ponedjeljak, 19.01.2009.
J. Feinberg - Social Justice
Kad govorimo o pravednosti, moramo naznačiti u kojem je kontekstu shvaćamo; ovaj članak govori o dvije vrste pravednosti – komparativnoj i nekomparativnoj.
Možemo tvrditi (prema nekomparativnoj teoriji pravednosti) da prava nekog pojedinca, kao i njegove zasluge, ovise isključivo o njemu samom, i da prava i zasluge drugih ljudi nemaju s time nikakve veze. Recimo, ako sam ja naporno radio i pošteno zaradio 10 kuna, činjenica da netko drugi ima samo 2 kune uopće ne utiječe na pravednost i ne možemo reći da tih 10 kuna nisu pravedno moji. Jasno, moguće je da je ova druga osoba zakinuta i da je nad njom načinjena nepravda, ali mene se to (u ovom kontekstu) ne tiče; slučaj svake osobe se gleda pojedinačno, tako da financijsko stanje jedne osobe nikako ne može poslužiti kao argument kojim bi dokazivali da je imetak druge osobe pravedno ili nepravedno stečen (jasno, osim ukoliko jedna osoba nije direktno pokrala ili na slični način oštetila drugu). Pošto se slučaj svake osobe gleda pojedinačno, jednakost tretmana različitih slučajeva tu ne igra nikakvu ulogu. Drugim riječima, ako je devet radnika dobilo plaću, a deseti nije, to neće biti nepravedno jer su oni dobili, a on nije, već zato što svaki radnik mora biti propisno plaćen za svoj posao *1 .
S druge strane, komparativna pravednost kreće od načela da slične slučajeve trebamo tretirati na sličan način, a različite na različit. Ako su X i Y različito plaćeni za neki posao, onda mora postojati neka razlika zbog koje je tako. Drugim riječima, ako između X i Y nema razlike, te ako su obavili isti posao, moraju biti isto plaćeni. Ovo je formalno načelo pravednosti *2, i u praksi nije primjenjivo pošto je nemoguće naći dvije kompletno jednake osobe, ili dva potpuno jednaka slučaja. Zato se na njega nadovezuje materijalno načelo pravednosti, koje u sebi sadrži relevantne kriterije (vezano uz kontekst) u kojima dvije osobe trebaju biti slične/različite da bi bile slično ili različito tretirane. Primjerice, ako dvoje ljudi jednako obavi neki posao (iskopaju kanal), a poslodavac prvog bolje plati jer ima plavu kosu, reći ćemo da je to nepravedno jer boja kose nije relavantni kriterij za taj posao. Isto tako, kad zapošljavamo ljude za kopanje kanala, materijalno načelo pravednosti određuje koje su relevantne razlike (snaga, izdržljivost, prilagođenost radu na otvorenom, upornost), a koje nisu (boja kose, glazbeni talent, govorenje 8 stranih jezika).
Distributivna pravednost se kao pojam nekad primjenjivala samo na područje državnih službi, na odnose plaća među činovnicima i slično, ali u novije vrijeme obuhvaća i odnose među građanima, te se bavi razlikama među klasama, prihodima koje one ostvaraju i modelima oporezivanja. Isto tako, pojam obuhvaća i kritiku postojećg društveno-ekonomskog stanja, primjerice činjenice da 5% najbogatijih ljudi posjeduje 20% ukupnog dobra na Zemlji, dok 20% siromašnog stanovništva pojeduje niti 5%. Pogledajmo malo detaljnije ovaj problem; teško je moguće da se tih 5% najbogatijih stvarno u nekim relevantim stvarima razlikuje od ovih 20% najsiromašnijih. Prema tome, nekakav oblik nepravde ovdje mora postojati.
