srijeda, 02.07.2008.

Borba spolova

Sebični gen je, odmah nakon svog prvog izdanja 1976. godine, pokrenuo brojne pluridisciplinarne znanstvene rasprave; radikalni pristup koji Dawkins iznosi u svojoj prvoj knjizi kritizirali su brojni teolozi, etičari (iako Dawkins na par mjesta jasno naglašava da ništa u njegovoj knjizi nema normativni karakter), biolozi i drugi znanstvenici koji se bave genetikom i teorijama evolucije. "Borba spolova", deveto poglavlje ove knjige, predstavlja zanimljivo proširenje Dawkinskove glavne teorije postavljanjem novih pitanja o međuljudskim odnosima i nuđenjem evolucijskih objašnjenja.


Treba se za početak uočiti da Dawkins ne govori o borbi spolova iz kulturološko-sociološke ili neke slične perspektive; za njega spol nije ništa drugo do osobina koju svaki pojedinac posjeduje i koju treba iskoristiti tako da najbolje profitira. Ako evoluciju usporedimo sa igrom trešete, spol bi bio samo jedna od karata koje držimo u ruci; na nama je da je odigramo kada ćemo najviše profitirati, i da pazimo da se netko drugi ne okoristi time što je imamo.


Dawkins počinje ističući kako sukob interesa može postojati i između bliskih rođaka, pa čak i roditelja i djece, iako imaju velik broj zajedničkih gena. Jasno, što je rodbinska veza slabija to je sukob interesa izraženiji. Pošto dva roditelja nisu ni u kakvoj rodbinskoj vezi i nemaju sličnih gena, jedino što ih povezuje je zajedničko dijete koje će nositi po 50% genetskog materijala od svakog roditelja. Iako je nekima teško uopće pojmiti ovakvu interpretaciju odnosa muškarca i žene, Dawkins gotovo da vuče analogiju roditelja sa poslovnim partnerima; imaju zajednički cilj i svjesni su da ga mogu ostvariti samo međusobnom suradnjom, no također su svjesni da mogu većinu posla prebaciti na drugog i tako se riješiti obaveza, možda čak i krenuti u novi posao sa novim partnerom, a starog zaposliti da radi na nečem što će kasnije biti podijeljeno 50:50. Ako roditelje shvatimo kao građevinska poduzeća, poduzeće A može dogovoriti zajedničke radove sa poduzećem B, nakon što izmjene građevinske planove i naprave neki kompromis može zbrisati i svom donedavnom partneru prepustiti podizanje zgrade (a na ploči će unatoč tome pisati da ja to djelo A i B), te se upustiti u novu suradnju sa poduzećem C koje će isto tako kasnije izigrati. Jasno, kad nakon par godina pogledamo gradilišta, vidjet ćemo da se poduzeće A spominje na tablama daleko češće nego ostala, pošto je u vremenu izgradnje jedne zgrade sklopilo desetke poslovnih ugovora koje je kasnije prekršilo. Iako ovaj bitno pojednostavljeni primjer ne sadrži element nasljeđivanja, ipak dovoljno jasno ocrtava osnove odnosa dvaju roditelja. Svakoj je jedinki cilj pariti sa sa što većim brojem drugih jedinki, i onda ih ostaviti da brinu o potomstvu. Ovaj novi pristup, koji u svojim istraživanjima naglašava Trivers, briše ideju parenja i roditeljstva kao zajedničkog pothvata iniciranog zbog uzajamne koristi ili dobrobiti vrste.


