na koji se odnose, drugi izražavaju odnos predmeta i subjekta koji govori dati sud. Prema tome, estetski sudovi (ukusi) ne mogu imati istinosnu vrijednost, pošto ih nemamo s čime usporediti; kada kažemo da je ispred nas šalica čaja, istinosna vrijednost tog iskaza ovisi isključivo o položaju šalice i nas samih – prema tome, ukoliko je šalica čaja ispred nas taj će sud biti istinit, a ukoliko nije bit će lažan. Međutim, ako kažemo da čaj ima jako dobar okus, s čime to možemo usporediti? Okus nije svojstvo samog čaja (čak ni dispozicijsko svojstvo koje se ostvaruje tek kad djeluje na naš kognitivni aparat, kako bi rekao Locke), već svojstvo interakcije našeg kognitivnog aparata s datim predmetom. Iako se može činiti da Hume prihvaća neku vrstu normativnog realizma, on nigdje ne tvrdi kako stručnjaci koji se, recimo, bave proučavanjem umjetnosti bolje od nas percipiraju dispozicijska svojstva. Kad bi bilo tako, onda bi mogli reći i da je njihova spoznaja istinita, a naša lažna, ili barem da je njihova spoznaja bliža istini od naše, što Hume nipošto ne tvrdi. Mjerilo ukusa trebalo bi dati razloge zbog kojih bi prihvatili jedan a odbacili neki drugi estetski sud, objasniti zašto je jedan ukus bolji od drugog, a ne koji je istiniti ili lažan u apsolutnom smislu.
Nakon kraćeg izlaganja Hume mjerilom ukusa proglašava konsenzus, udružene iskaze dobrih kritičara. Jasno, iz toga ne slijedi da će jedno mjerilo biti dobro za sva umjetnička djela; različite kritike bolje ili lošije ocjenjuju različite stvari, te za svaku stvar bolja kritika pobija onu lošiju, nekvalificiranu za to područje.
Hume prihvaća tvrdnju da čak i najbolje kritike neće biti jednoglasno prihvaćene, te nastavlja kako i najnesposobnija osoba koja tvrdi da je neko umjetničko djelo bolje od nekog drugog ne govori ništa neistinito, iako joj je ukus kontaminiran predrasudama. Čak će i najbolji kritičari, oni koji imaju najistančaniji ukus, morati zadržati neke vlastite preference, i prema tome doći do različitih zaključaka. Međutim, Hume razlikuje ranije spominjane predrasude od preferenci koje se ne moraju nadovezivati na njih; da bi pronašao mjerilo ukusa autor mora istaknuti razliku između njih, pošto kritike bazirane na predrasudama odbacujemo kao loše, dok one u koje su uključene preference mogu biti "nevine" (bez predrasuda) iako su međusobno suprostavljene.
Dva su glavna razloga zbog kojih dolazi do razilaženja kritika stručnjaka; razliku u njihovim karakterima, te razlike u moralnim sustavima koje prihvaćaju, a koje su opet posljedica različitih društva i kultura. Isto tako, ističe Hume, postoje i različa područja unutar kojih možemo govoriti o stručnjacima; netko tko ima dobro rafiniran ukus u likovnoj umjetnosti ne treba zato ujedno biti i stručnjak na području književnosti. Možemo uspoređivati Mozarta i Salieria, ili pak Gogolja i Dostojevskog, ali uspređivati Mozarta i Gogolja ne bi imalo nekog smisla, pošto je jedan skladatelj, a drugi knjiženik.
Još jedan od razloga može biti i činjenica da različte kulturalne sredine različito reagiraju na određene vrste umjetničkih djela; Hume primjerice navodi kako ćemo jako teško navesti nekog seljaka, koji nije naviknut na kompliciranu talijansku glazbu, da prihvati kako je ona bolja od škotske. Zato autor smatra da dobar kritičar mora nadići kulturale predrasude i staviti se u položaj publike. Hume na kraju zaključuje kako mjesto i vrijeme u kojem pojedinac živi predstavljaju velik problem za nadvladavanje predrasuda.
Već smo rekli da Hume ističe kako različiti pojedinci, kao i različite kulture, mogu imati različite, pa i suprotne stavove o nekim umjetničkim djelima. No treba imati na umu da postoje dvije vrste ukusa: vulgarni i rafinirani. Hume ne može jednostavno reći da je jedan istinit a drugi lažan, on će samo reći kako je rafinirani ukus daleko objektivniji; dok je vulgarni ukus nepromišljen i hirovit, rafinirani je stabilniji i sistematičniji (oba su podložni pravilima, no rafinirani je bolje upućen).
