petak, 08.02.2008.
Toma Akvinski
 |
Najznačajniji kršćanski filozof, porijetlom iz plemićke porodice (rođen 1225. godine) koja je posjede imala na jugu Italije, a rodbinske su im veze sezale sve do dinastije Hohenstaufen koja je vladala Svetim Rimskim Carstvom Njemačkog Naroda. NJegov je ujak, Sinibald, bio jedan od najutjecajnijih opata u poznatom benediktinskom samostanu Monte Cassino, a pošto je Toma bio mlađi sin očekivalo se da će preuzeti njegovo mjesto. On, međutim, više simpatija gaji prema dominikancima, što izaziva snažno protivljenje njegove obitelji (za razliku od benediktinaca, dominikanci su bili siromašan, prosjački red bez velikog utjecaja u to vrijeme), no intervencijom pape dozvoljen mu je ulazak u red, te studij filozofije i teologije. Ubrzo je Akvinski postao jedan od najistaknutijih mislioca tog vremena; redovito je propovjedao, pisao razne teološke eseje, a najpoznatije djelo mu je zasigurno "Summa Theologica", knjiga koja je okupila ukupno znanje s područja teologije i postigla toliku važnost da je, na Tridenstkom koncilu, postavljena na povlašteno mjesto zajedno s Biblijom. Odbijao je visoke crkvene položaje koje mu je nudio papa, a u dubokoj starosti je, unatoč slabom zdravstvenom stanju, prihvatio zadatak da pokuša riješiti razlike između katoličke i pravoslavne Crkve. Krenuo je na putovanje na istok, ali zdravlje mu se naglo pogoršalo, te je umro 1274. godine u cistercitskom samostanu. U filozofiji najviše se bavio etikom (i nešto malo epsitemologijom), a najznačajnije je pridonio razvoju teologije, pišući o prirodi Boga, Isusa i Svetog Trojstva, te raspravljajući o cilju ljudskog života.
O Vladavini
U svom djelu "O Vladavini" Akvinski se poziva na stara Aristotelova učenja i tvrdi kako je čovjeku prirodno da živi u društvu (Aristotel - "Zoon politicon"). Život u društvu za čovjeka je zapravo nužan; druge su životinje snažnije, brže i bolje osjetilima prilagođene preživljavanju od nas. Aduti koje ima čovjek su razum i učenje, koje je moguće samo u društvu, tako što se znanja prenose od jedne osobe na drugu (da je svaki čovjek trebao iznova učit da se u vodi može utopit, ne bi daleko stigli, kao ni da je svatko trebao iz početka izumit kotač). Isto tako, društvo je nužno da bi mogli raditi zahtjevnije arhitektonske zahvate, poput irigacionih kanala u Mezopotamiji. Društvo ne može samo sobom upravljati, ne može doći do podjele rada (koja je nužna u svakom većem društvu) bez da netko usklađuje rad pojedinaca; Akvinski vuče analogiju s ljudskim tijelom – da bi uspješno funkcioniralo treba neko ujedinjavajuće sredstvo, ljudski um, koji će upravljati ostalima. Isto tako, ljudsko društvo treba imati neke pojedince koji će njime upravljati – na taj način Akvinski uvodi državu. Svrha države kao organizacije je, prema tome, briga za opće dobro.
Svjetovna je država potrebna kako bi mogli zadovoljiti osnovne fizičke potrebe, te mogli (jednom kad su one zadovoljene, ovo je preuzeto od Augustina) težiti zadovoljenju duhovnih potreba (spoznaji Boga). Dalje se poziva na Platona u upotrebi poznate analogije kormilara i broda; kad bi svi putnici upravljali brodom ne bi nigdje stigli, upravljati treba onaj tko zna. Prema tome, teolozi trebaju voditi Crkvu, a političari, vojskovođe i ekonomisti svjetovnu državu; te dvije vlasti trebaju biti međusobno odvojene (jer svatko treba radit ono što mu najbolje ide), ali crkvena vlast je superiorna te, iako u načelu ne odlučuje u ime svjetovne, ima pravo intervenirat i promjenit neku odluku, ukoliko smatra da je ona štetna po duhovni život građana. Isto tako, ukoliko narod nije zadovoljan upravljanjem svjetovne vlasti on je ima pravo smijeniti, ali Toma Akvinski naglašava da se to treba učiniti bez krvoprolića i na što je moguće mirniji način.
Kroz cijelo izlaganje Akvinskog prisutna je snažna veza politike i etike, te i on, kao i Augustin ranije, podržava religijsku netolernaciju i paternalizam. Poznato je i njegovo riješenje poznate eutifronove dileme; ako je Bog temelj morala, onda on može izokrenuti moralna shvaćanja i učiniti da nešto što je zlo postane dobro, i obrnuto. Dakle, ako je Bog temelj morala bilo bi moguće da ubijstvo, pljačka i budu moralno opravdana djela. Ako pak Bog ne može izokrenuti moralna shvaćanja (i ako je ubojstvo moralno neispravno što da o tome rekao Bog), onda on nije izvor morala, a to bitno oslabljuje njegovu ulogu. Akvinski izbjegava ovaj problem tako što tvrdi da je moral esencija Boga, tj. da on proizlazi iz vječnog Božjeg uma (što god da mu to značilo).
Središnji dio učenja Tome Akvinskog je priča o tri zakona:
1. Vječni zakon predstavlja Božje uređenje svijeta, te određuje logiku i matemtiku, kretenje planeta, fizičke sile, i općenito unosi red u svijet. Ljudima je spoznatljiv samo djelomično, te prema njemu sve ima svoju svrhu (teleologija preuzeta od Aristotela), tj. svaki dio ima svoju ulogu u cjelini.
2. Prirodni zakon (naravni zakon) dio je vječnog zakona i odnosi se samo na čovjeka kojem, za razliku od svih drugih živih bića koja svoju svrhu sljede slijepo, dopušta slobodu volje; čovjek ne treba slušati prirodni zakon ako to ne želi. Priroda nas vodi instinktima (npr. samoodržanje), ali čovjek sam odlučuje kako će živjeti.
3. Ljudski zakon propisuje vladar, a podređen je vječnom i prirodnom zakonu. On zapravo konkretizira prirodni zakon i prilagođuje ga datim situacijama; tako se, recimo, može naizgled činiti da je zabrana jedenja svinjetine (ljudski zakon pristuan kod svih naroda na Bliskom Istoku) sukobljena sam prirodnim zakonom (koji tvrdi kako moramo jesti da bi se održali), međutim kad se uzme u obzir da je svinjetina brzo pokvarljivo meso, a klima u tim krajevima veoma topla, zabrana jedenja svinjetine zapravo je ljudski zakon koji se savršeno uklapa s prirodnim zakonom o samoodržanju.
U modernoj etici i filozofiji politike stavove slične Tomi Akvinskom zastupaju John Finnis, Alan Donegan i Alasdair MacIntyre.
- 22:21 -