Kako je uopće došlo do borbe spolova? Da bi odgovorili na to pitanje moramo prvo odgovoriti kako je uopće došlo do nastanka različitih spolova, i što ih kao takve definira. Posvetimo se za sad ovom drugom pitanju; što to znači biti žensko ili muško? Besmisleno je navoditi neke osnovne anatomske ili fizološke razlike u građi samih jedinki, pošto imamo svakakvih vrsta i veoma je teško naći neko svojstvo koje će primjerice imati sve ženke i isključivo ženke svih vrsta. Umjesto toga, kao glavni kriterij razlikovanja trebamo uzeti veličinu gameta; muške gamete su daleko manje i brojnije od ženskih. Ako imamo dvije biljke, i jedna ima daleko veći broj sitnijih gameta od ove druge, onda je to sigurno muška biljka, iako nema nikakve druge anatomske sličnosti sa mužjakom medvjeda ili žabe.
Kako je do toga došlo? Pogledamo li neke jednostavnije organizme, poput nekih gljiva, vidjet ćemo da ne postoje muški i ženski pripadnici tih vrsta, jer su sve gamete jednake (tzv. izogamete). Te se gljive mogu pariti sa bilo kojim drugim pripadnikom iste vrste, pošto imaju samo jednu vrstu gameta, i prema tome samo jedan spol. Bitno je primjetiti da jedinke ove vrste u razmnožavanje ulaze potpuno jednake; svaka daje 50% gena i 50% drugih resursa od kojih će se embrij razvijati. Međutim, kad govorimo o razmnožavanju sa 2 vrste gameta, dolazimo do bitno drugačije situacije; i dalje svaki od roditelja daje 50% gena, međutim pošto je ženska gameta daleko veća ona daje i daleko veću količinu resursa. Pošto muška gameta zahtjeva daleko manje resursa moguće ih je napraviti veći broj, što omogućava muškoj jedinki da u kratkom roku napravi velik broj potomaka. Prema Dawkinsu ovo je glavni uzrok borbe spolova.


Zanimljivo je prikazati objašnjenje kako je uopće došlo do različitih gameta; Parker i drugi znanstvenici pretpostavili su da su se u početku svi organizmi razmnožavali pomoću izogameta. Neke su jedinke stvarale nešto veće izogamete, i time povećavale šansu za opstanak embrijima rođenima iz njih, pošto su ih opskrbljivale većom količinom hrane nego uobičajene. Vremenom se javio trend za stvaranjem što većih gameta, pošto su embriji nastali iz njih imali veće šanse u preživljavanju. No s druge strane, stvaranje velikih gameta omogućilo je nekim jedinkama da stvaraju veći broj malih gameta, koje se aktivno kreću i traže upravo ove velike. Ove male gamete ne bi mogle postojati da nema velikih; kad bi se spajale sa normalnim izogametama, embrij bi bio opskrbljen slabije nego u slučaju dvije izogamete, i šanse za preživljavanje bi mu bile male. Međutim, sad kad su se javile gamete dovoljno velike da nadomijeste dvije izogamete, cilj postaje kao odgovor stvoriti gamete koje će biti dovoljno brze da se što prije s njima spoje. Vremenom su ove razlike postajale sve veće i radikalnije; velike su gamete morale biti sve veće i veće kako bi nadoknadile nedostatke zbog razvoja ovih drugih, koje su postajale sve manje i sve brže. Jasno, pošto su bile manje jedinka ih je mogla napraviti više, i tako su one izvorne izogamete, koje su bile neka vrsta zlatne sredine, počele nestajati pošto nisu bile niti brze niti velike, te se nisu mogle nositi s ovim specijaliziranim gametama.