Sličnu razliku između vulgarnog i rafiniranog uma Hume spominje na području epsitemologije; u vulgarnom umu pravila su na brzinu primjenjena i shvaćena, te vode do predrasuda umjesto do mudrosti. S druge strane, mudra osoba pravilima pristupa oprezno i nakon duljeg razmišljanja shvaća ih drugačije od vulgarne osobe. Naglašavajući kako možemo izbjeći predrasude Hume ideju o vulgarnom i mudrom umu uvodi u svoju estetsku teoriju.
Na kraju se nameće što su to uopće pravila ukusa? Hume, međutim, nije jasno odgovorio na to pitanje. Barem se dva moguća odgovora mogu izvući iz navedenog primjera o Sanchovu rodu; mogli bi pravila shvatiti slično kao što se shvaćaju empirijski zakoni u "Raspravi o ljudskoj prirodi". Shvatimo li ih tako, ona su kauzalni zakoni koji određuju koja svojstva uzrokuju koju vrstu i količinu užitka. Primjerice, možemo reći da željezni ključ i kožna vrpca smanjuju užitak koji bi dobili od inače dobrog vina. Problem je što nas primjena tog pravila može dovesti do nekog vjerovanja o vinu, ali primjena pravila nas neće nužno dovesti do nekog osjeta tog tipa.
No čak i ako pravila nikad nisu popisana, njihova važnost ostaje jer naglašavaju da često vježbanje našeg ukusa primjenom na umjetničkim predmetima, te uspoređivanje istih, vodi njegovu poboljšanju. Iskusniji na nekom području umjetnosti točnije će suditi nego neupućeni. Postojenje tih pravila opravdava vjerovanje da vježba istančava ljudska osjetila i vodi kvalitetnijem dojmu samog predmeta (primjerice da vino ima blagi okus željeza i slično). Priča o Sanchovu rođaku lijepo potvrđuje cijeli argument; iako pravila nisu formalno navedena, iskusni će enolog djelovati kao da ih se pridržava, u skladu s njima. Iskusni će kritičar pristupiti umjetnosti istančanim sposobnostima koje doprinose njezinu razumijevanju, te otkriti istinski značaj predmeta unatoč nejasnoj slici u kojoj je prikazan.
...
Hume u svom eseju "O mjerilu ukusa" kao samo "mjerilo" postavlja "udruženu odluku istinskih sudaca", a kao "istinske suce" prikazuje kritičare koji posjeduju istančana osjetila, koji često uspoređuju umjetnička djela i koji su oslobođeni većine predrasuda. Međutim, Hume sljedeći problem ostavlja neodgovorenim: zašto bi netko čija se prosudba ne slaže sa udruženom prosudbom vrsnih kritičara priznao da se greška nalazi u njemu i da on loše procjenjuje?
Problem se može prikazati i na sljedeći način: Hume u ovom eseju piše kako je ljudski um prirodno uređen na način da mu neke kvalitete objektata pružaju ugodu, a istovremeno navodi kako postoje kvalitete koje samo kod rijetkih ljudi mogu uzrokovati ugodu. Kako Hume može u istoj rečenici tvrditi da su "osnove ukusa univerzalne i prisutne kod svih" i istovremeno da "su rijetki kvalificirani da daju prosudbe o bilo kojem umjetničkom djelu"? Da bi riješili ovo pitanje, trebamo prvo uočiti da Hume govori o kvalitetama i svojstvima objekata, a ne o objektima samima. Ako dvoje ljudi percipiraju neki objekt, a on uzrokuje osjećaj ugode samo kod jednog od njih, ne bi imalo smisla reći da taj objekt univerzalno kod ljudi uzrokuje osjećaj ugode. Ako vrsni enolog i priprosti seljak isprobaju neko vino i "percipiraju" ga, a ono uzrokuje osjećaj ugode samo kod jednog od njih, nema smisla reći da to vino univerzalno uzrokuje osjećaj ugode. Međutim, Hume ne govori o objektima, nego o svojstvima objekata; sada je moguće da dvoje ljudi percipira isto objekt i da jedan osjeća, a drugi ne osjeća ugodu, zato što jedan od njih percipira određene kvalitete tog objekta koje drugi ne percipira.
