petak, 30.01.2009.
W. Letwin - How Much Inequality Is There?
Libertarijanistički nastrojen autor započinje članak konstatacijom kako je među nama čvrsto uvriježeno mišljenje da je svijet u kojem živimo pun nejednakosti među ljudima. Međutim, on smatra da je to samo privid i da nejadnakosti među ljudima i nisu toliko velike; naposlijetku, većina ljudi u zapadnim državama ima prihode između 2500 i 15 000 Ł godišnje, a veće razlike nalazimo samo u rijetkim, ekstremnim slučajevima. No zašto se onda nama čini da postoje toliko velike razlike? Ne dokazuju li neki statistički podaci, poput činjenice da 5% najbogatijih zarađuje koliko i 20% najsiromašnijih, da se tu nedvojbeno radi o velikim nejednakostima?
Da bi odgovorio na ovo pitanje, Letwin prvo hipotetskom situacijom želi pokazati da su neki često navođeni primjeri trenutne nejednakosti zapravo kompatibilni sa idejom egalitarizma; drugim riječima, moguć je egalitarizam u kojem neće svi ljudi jednako zarađivati, i u kojem će jedni imati daleko više novca od drugih. Zamislimo da nekom državom vlada dobronamjerni despot koji je ujedno i čvrst zastupnik egalitarizma; radni vijek u toj državi traje 40 godina (od dvadesete do šezdesete), te svi radnici istog radnog staža primaju jednaku plaću koja se svake godine povećava za 4%. Recimo da se to povećanje plaća opravdava nakupljenim iskustvom zahvaljujući kojem stariji radnici bolje rade (1%) i nakupljenim kapitalom koji se ulaže u unapređenje proizvodnje (3%). To je savršeno egalitarističko društvu u kojem će, kroz čitav svoj radni vijek, svi radnici zaraditi jednaku količinu novca, iako će u svakom trenutku (izuzetom iz konteksta) radnik pri kraju radnog staža dobivati daleko veću plaću (skoro pet puta veću) od nekog tko je tek počeo raditi. Štoviše, 5% najstarijih radnika dobivat će jednaku količinu novca kao i 20% najnovijih radnika. Ovaj primjer jasno pokazuje da statistički podaci koji ukazuju na financijsko stanje u nekom određenom trenutku kad je istraživanje napravljeno ne mogu biti dobar argument, jer je moguće da su nejednakosti u datom trenutku spojive sa jednakim ukupnim primanjima na kraju radnog staža.
Ako tome pridodamo stopu mortalileta od, recimo, 1% godišnje, razlike će postati još veće (pošto će se smanjiti broj radnika pred kraj radnog staža), tako da će 5% najstarijih radnika dobivati 10% ukupnog nacionalnog prihoda. Letwin smatra kako je pad stope mortaliteta u 20. stoljeću doveo do nestanka većih razlika među ljudima koje su postojale ranije.
Ekonomski rast ima još snažniji utjecaj na porast nejednakosti u ovakvom sistemu; zamislimo da se zbog razvoja ekonomije plaće povećavaju 8%, a ne 4% godišnje. Uz takav porast plaća doći ćemo do podatka da starija polovica radnika dobiva čak 83% ukupnog profita. Ovo samo potvrđuje činjenica da su velike nejednakosti pristune u društvima u stadiju brzog ekonomskog razvoja.
Zamislimo dalje da naš benevolentni despot želi povećati produktivnost uvođenjem dobro obrazovane i specijalizirane radne snage; dio radnika odlazi na posebna usavršavanja i počinju raditi tek u tridesetoj godini. Pošto je despot zakleti egalitarist, svjesan je da su oni propustili deset godina u kojima su mogli zarađivati, te im zato određuje veće početne plaće kako bi mogli do kraja radnog staža (svoje šezdesete godine) zaraditi isto kao i svi drugi radnici. Pošto će ovi stručnjaci stalno imati veće plaće nego "obični" radnici njihovih godina, još će se više povećati razlika u prihodima. Na jednoj će strani biti "obični" radnik koji je tek počeo raditi, a na drugoj stručnjak koje upravo završava svoj radni staž (on će zarađivati preko 5 puta više od "običnog" radnika).
Moguće je i da benevolentni despot odluči poticati otvaranje privatnih poduzeća kako bi povećao produktivnost, ali i dalje jamči svima koji se odluče za takav riskantan pothvat da će im zarada na kraju radnog vijeka biti jednaka kao i svim ostalim radnicima i stručnjavima. Osoba koja je otvorila poduzeće može jednu godinu zabilježiti profit veći no bilo koji radnik, a onda godinu kasnije može stagnirati ili čak biti u minusu. Ovo može izgledati kao pojava još većih nejednakosti u prihodima, no to i dalje ostaje egalitarni sustav pošto na kraju radnog vijeka svi zarade isto.
Za kraj, zamislimo da je despot dozvolio svojim podanicima da štede i sakupljaju vlastite prihode (ali ne i da ušteđen novac ostavljaju u nasljeđe). Pretpostavimo da svaki podanik štedi i na stranu stavlja 10% svog godišnjeg prihoda (iako bi bilo realistično očekivati da će stavljati i više). Razlike u njihovim ušteđevinama biti će ogromne; netko tko radi 3 godine imat će više od 3 puta veću ušteđevinu od nekog tko je radio tek godinu dana. I dalje, 20% najbolje plaćenih radnika imalo bi ušteđeno oko trećine ukupnog bogatstva zajednice. Ako uz to pretpostavimo da svi ljudi ne štede jednako, i da neki na stranu stavljaju više, a neki manje, razlike bi postale još veće iako bi na kraju radnog staža svi primili jednaku količinu novca.
Prema tome, dokazna građa koja bi trebala pokazivati da je svijet pun nejednakosti je zapravo samo iluzija. Brojni statistički dijagrami i tablice izostavljaju bitne elemente poput dobne razlike, duljine radnog staža, modela štednje, uspješnosti u ulaganju i tako dalje. Prema tome, neke od zabilježenih razlika su samo privremene ili slučajne, a ekonomske nejednakosti su puno manje nego što to većina ljudi misli.
Napomena: Izlagao sam i raspravljao o ovom članku sa dosta ljudi koji se ne bave filozofijom, i s njihove strane nisam našao neke simpatije prema ideji koju članak izlaže. Štoviše, većina smatra da je to hrpa gluposti zamaskiranih jako lošom demagogijom, i da apsolutno ništa ne dokazuje. Oni su, jasno, u pravu što se tiče tvrdnje da tekst ništa ne dokazuje, ali ako malo bolje pogledamo to mu nije ni svrha. Tekst samo želi pokazati da je moguće da su razlike među ljudima manje nego što neka istraživanja, provedena u kraćem vremenskom periodu, prikazuju. Razlike među ljudima postoje, to nitko to ne osporava, to su dosta velike razlike, a Letwin želi pokazati da nije dovoljno reći "velike, ogromne razlike" bez da malo bolje ne sagledaju istraživanja, bez da se provjeri kako je do tih razlika došlo i naposlijetku, jesu li one pravedne ili nisu.
- 17:41 -