No ne bi li to onda značilo da, pošto muške jedinke stvaraju veći broj gameta, njihov broj u populaciji mora biti proporcionalno manji? Pošto, teoretski gledano, jedan mužjak može svojim gametama podmiriti stotinu ženki, moglo bi se očekivati da je idealan omjer muških i ženskih jedinki 1:100. Velik je broj vrsta u kojima se relativno mali postotak mužjaka razmnožava (recimo 10%); međutim, i oni drugi mužjaci, koji se ne razmnožavaju i koji za evoluciji praktički nemaju nikakvu važnost, iz prirode troše jednako resursa kao i oni koji se razmnožavaju. Bilo bi za očekivati da je evolucijski poželjno za cijelu vrstu da se poveća broj ženki, a smanji broj mužjaka, kako bi na kraju bilo upravo onoliko mužjaka koliko treba za ostatak ženki. Uz to, one resurse koje su iz prirode do sad uzimali za evoluciju nevažni mužjaci koji se nisu razmnožavali, sad bi uzimale ženke koje bi se razmnožavale, i tako bi postojala jasna korist za cijelu vrstu. R.A. Fisher, međutim, objašnjava zašto je idealan omjer mužjaka i ženki upavo 50:50, a ne ovaj koji bi se možda mogao činiti optimalnijim.
Budući spol potomstva određuje jedan od kromosoma u gameti mužjaka: dok je kod ženki to uvijek X kromosom, kod mužjaka može biti Y ( u tom slučaju nakon parenja dobivamo XY, odnosno muškog potomka) ili X (nakon parenja XX, odnosno ženksog potomka). Pretpostavimo da, barem evolucijski gledano, možemo određivati kojeg će nam spola biti potomstvo. Jasno, željet ćemo da bude onog spola koji će se bolje snaći i sigurno nastaviti širiti naš genetski materijal. Međutim, koji je to spol? Ako živimo u populaciji u kojoj je približno jednak broj mužjaka i ženki, željet ćemo da nam potomak bude ženskog spola pošto, ako je muškog, ima sam 10% šanse da će se uopće razmnožavati. Dakle, bolje je imati ženske potomke. Nakon nekog vremena pak svi imaju ženske potomke, dok se broj muških jedinki drastično smanjio. Sad odjednom postaje bolje imati muške potomke, pošto će se oni u ovakvoj situaciji razmnožavati sa većim brojem ženki, i time mogu imati veće potomstvo nego da su ženskog spola. Ali jasno, ako je bolje imati muške potomke porasti će njihov broj, i opet ćemo dobiti približnu jednakost od koje smo i krenuli.


Svako odstupanje od te sredine evolucijski je neisplativo, pa bi prema tome roditelji trebali imati jednak broj muškog i ženskog potomstva. Naravno, postoje i posebni slučajevi, primjerice možemo zamisliti situaciju u kojoj je broj ženskog potomstva tri puta veći od muškog, ali se zato tri puta više resursa ulaže u muške potomke, tako da se na kraju isplativost opet svede na isto.


Gore smo konstatirali da je svakom roditelju u interesu imati jednak broj muškog i ženskog potomstva; isto je tako svakom roditelju u interesu u podizanje svakog potomka uložiti što manje resursa, kako bi mogli podići što veći broj potomaka. Međutim, količina resursa koju je potrebno uložiti da bi se podigao neki potomak je konstanta; varijable su vrijednosti koje će uložiti pojedini roditelj. Ako je za podizanje nekog potomka potrebno 10 resursa, a svaki od roditelja uloži 3 (zajedno 6), potomak neće preživjeti. Svakom je roditelju u interesu da zajednički potomak preživi, ali je isto tako svakom u interesu da pri tome potroši što manje svojih resursa. Ukoliko bi roditelji bili u potpuno jednakom položaju prije podizanja potomka, tj. ukoliko bi u njego uložili istu količinu resursa, onda bi trebali biti jednako zainteresirsani za njegovo preživljavanje, a eksploatacija jednog od strane drugog ne bi bila moguća. No što ako roditelji nisu u istom položaju?
Ukratko ću izložiti poznati primjer ovog tipa; nakon smrti bogatog oca dva su brata naslijedila 1 milijun $. Otac je u oporuci napisao kako novac ostavlja njima, ali da se sami moraju dogovoriti kako će ga raspodijeliti, te da novac mogu dobiti tek kad obojica pristanu na određeni model podjele. Ukoliko su braća u istom položaju, niti jedan neće imati razloga da prihvati ponudu manju od polovice svote, tako da će se prije ili poslije dogovoriti da svaki dobije 500 000 $. Međutim, zamislimo da nisu jednaki; prvi brat uredno živi, ima prosječno plaćen posao i preživljava bez problema, iako bi mu novac sigurno dobro došao, dok je drugi ovisni kockar koji je u teškim dugovima (mafiji duguje 100 000 $ koje nikako ne može sakupiti) i ako ih ne isplati za tjedan dana, završit će kao hrana ribama u luci. Pošto prvi brat zna da je ovaj drugi u teškim dugovima, i da može daleko više izgubiti nego on sam, jasno da neće pristati na pravednu podjelu, nego će tražiti daleko više za sebe, svjestan da drugi to mora prihvatiti ako želi preživjeti. Prvi će brat bez problema moći tražiti 900 000 $, pošto zna da drugi nema mogućnosti da pregovara ili odugovlači; ako on ne dobije taj novac za tjedan dana izgubit će daleko više nego ovaj koji nije u dugovima i traži neravnopravnu podjelu.
Slično je i u borbi spolova; prvo konstatiramo da roditelji nisu u jednakom položaju, pošto je jajna stanica daleko veća od spermija, ženka ulaže daleko veću količinu resursa nego što je ulaže mužjak. Uloživši više u samom početku, ona ima daleko veći interes da dotični potomak preživi; prema tome, mužjak je može iskorištavati i dalje zahtjevati od nje da u potomka ulaže više resursa, pošto zna da ona gubi daleko više ukoliko potomak ne preživi. Možda se ovo sa veličinom gameta čini kao nezamjetna razlika, ali Dawkins upozorava da nije tako; veličina gameta je ovdje samo početak, razlika se nastavlja u daleko radikalnijem obliku kod jedinki s materičnom trudnoćom, gdje ženka ponovno ulaže daleko više resursa od mužjaka.