No koje su to relevantne razlike po kojima bi, barem u načelu, trebali razlikovati ljude i u skadu s time vršiti distribuciju dobara? Svi se slažemo da razlike u rasi, spolu, IQ ili društvenom položaju ne bi trebale utjecati na distribuciju dobara, pošto pojedinac ne može birati koje će rase, spola, IQ ili društveog položaja biti. Prema tome, relevantne razlike mogu biti samo one za koje je pojedinac izravno odgovoran, na koje je imao prilike utjecati kao i svi drugi. Postoji pet različitih modela koji objašnjavaju prema čemu bi se distribucija dobara trebala vršiti, tj. što bi u distribuciji trebalo biti relevantno:
Načelo potpune jednakosti možemo naći u gotovo svakoj etičkoj teoriji; tvrdnje da su svi ljudi jednaki, i da svi imaju (i moraju imati) jednaka prava, kako pozitivna *3 tako i negativna, široku su zastupljene i prihvaćene; međutim, znači li to da svi ljudi onda imaju jednaka prava na ekonomska dobra i da ih trebaju imati u jednakoj mjeri? Neki radikalni egalitaristi smatraju da je uistinu tako; svoje stavove opravdavaju pozivanjem na Aristotela i njegovu formulu razmjerne jednakosti. Aristotel je smatrao da ljudskost i vlasništvo trebaju biti razmjerni; pošto svi ljudi imaju istu razinu ljudskosti, moraju imati i jednaku razinu vlasništva *4. Pitanje je, međutim, možemo li ovu Aristotelovu formulu primjeniti na vlasništvo? Autoru se čini da ne; dok je sasvim razumno da ljude, bez obzira bili oni lijeni i pokvareni ili dobri i marljivi, tretiramo jednako prilikom sudskih postupaka, pružamo im jednaku zakonsku zaštitu, jednako gledamo na njihove interese i tako dalje, zašto bi drugi ljudi imali pravo na našu imovinu u jednakoj mjeri u kojoj imamo i mi?
Puno je plauzibilnije prihvatiti ideju da svi ljudi imaju pravo na zadovoljenje osnovnih (bazičnih) potreba; ako neka zajednica proizvodi znatno više nego što joj treba, bilo bi uistinu nepravedno od nje kada ne bi pomagala najsiromašnije i omogućavala im osnovna sredstva za život. Međutim, pitanje je dal ovo vodi do radikalnog egalitarizma i potpune jednakosti. Većini nam se ipak čini da, nakon što su bazične potrebe najsiromašnijih zadovoljene, oni više nemaju pravo na imetak bogatijih, što znači da trebamo odustati od potpune jednakosti *5. Dalje, tome govori u prilog i argument prema kojem će se društvo u kojem su imovinske razlike među ljudima dozvoljene puno brže razvijati (zbog motivacije) nego potpuno egalitarno društvo, što znači da će nakon nekog nekog vremena biti više novca za zadovoljenje bazičnih potreba *6 siromašnih nego da svima dajemo jednako. Ovo ističe u John Rawls u svom "racionalnom principu pravednosti"; on kaže: "Svi ljudi trebaju imati jednako osim ako razlike u društvu ne dovode do stanja u kojem će najsiromašniji prolaziti bolje nego što bi da žive u drštvu u kojem svi imaju jednako" *7. Iako se autor ne slaže sa Rawlsom što se ovog tiče, ipak smatra da bi svako društvo trebalo težiti smanjenju imovinskih razlika među ljudima čak i nakon što su zadovoljene bazične potrebe, kako razlika između bogatih i siromašnih ne bi bila prevelika *8.
Iako postoji više interpretacija ovog principa distribucije, možemo slobodno reći da se ovdje zapravo ni ne radi o samostalnom principu, već o nekoj vrsti dodatka ili nadopune načela potpune jednakosti. Ovaj je princip najlaške objasniti na primjerima: zamislimo dva muškarca; jedan je neženja, a drugi je oženjen i ima petoro djece. Prvi mora svojom plaćom zadovoljiti potrebe samo jedne osobe, drugi mora zadovoljiti potrebe sedmorice (pretpostavimo da mu je žena nezaposlena). Kad bi im dali potpuno jednak imetak, počinili bi nepravdu jer bi ovaj neženja prošao daleko bolje nego bilo tko iz ove velike obitelji. Ili zamislimo da smo doživili brodolom i nalazimo se na pustom otoku; čini se da nije pravedno da osobi od 150 kg i osobi od 50 kg damo jednak obrok hrane, jer je jasno da su potrebe jedne osobe veće od potreba druge. Prema tome, distribuirati resurse prema potrebama nije napuštanje egalitarističke ideje, već izjednačavanje onih opterećenih većim početnim teretom sa ostalima.