Principi ukusa su univerzalni; ljudski je um tako strukturiran da mu percepcija određenih kvaliteta kod objekata uvijek daje osjećaj ugode ili neugode – međutim, isti predmet ne uzrokuje kod svih ljudi isti osjećaj ugode (neugode) pošto nisu svi sposobni percipirati njegove relevantne kvalitete. Ovo se najbolje uočava na primjeru iz Don Quixota; Sancho priča o dvojici svojih rođaka koji su, kao vrsni poznavatelji vina, pozvani na otvaranje bačvi neke poznate berbe. Nakon što su se obojica složila da je vino dobro, ali da ipak nije savršeno (jednome je smetao prisutan okus željeza, a drugome kože), ismijani su od okupljenih seljaka, ali su došli na svoje kad je bačva ispražnjena i na dnu nađen ključ sa kožnom uzicom. Zašto su ih seljaci prestali ismijavati kad je na dnu bačve nađen ključ sa uzicom? Očito je kako su prestali zato što smatraju kako okus kože i željeza u vinu uzrokuju neugodu; Sanchovi rođaci koji su ih percipirali pokazali su istančanija osjetila. Međutim, da se seljaci ne slažu oko teze da okusi kože i željeza u vinu uzrokuju neugodu, tj. da smatraju kako okus željeza i kože ne utječu, ili čak poboljšavaju okus vina, nastavili bi ismijavati Sanchove rođake. Ono što se pretpostavlja je da parcepcija određenih kvaliteta u ljudskom umu uvijek i nužno uzrokuje osjećaj ugode, odnosno neugode. Hume zato smatra da stručnjaci nemaju bolji, prirodniji ukus neko laici; iste kvalitete uzrokuju osjećaj ugode kod svih ljudi, stručnjaka i laika. Ono po čemu se stručnjaci razlikuju je sposobnost percepcije pojedinih kvaliteta koje uzrokuju ugodu.
Prema Humeu, postoje dvije odvojene razine unutar svakog estetskog suda; perceptivna razina, u kojoj percicpiramo određene kvalitete objekata, te afektivna razina, u kojoj osjećamo ugodu ili neugodu, ovisno o kvalitetama koje smo percipirali na prvoj razini. Kada Hume tvrdi kako su principi ukusa jednaki i prisutni kod svih ljudi, on zapravo želi reći da nema greški na drugoj razini, tj. da, jednom kad je neke kvaliteta percipirana, nikad se na nju ne javlja krivo afektivno stanje. Dakle, nemaju svi jednaki ukus, pošto on ovisi i o sposobnosti percepcije nekih kvaliteta u objektima, ali svačiji ukus je jednako prirodan, pošto svi osjećaju odvovarajuće čuvstvo vezano uz percipiranu kvalitetu. Zato Hume smatra da se sve greške događaju na prvoj razini; ukoliko nam osjetila nisu dovoljno istančana, ukoliko ne radimo usporedbe ili nepažljivo i s puno predrasuda percipiramo stvari, sigurno je da ne možemo percipirati sve bitne kvalitete nekog objekta, a time ne možemo ni donijeti valjani estetski sud.
Zašto Hume uopće uvodi ovakav sustav te smatra kako su greške u percepciji jako vjerojatne, dok su greške na afektivnoj razini nemoguće? Zamislimo da je, u primjeru koji navodi Sancho, jedan seljak ustvrdio kako i on osjeća okus kože i željeza u vinu, štoviše da je upravo on stavio ključ na dno bačve zato jer smatra da je takvo vino bolje. Zako bi Sanchovi rođaci, stručni enolozi, onda mogli pokazati da je njihova procjena ispravnija ili bolja? Jasno je da se ne mogu pozivati na perceptivnu superiornost, pošto je i ovaj seljak u vinu osjetio okus kože i željeza. Jedino što mogu je tvrditi da okusi kože i željeza u vinu ne bi trebali izazivato osjećaj ugode, no ovime im uvjerljivost opada i netko s pravom može prigovoriti da se o ukusima ne raspravlja.
Hume je zato sustav razradio na sljedeći način: pošao je od teze kako, ukoliko dvoje ljudi percipira neki objekt, s time da prvi percipira sve kvalitete koje percipira i drugi, ali još i neke koje drugi ne percipira, onda očito prvi percipira taj objekt bolje od drugog. Ukoliko dvoje ljudi ima različite afektive reakcije prema nekom objektu, a prvi percipira objekt bolje od drugog, onda prvi također i bolje reagira na objekt nego drugi.
Čini se da Hume ovime riješava samo pola problema; još uvijek nije odgovorio što sa slučajevima u kojima dvoje ljudi jednako dobro percipira kvalitete nekog objekta, a različito afektivno reagiraju? Hume piše kako u ovakvim slučajevima ne možemo dati prednost jednom ukusu u odnosnu na drugi, te da uzalud tražimo riješenje. Sad se i vraćamo na tezu s kojom smo započeli; prava se mjera ukusa dobiva samo udruženom odlukom istinskih sudaca. Istinski suci su oni koji najbolje percipiraju (prva razina), a prava se mjera ukusa dobiva samo kad se oni slažu oko odluke, tj. kad je jasno da se radi o slučaju kamo vrijedi uniformiraost afektivnih stavova prema datim kvalitetama. Pravu mjeru ukusa ne možemo dobiti ukoliko se suci ne slažu oko odluke, jer onda moramo pretpostaviti da jednako dobro percipiraju, pa prema tome nema uniformirane afektive rekacije priklade datoj kvaliteti.
- 21:51 -