Ovo potvrđuju brojna biološka promatranja; što ženka više uloži u potomka do će je mužjak ranije napustiti i krenuti u potragu za drugom. Velik je broj ptica kod kojih samo ženke paze na jaja i hrane potomstvo; pošto je jaje u potpunosti nastalo od ženkinih resursa, onda ima daleko veći interes da potomak koji će se iz njega izleći, što mužjak iskorištava i odlazi ostavljajući joj brigu o potomstvu. Međutim, ima i suprotnih primjera; neke vrste galebova formiraju čvrste monogamne parove, te se oba roditelja brinu za potomstvo. Iako se ovo čini neisplativim za mužjake, Dawkins upozorava da još jednu stvar trebamo uzeti u obzir. Mužjaku je u interesu što prije napustiti ženku ukoliko postoji realna mogućnost da će ona uspjeti sama podignuti potomstvo; ukoliko takva mogućnost ne postoji (recimo, ako je za podizanje potomka potrebno 10 resursa, a ženka može dati samo 7), onda je i ona na gubitku. Jasno, mužjak gubi manje od ženke, ali ako je situacija takva da se niti jedna ženka ne može sama brinuti za potomka, on gubi jednako kao i one. Prema tome, mužjak će u ovakvim slučajevima ostati uz ženku i pomagati joj u podizanju potomka, i to neće dati samo 3 resursa, jer je sada i ona u bolje položaju i može se "cjenkati" do određene razine. Jasno, pošto ona u početku ulaže više resursa on će uvijek od nje tražiti da i kasnije više ulaže, ali će jednim dijelom i sam pridonositi.