Problem je ovdje kako definirati potrebu; jedan od dobrih pokušaja je da jednostavno kažemo da X tešto treba kad će mu biti nanesena šteta ako to ne dobije. Bazične potrebe bi, prema tome, bile one potrebe čije nezadovoljavanje može bitno naštetiti osobi, te dovesti do teške bolesti, ozbiljnih psiholoških problema ili preuranjene smrti. Problem je što mi često neka korisna, ali nebazična dobra počinjemo smatrati neophodnima (navikenemo se i njih i uvjereni smo da ih trebamo i ne možemo bez njih) *9, i to do te razine da bez njih ne možemo biti sretni, tako da nam njihov nedostatak počinje ozbiljno štetiti. Što je društvo razvijenije i bogatije, to će biti brojnije naše "umjetne " potrebe; kako onda razlikovati bazične (prirodne i umjetne) potrebe od ostalih. Autor smatra kako bi ono što svi u nekom društvu smatraju nužnim i neophodnim stvarno trebalo imati status bazične potrebe.
Ova neegalitarna pozicija ima jako čudno ime koje uopće ne odgovara njenom sadržaju, tako da stvarno ne znam zašto se tako zove. Ulgavnom, teorija polazi od pratpostavke da su svi ljudi različiti i da svi zaslužuju različit tretman; netko bolji, netko gori. Za razliku od preostale dvije teorije (prema radi i prema doprinosu), ova se teorija ne koncentrira na ono što je netko učinio, već na to kakva je osoba i koje karakteristike ima.
Dvije su vrste karakteristika na koje se ovdje posebice obraća pažnja; vještine i vrline. Prema ovoj teoriji osoba koja ima velik broj vještina trebala bi dobiti više ekonomskih sredstava nego neka osoba koja se na tom području posebno ne ističe. Mogli bi reći da je to bolja osoba i da zato zaslužuje da dobije više resursa. Naravno, da bi mogli reći da je ona nešto zaslužila, trebamo izbaciti vještine koje su urođene (talenti i slično) pošto osoba na to ne može utjecati, pa ne može biti ni zaslužna za neki svoj talent. Mogli bi zato uzimati u obzir naučene vještine; ne one koje smo naslijedili rođenjem, već one koje smo svojim trudom naučili kroz život. Međutim, tu dolazimo do probema; prvo, većina tih naučenih vještina velikim dijelom ovisi o našim urođenim vještinama (i pogotovo o IQ kao sposobnosti učnenja), tako da bi na kraju trebali vrednovati samo trud uložen u stjecanje neke vještine. Ali to je onda već druga pozicija, ona koja smatra da je trud (rad) ono što se treba vrednovati prilikom distribucije.
Puno bolja situacija nije ni kad govorimo o vrlinama; mi bi, naime, morali tvrditi da se osobi treba dodijeliti određena količina resursa proporcionalna njezinim vrlinama. Ako pogledamo u naše pravosuđe, vidjet ćemo da toga u principu nema; rijetko kad sudovi, a pogotovo oni neamerički, uzimaju kao olakotnu okolnost to što je počinitelj inače blaga osoba, voli životinje, lijepo pjeva i voli zalaske sunca. Isto tako, ne uzimaju se u obzir ni neke loše karakteristike; recimo da je optuženi lijen, stalno psuje i nema previše smisla za osobnu higijenu. Pravosuđe s razlogom ignorira ove osobine; bilo bi praktički nemoguće voditi takav oblik sudskog postupka, u kojem bi trebali proučavati karaktersitike optuženika i organizirati neku posebnu "moralnu policiju" da to nadgleda. To je prekomplicirana metoda i upravo bi zato trebala biti izbačena i iz teorija distributivne pravednosti. Uz to, čini se da nečije vrline ne bi trebali nagrađivati novcem, nego na druge načine; tako primjerice u vojsci heroji za hrabrost ne dobivaju kreditne kartice, već medalje i odlikovanja, dakle počasti a ne novac.
Teorija koja je distribuciju mislila provsti prema vrlinama i postignućima bila bi dalako plauzibilnija kada bi od tih vrlina cijelo društvo stvarno imalo neke koristi, tj. kad bi one bila pravilno upotrebljene. Pravednost bi onda bila u tome da se svakom radniku vrati upravo onoliko koliko je svojim radom pridonio općem blagostanju. Drugim riječima, ova teorija zahtjeva da se radniku vrati ono što je naposlijetku i njegovo vlasništvo, proizvod njegova rada.