Što ženka može učiniti ako je mužjak ostavi? Tri su opcije otvorene; ukoliko je ostavljena neposredno nakon razmnožavanja može tražiti novog mužjaka i uvjeriti ga da se radi o njegovu potomku. Na taj je način sačuvala vlastite gene (namjerno) i gene mužjaka s kojim se ranije parila (nenamjerno), dok je novi mužjak izigran te ulaže vlastite resurse u podizanje potomka koji nije njegov. To je evolucijski više nego nepoželjno; najbolje prolaze oni koji ostavljaju potomstvo za koje se brine netko drugi (žanka i taj drugi mužjak), no dok ženka ipak ima neke koristi od brige za potomka, drugi mužjak uopće nema. Jasno je da evolucija neće imati razumijevanja za mužjake koji su tako prevareni, pa će oni naći načina da provjere ne nosi li ženka već tuđi embrij, i ako nosi, da ga eliminiraju. Tako primjerice mužjaci nekih vrsta miševa luče posebne kemijske tvari koje kod ženke uzrokuju pobačaj, osim u slučaju kad nosi njihovog potomka, dok lavovi često ubijaju mladunce za koje vjeruju da nisu njihovi potomci. Neizravno o tome priča i Engles u svojoj knjizi O podrijetlu porodice, privatnog vlasništva i države, kad motive za stvaranje obitelji vidi u pokušaju muškaraca, koji posjeduju privatno vlasništvo, da to vlasništvo ostave upravo svojim potomcima. Kako se društvo razvija tako imovina postaje novi evolucijski faktor; ako dvije osobe imaju slične gene (i slične sposobnosti za preživljevanje), evolucija će preferirati onoga koji ima bolji materijalni položaj. Pošto onda muškarac svom potomstvu ne ostavlja samo dobre gene, nego i imovinu, on mora biti siguran da tu imovinu ostavlja vlastitom potomstvu, i tako stvara obitelj kao instituciji kojoj je cilj ograničiti slobodu žene i trajno je vezati uz jednog partnera. Koju će od preostale dvije opcije, ukoliko ova najpoželjnije ne uspije, ženka odabrati ovisi o stupnju razvoja potomka, tj. o resursima koji su već uloženi u njega. Ukoliko je mužjak ostavi dok je u potomka uloženo još razmjerno malo resursa više joj se isplati napustiti potomka i potražiti novog partnera, nadajući se ovaj put boljem ishodu. No ako je potomak već nešto stariji i u njega je uloženo dosta resursa, više joj se isplati dati sve od sebe i potruditi se sama kako bi osigurala da on preživi.


U gotovo svakoj od ovih gore navedenih mogućnosti, osim ukoliko uspije prevariti drugog mužjaka, ženka prolazi gore od mužjaka s kojim se parila. Postoji li uopće neka strategija koja bi joj omogućavala da se zaštiti od ovakve eksploatacije? Čini se da ipak postoji – jedna od opcija je prebaciti teret odlučivanja na mužjaka. Do sad smo prošli kroz primjere u kojima je ženka ostavljena; no što ako ona otiđe prva i ostavi mužjaka sa zajedničkim potomkom? Pretpostavimo da se jedan roditelj može sam brinuti za potomka, no jasno je da potomak neće preživjeti ako se za njega ne brine niti jedan roditelj. Napustivši mužjaka, ona ga stavlja pred neugodan izbor; napusti li i on potomka, gubi resurse koje je u njega uložio. Nema nikakve veze to što ženka, ukoliko potomak ne preživi, gubi više; mužjak treba razmišljati isključivo o svojim resursima i, sukladno tome, na sebe preuzeti brigu o potomku. Ova strategija, ako je primjenjuju jedinke oba spola, ne pomaže osobito ženkama koje žive na kopnu; pošto su u reproduktivnim odnosima gamete unesene u njihovo tijelo, one ostaju sa ženkom neko vrijeme, a mužjaku se uvijek pruža prilika da pobjegne prvi. Potpuno je druga priča kod vodenih životinja, primjerice riba; pošto se ovdje oplodnja odvija izvan ženkina tijela, ona je ta koja prva izbacuje jajašca (pošto bi se mliječ raspršila ako je prerano ispuštena), te joj se pruža prilika da pobjegne prva.


No kako se ženke mogu osigurati da ih mužjaci ne ostave sa potomstvom, nego da također sudjeluju u njihovu podizanju? Jedna od mogućnosti je da odbiju parenje. Time njihove gamete postaju iznimno tražena roba na tržištu, nakon čega slijedi neka vrsta cjenkanje, tako da više nije puka sreća ta koja određuje s kojim će se mužjakom ženka pariti. Postoje dvije moguće strategije koje iz ovog proizlaze, i koje ću sada objasniti: strategija domaće sreće i strategija pravog mužjaka.


Prva je mogućnost da ženka odbija parenje dok se na neki način ne uvjeri da je našla partnera koji je sigurno neće napustiti nakon razmnožavanja. Odbijajući parenje dulje vrijeme ona je sigurna da će na kraju završiti sa nekim strpljivim i vjernim mužjakom, koji je kasnije neće napustiti. Međutim, ovo nije osobitno pouzdano; lako je moguće da će mužjaci onda početi glumiti strpljenje da bi ih na kraju napustili, tako da uz resurse i vrijeme potrošeno na podizanje potomka ženke gube još i vrijeme koje su se pravile neosvojive. Međutim, ne treba se prebrzo odustati od ove strategije; već je samim vremenom potrošenim na udvaranje mužjak uložio dosta i čini se da se ni njemu više ne isplati tako jednostavno napustiti potomka jer može dosta izgubiti. A što ako tom vremenu dodamo i resurse? Primjerice, ženka može od mužjaka tražiti nešto kao preduvijet za parenje, recimo da joj napravi gnijezdo. Ovime se dodatno povećava količina resursa koje mužjak ulaže u podizanje potomka, i sukladno tome smanjuje se isplativost njegova napuštanja. S druge strane, ženka iz toga može dodatno profitirati; recimo, može tražiti resurse koje i sama može iskorisiti, na neki način ucjenjujući mužjaka da ih, ukoliko se želi pariti, pribavi. Ovo je jako česta pojava među vrstama, a posebice se ističe kod nekih ptica, kamo se ženke počinju ponašati kao mali ptići, potičući na taj način mužjake da ih hrane ukoliko se kasnije žele pariti.

No je li ovo dovoljno da ženki osigura mužjaka koji je neke napustiti nakon parenje? Ekonomisiti se ne bi složili; ovo tome bitno doprinosi, ali nije dovoljan uvijet – bitno je i da na "tržišu" ne postoji roba koja se može kupiti jeftinije. Zamislimo da postoje i ženke koje ne zahtjevaju duge procese udvaranja nego odmah prihvaćaju parenje; mužjaku se onda isplati, nakon što se pario s nekom teško dostupnom, ostaviti je i početi iznova sa ovom manje zahtjevnom. Dakle, čini se da ova strategija može biti uspješna samo ukoliko su sve ženke zahtjevne i odugovlače s procesom udvaranja. Razmotrit ćemo sada kako iz ove nestabilne nastaje evolucijski stabilna strategija:

Pretpostavimo da imamo tako uređenu populaciju da su sve ženke čedne; svi mužjaci koji se nisu voljni zamarati oko njih neće se razmnožavati, tako da ćemo na kraju imati populaciju koju će činiti samo čedne ženke i vjerni mužjaci. Pretpostavimo sam da je u takvu populaciju ušla jedna laka ženka; za razliku od ostalih ona ne gubi vrijeme na udvaranje, što joj omogućava da ima veći broj potomaka, a s druge strane nitko je neće izigrati pošto smo ranije rekli da su svi muškarci u populaciji vjerni. Strategija lake ženke sada profitira, i time se povećava ukupan broj takvih strategija u populaciji. Međutim, kad taj broj postane dovoljno velik, pretpostavimo da se javlja jedna strategija nevjernog mužjaka. Ona prije, u populaciji u kojoj su sve ženke čedne, ne bi imala šanse, no sada, pošto je velik broj lakih ženki, ova strategija profitira (pošto također ne gubi vrijeme potreno za udvaranje) i raste njezin broj. No povećanjem broj nevjernih mužjaka lake ženke prolaze sve gore pošto ih napuštaju nakon parenja, dok čedne ženke profitiraju i opet se njihov broj povećava. Ovaj kružni tok, koji Dawkins uspoređuje sa njihalom, može stati na jednoj evolucijski stabilnoj strategiji, u kojoj će 5/6 ženki biti čedno, a 5/8 mužjaka vjerno. Prema tome, sasvim je moguća populacija u kojoj će se ženke od nevjernih mužjaka braniti strategijom domaće sreće, pošto su moguća i društva koja će se sastojati od pretežito vjernih mužjaka i čednih ženki. Pogledajmo sada što nudi druga velika strategija.