Francuski socijalist-utopist Pierre Jospeh Proudhon *10 u svojoj knjizi "Što je vlasništvo" kao glavne ideje ističe uzajamnost i recipročnost; umjesto da radnicima kapitalist uzima proizvode njihova rada i za to im isplaćuje neku sitnu plaću, radnici rade jedni za druge stvarajući tako resurse koje dijele među sobom. Kada Proudhon piše da je vlasništvo krađa, on ne misli na svako vlasništvo, već na kapitalističku eksploataciju radnika; krađa je kad kapitalist radniku oduzima proizvode njeova rada koji su njegovo (radnikovo) vlasništvo. Pravedno je kada doprinos svakog radnika preračunamo i damo mu (vratimo mu) točno toliko resursa koliko je proizveo.
Doduše, ova se teorija može i okrenuti u kompletno suprotnom smjeru; kapitalist bi se moglao složiti sa teorijom, i napomenuti da u proizvod nije uložen samo rad radnika, već i resursi, kapital, strojevi i slično, a sve je to njegovo vlasništvo. Ako tržište ne prepozna proizvod, radnik gubi određenu količinu rada koji je uložio, ali kapitalist gubi puno više, od daleo više riskira, i zato bi trebao imat pravo na veću količinu resursa od radnika. Ovdje sad nastaje komplicirana i duga rasprava koja nam trenutno i nije toliko zanimljiva. Zanimljiv je još samo dodatak Hobhousea koji smatra da je ljudski doprinos u čitavom procesu proizvodnje jako mali, i da su tu više zaslužni politički, društveni, ekonomski i ostali faktori.
Međutim, čini se da tu više ni ne govorimo o distributivnoj pravednosti; ovako kako je to predstavio Proudhon izgleda da se radi o krađi, a ne o potrebi pravedne distribucije. Ako kapitalist stvarno uzima radniku nešto što je njegovo vlasništvo, onda više ne govorimo kako bi bilo dobro da se resursi raspodijele, već imamo poprilično oštru obavezu da radniku vratimo njegovo vlasništvo. S druge strane, ako je pak Hobhouse u pravu, i ako druge okolnosti neovisne od nas toliko utječu na uspjeh u tržištu i proizvodnji da je utjecaj ljudi samo neki sitni postotak, ima li onda uopće smisla raspravljati tko je i koliko zaslužniji, radnik ili kapitalist, kad su obojica tek nezamjetne važnosti?
Možda najprofinjenija kad se govori o jednakosti šansi, ova teorija uviđa da je nemoguće da svi ljudi imaju jednake šanse da pridonose zajedničkom dobru (kojeg spominje prethodna teorija). Neki su više a neki manje sposobni, neki žive u boljim a neki u gorim uvjetima, i ne bi bilo pravedno gledati samo na doprinos zajednici, pošto jednim dijelom on ne ovisi o njima već o njihovim urođenim sposobnostima, ili pak okolini na koju ne mogu utjecati. Zato teorija distribucuje prema radu kao glavni faktor uzima uloženi trud kao relevantni; ako mrga od 100 kg mišića i neki starac koji jedva stoji kopaju kanale, jednako se trudeći, i prvi iskopa 10 metara, a starac samo metar, oni će biti jednako plaćeni iako su razultati njihovog rada jednaki. Međutim, starac nije kriv što ima 70 godina i što može podignuti 5 kg, glavno je da on daje sve od sebe.
Ovo, inače dosta dobroj teoriji, mogu se upututi dva prigovora; prvi je da ipak ne pruža savršenu jednakost šansi, jer uvijek postoji mogućenost da će neke okolnosti za koje pojedinac nije odgovoran na njega djelovati demotivirajuće (invalidnost, primjerice, iako ja smatram da ovo nije dobar prigovor), a drugi pak da je iznimno teško ocijeniti koliko se tko trudi; rezultati rada su jasno vidljivi, ali trud je puno teže procjeniti.
_______________________________
*1. Već je samo objašnjenje jasno, samo se rečenicu treba pažljivo pročitati. Činjenica da su jedni dobili plaću, dok neki nisu, ne upućuje sama po sebi na nepravdu, svaki slučaj gledamo pojedinačno i ne možemo uspoređivati radnike na ovaj način. Zato ćemo reći da je ovih devet radnika pravedno plaćeno, a nad desetim je načinjena nepravda; ta nepravda se ne očituje u tome što su drugi dobili (u uspoređivanju i sagledavanju ukupne situacije), već u tome što on, pojedinačni slučaj, nije.