U strategiji pravog mužjaka ženke više ne pokušavaju izbjeći eksploataciju; one pristaju na parenje s mužjacima za koje znaju da će ih napustiti, ali taj izbor nije nasumičan. Svakoj je ženki cilj da njezini geni opstanu što dulje kroz potomstvo – tome će bitno pripomoći ako ih spoji sa nekim drugim uspješnim genima. Zato će ženke po ovoj strategiji birati one mužjake koji su se istakli svojim dobrim genima; pošto ženke ne mogu ulaziti u analizu genotipa, one procjenjuju fenotip mužjaka, njegovu sposobnost da preživi, i onda se pare s onim najuspješnijima. Pošto sve ženke imaju više-manje iste informacije, iste će osobine prohlasiti poželjnima i sukladno tome birati iste mužjake. Tako će se izdignuti elita koja ima pravo da se razmnožava s velikim brojem ženki, a da pri tome ne sudjeluje u podizanju potomaka. Iako je to san svakog mužjaka, ženke odlučno odbijaju sve osim onih koji su se iskazali unaprijed određenim karakteristikama. No koje su to karakteristike? Kao prvo, dugovječnost je sigurno dobar pokazatelj sposobnosti preživljavanja, pošto one jedinke koje su doživjele starost sigurno imaju gene koji su im priuštili kvalitetne sposobnosti za preživljavanje. Međutim, to ne može biti jedini kriterij; ovdje se sigurno mogu uvrstiti snaga, brzina i brojn druge karakteristike, a važno, ako ne i najvažnije mjesto među njima ima spolna privlačnost, na što je upozoravao i sam Darwin. Naime, jedan od ključnih elemenata za opstanak gena je spolna privlačnost jedinke; neka jedinka može biti iznimno brza, snažna i sposobna da preživi, ali ukoliko se nitko ne želi pariti s njom nema šanse da će njizini geni opstati. Možemo zaključiti da su u početku sve ženke izabirale mužjake prema nekim karakteristikama koje su bila važne za preživljavanje; vremenom, te su karakteristike postale "službeno mjerilo spolne privlačnosti", te je svaka daljnja radikalizacija tih karakteristika bila poželjna, čak i kad više nije pomagala preživljavanju, ili mu je čak i štetila.


Kao primjer možemo uzeti rajske ptice; ženke ove vrste kao partnere odabiru mužjaka prema duljini repova. Nekad je to možda i imalo smisla, možda je dugi rep bio pokazatelj uspješnog preživljavanja i dobrih gena, no daljnjim razmnožavanjem samo onih mužjaka koji su imali duge repove rasla je i prosječna duljina repa. Na kraju je sam rep postao toliko dug da je više smetao nego koristio, do te mjere da su jedinke dugog repa imale manje šanse za preživljanje nego jedinke kratkog. No što bi se desilo kad bi neka ženka kao partnera odabrala nekog uspješnijeg mužjaka, jasno, sa kratkim repom. Njihovo bi potomstvo također bilo uspješno, ali bi imalo kraće repove i zbog toga ne bi bilo zanimljivo drugi potencijalnim partnerima. Pošto ženka "misli" dulje od jedne generacije, ona se mora pariti sa mužjakom dugog repa jer je to jedini način da joj se potomstvo dalje pari i stvara unuke, iako će sami potomci slabije preživljavati nego oni kratkorepi. Tek kad smetnje koje uzrokuje dugi rep postanu toliko radikalne da mužjake dugog repa sprečavati da uopće dožive reproduktivnu dob može doći do promjene i ponovnog prihvaćanja stvarno korisnih osobina kao spolno privlačne.