*2. Bitno je uočiti da ovo formalno načeno pravednosti ne tvrdi sljedeće: "Sve se ljude treba jednako tretirati dok se ne dokaže da postoje razlike među njima". Iako neki egalitaristi zastupaju ovu formulaciju, ona je pogrešna jer daje primat jednoj strani načela, dok su one zapravo jednako važne. Kao protuprimjer tim egalitaristima mogli bi navesti drugu formulaciju sličnu ovoj: "Sve se ljude treba tretirati različito dok se ne dokaže da postoje sličnosti među njima". Obije su formulacije, jasno, pogrešne, jer pretpostavljaju neko početno stanje koje, međutim, ovisi o situaciji i kontekstu i ne može biti univerzalno uzeto i pridodano načelu. Zato je jedina prava formulacija dvostruka i glasi:
1. Slične ljude (slučajeve) treba se slično tretirati.
2. Različte ljude (slučajeve) treba se različito tretirati.
Pogledajmo to na nekom primjeru: Ako dva učenika prekrše neko pravilo, a učitelj im odredi različite kazne, na njemu će biti teret dokaza da objasni zašto ih je različito kaznio. S druge strane, ako neki čovjek u svojoj oporuci imetak razdijeli na dva jednaka dijela i prvi da svom sinu, a drugi nekom čovjeku kojeg nikad prije nije vidio, na njemu će biti teret dokaza da objasni zašto ih je jednako nagradio. Prema tome, teret dokaza ovdje ovisi o kontekstu.
*3. Podijelu ljudskih prava na pozitivna i negativan prihvaća samo dio filozofa; pozitivna prava bi prema njima bila "prava na" (na obrazovanje, zdravstvenu zašititu, osonu sigurnost, posjedovanje vlasništva i slično), dok bi negativna bila "prava od" (zaštita od ropstva, od ugnjatavanja, nasilja, krađe vlasništva, nametanja tuđe volje i slično).
*4. Striktno matematički: ( Ljudskost osobe A : Ljudsost osobe B = Imovina osobe A : Imovina osobe B )
Pošto su svi ljudi, kako smo ranije konstatirali, jednaki, omjer njihove ljudskosti je 1:1, i zato i omjer njihove imovine mora biti 1:1.
*5. Zamislimo da se društvo sastoji samo od dvije klase ljudi; jedni su siromašni i imaju 2 kune, a drugi su bogati i imaju 10 kn. Za zadovoljenje bazičnih potreba svakog čovjeka potrebno je 5 kuna. Držimo li se ideje da svim ljudima trebaju biti zadovoljene bazične potrebe, mi uzimamo 3 kune bogatima i dajemo ih siromašnima, tako da je sada siromašni imaju 5 kn, a bogati 7. Striktni egalitarist bi sada tražio da se ujednačavanje nastavi dok svi nemaju jednaku svotu novca, tj. 6kn, ali upitno je na kojoj osnovi on to može tražiti. Ako su bazične potrebe siromašnih zadovoljene, tako da oni više ne umiru od gladi i mogu živjeti pristojnim životom, zašto bi i dalje polagali pravo na imovinu bogatijih od sebe?
*6. Autor ovdje pretpostavlja da će se, kako se poboljšava životni standard, povećavati i bazične potrebe; recimo, u slabo razvijenom društvu bazičnom se potrebom smatraju slobodni, neradni blagdani; u nekom modernijem industrijaliziranom društvu bazična je potreba možda godišnji odmor od više tjedana na moru.
*7. Ovaj ću princip detaljnije objasniti kada budem obrađivao Johna Rawlsa.
*8. Feinberg ne navodi zašto smatra da razlike ne bi trebale biti prevelike, ali pretpostavljam da je to u cilju očuvanja demokracije; velika financijska moć nužno će dovesti i od akumulacije političke moći kod najbogatijih.
*9. Neki psiholozi tako razlikuju "prirodne" i "umjetne" potrebe; hrana i voda, krov nad glavom i zdrava okolina su nečije prirode potrebe, dok je primjerice automobil umjetna potreba. Veoma lako možem na posao ili fax odlaziti i pješice ili sredstvima javnog prijevoza. Međutim, ugodnije nam je i lakše ići automobilom, dok se na kraju na to ne naviknemo i na kraju mislimo da nam automobil treba, tj. ne možemo biti sretni kad moram autobusom na posao ili fakultet.
*10. (1809 – 1865)
- 22:49 -