Postoji doduše jedna zanimljiva i lagano apstraktna teorija koja bi, na primjeru rajskih ptica, tvrdila kako dugi repovi zapravo postoje kako bi namjerno opteretili jedinku. Dawkins to objašnjava na sljedeći način; zamislimo dva trkača koji u istom trenutku stign na cilj, na prvi je nosio teret od 50 kg dok je drugi trčao neopterećen. Jasno možemo zaključiti da je ovaj prvi snažniji i bolji trkač, a ova bi teorija tvrdila kako je slično i u prirodi; vidjevši mužjaka dugog repa, za kojeg je očito da mu smeta, ženke mogu misliti kako je on iznimno snažan i sposoban da preživi kad je, unatoč tom opterećenju, uspio preživjeti kao i netko bez njega. Ova mi teorija nema previše smisla; Dawkinsov primjer je dobar, ali ne smijemo zaboraviti da onaj trkač može odbaciti tih 50 kg, i onda bi stvarno bio brži od onog drugog. Međutim, veliki rep je nešto što se ne može odbaciti i što stalno šteti jedinki koja ga ima; ženkama nisu važne snaga i brzina "po sebi", već sposobnost preživljavanja. Zamislimo da trebamo neki građevinski materijal prebaciti do gradilišta, i na rasplaganju imamo dva kamiona. Čini se jasnim da ćemo više preferirati kamion koji ima jači motor. Oba mogu prevoziti najviše 10 tona, na masa prvog kamiona ja 2 tone, a drugog 5. Jasno je da drugi kamion, koji skupa sa teretom teži 15 tona, mora imati jači motor. No nas sada ne zanima snaga motora, nego količina materijala koju kamion može prenijeti. Isto je i ovdje; evoluciji nije bitna snaga, već uspješnost.


Sve ove strategije samo su teoretske unošenje reda u prirodu koja je dosta kompliciranija, tako da često dolazi do preklapanja ili nekih novih, hibridnih strategija. Međutim, neke je zaključke moguće izvući; pošto stvaraju daleko veći broj gameta muškarci su uglavnom promiskuitetniji od žena, koje su daleko izbirljivije kad se govori o partneru s kojim će se pariti. Ovo je prilično jasno; pošto žena u počeku ulaže daleko više od muškarca, daleko joj je važnije da joj potomak bude sposoban za preživljavanje, ali i da to budu i njegovi potomci. Primjerice, magarica koja nije izbirljiva može se pariti s konjem, 11 mjeseci nositi potomka za kojeg će se kasnije ispostaviti da, je zbog grešaka u mejozi do kojih je došlo zbog velike razlike u genima, nesposoban za preživljavanje. S druge strane, konj gubi daleko manje, i ne treba uopće paziti s kime se pari pošto taj proces može ponoviti nebrojeno puta.


Dawkins završava primjećujući neke nepravilnosti koje se javljaju na primjeru ljudi; dok kod svih drugih vrsta mužjaci nastoje na sebe privući pažnju i biti dobro uređeni (pokazati dobre karakteristike), u modernim zapodnoeuropskim društvima čini se da je situacija obrnuta, pošto žene na kozmetičke i slične preparate troše daleko više od muškaraca.
Iako to sam Dawkins ne navodi, ovo se može dosta lako objasniti kombiniranjem strategija; pošto kod ljudi trudnoća traje 9 mjeseci jasno je da je žena im velik interes da joj dijete preživi. Tome će bitno pridonijeti tako što će troškove resursa potrebnih za razvoj potomka podijeliti s muškarcem koji također ima interes da to dijete preživi, pošto je i njegov potomak. Međutim, želi svom potomku osigurati i što bolje gene, tako da se reklamira kako bi kasnije između što većeg broja partnera mogla izabrati jednog s kojim će se pariti i kasnije podizati potomstvo. S druge strane, pošto su i sami svjesni da će žena, zbog velike količine resursa koje ulaže, tražiti od njih veliku žrtvu i da se neće moći tek tako izvući od brige za potomka, muškarci traže žene određenih karakteristika (strategija prave žene) za koje se vjeruje da će pomoći potomstvu. Pošto su muškarci svjesni da im je broj pokušaja ograničen, pošto velik broj žena igra na strategiju čednih, moraju dobro izabrati i zato je ženama toliko stalo do izgleda, kako bi broj zainteresiranih bio što veći. Uz to, pošto muškarci kroz povijest, pa i u današnjem društvu, posjeduju većinu imovine, ženama je cilj na ovaj način privući one sa što više imovine, pošto smo već ranije rekli da je imovina uz dobre gene još jedna stvar koja prelazi budućem potomstvu.
Naravno, ovaj pokušaj objašnjenja samo kombinira postojeće teorije, a izostavlja neke druge elemente koji bi možda trebali biti uvršteni, pošto je velik broj društvenih normi koje odskaču od onih prirodnih, ali o tome drugom prilikom.



- 01:35 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost