petak, 08.02.2008.
Aurelije Augustin
 |
Jedan od najvećih kršćanskih filozofa, u mladosti živio dosta 'nemoralno', proučavao perzijski maniheizam (dualizam, postoje dvije temeljne sile, dobro i zlo), nakon toga skeptik, da bi se na kraju okrenuo kršćanstvu. Rođen 354. godine u sjevernoj Africi (Alžiru), gdje je kasnije i postavljen za biskupa, a službu je obavljao do smrti 430. godine. Što se filozofije tiče, ostao je poznat po svojoj ideji "Sumnjam, dakle jesam" koju je kasnije prihvatio i uobličio Descartres; Augustin je ovako želio pobiti skepticizam (koji je u to vrijeme bio jedna od posljednjih starih filozofskih teorija koje su suprostavljale kršćanstvu), i time postavio temelje srednjevjekovne epsitemologije. U metafizici je poznat po riješavanju problema "Priče o prostoru i vremenu"; mnogi su teolozi razmišljali što je Bog radio prije stvaranje svijeta (i vremena), a Augustin je tome dosjetljivo odgovorio rekavši da je to besmisleno pitanje pošto se ne može pitati što je bilo prije stvaranja vremena; "prije" i "poslije" već pretpostavljaju postojanje vremena (slične ideje kasnije preuzima i Immanuel Knat). Općenito, Augustin je u filozofiji izraženi platonist, za razliku od svog jednako poznatog kolege 8 stoljeća kasnije, koji slijedi tradiciju aristotelizma.
O Državi Božjoj
Augustinovo glavno djelo, "O Državi Božjoj", nastalo je negdje u razdoblju između 410. i 420. godine, dakle u vrijeme kad Rimsko Carstvo prolazi kroz brojne ekonomske i društvene krize (pola stoljeća kasnije doći će do njegova pada), kad se žali za prošlim vremenima i za sadašnju situaciju optužuje kršćanstvo. Argumentirano brani kršćsntvo i pobija politeizam, a stil mu je veoma lako čitljiv i duhovit (ismijava rimske bogove). Među prvim teolozima počinje raznim demagogijama priktivati ili riješavati kontradikcije iz Biblije; primjerice, problem stvaranja svijeta (na jednom mjestu piše da je svijet stvoren u jednom trenu, a na drugom da je stvaranje trajalo 7 dana) riješava čisto platonistički; svijet je kao ideaja u Božjem umu stvoren u jednom trenu, a provođenje te ideje u djelo trajalo je 7 dana. Samo je djelo podijeljeno u 23 knjige, te dok se ranije bave religijskim pitanjima, za filozofiju politike bitne su od 14. do 18. knjige, gdje Augustin razglaba o dvije države, Božjoj i Vražjoj (Država Božja ponekad se još naziva Jeruzalem, a Država Vražja (ili ljudska) Babilon), a u najvažnijoj, 19. knjizi, obrazlaže kršćanski moral.
U njegovo vrijeme, kao i stoljećima ranije, zbog društvene nesigurnosti i općeg kulturnog pada (još od Aleksandra Makedonskog nadalje), filozofija se sve više okreće čovjeku i odustaje o velikih epistemoloških i metafizičkih pitanja; glavno pitanje sada potaje kako čovjek treba živjeti da bi bio sretan (eudajmonizam), tj. što je smisao života. Svjesan toga, Augustin započinje izlažući druge nekršćanske filozofske pozicije, te pružajući kritike na njih. Tri su glavne filozofske pozicije svoje korijene vukle još od stare Grčke, a neke su se proširile u vrijeme Carstva; (1) epikurejci, koji su smatrali da je smisao života užitak, (2) stoici, koji su učili da sreći vodi jedino odricanje od svih dobara i pasivno prihvaćanje sudbine ("Ono do čega mi je stalno nitko mi ne može oduzeti"), te (3) skeptici, koji su smatrali da sve neugodnosti čovjeku dolaze jer tvrdi da nešto zna (i onda mora braniti to svoje vjerovanje), te da je najbolje suzdržavati se od sudova kako bi se živjelo spokojno. Ove tri filozofske pozicije dosta nakon njihova formiranja sistematizira Varon, dovodi ih u međuodnose i na kraju spaja i završava na temeljnim potrebama; čovjek se sastoji od tijela i duše, te se za sreću treba zadovoljiti oboje. Augustin želi pobiti Varona i cijelu starogrčku tradiciju; njegov glavni argument je da nam se sve što imamo može oduzeti i uvijek možemo (iako ne moramo) postati nesretni; epikurejac kojem je oduzeta sva imovina i društveni položaj, te je bačen na mučenje, teško da može biti sretan, a isto, samo u malo radikalnijim oblicima, vrijedi i za stoika (čak će i stoički mudrac teško biti sretan nakon što mu se pobije obitelj, kad izgubi sve časti i posjede, te ga se svakodnevno muči), a skeptici ionako nisu toliko zanimljivi jer su daleko slabija pozicija u odnosu na ove dvije. I tako, dok stoici i epikurejci nude filozofije kako živjeti sretno u ovom životu, kršćanstvo daje naputke kako živjeti ovaj život da bi bili sretni u drugom životu. Prema tome, čovjeku koji živi prema Božjoj volji mogu oduzeti sve u ovom životu, ali mu je vječna sreća u zagrobnom životu zagarantirana. Jasno je sad zašto je krišanstvo, u tako teškoj društvenoj situaciji, tako lako prihvaćano. Od Varona Aurelije prihvaća podjelu na potrebe duše i tijela, te ističe kako je za zadovoljenje viših, duševnih potreba nužno da su zadovoljene one niže, tjelesne. Tako, recimo, gladan, promrzao ili napaljen čovjek ne može ni razmišljati o zadovoljenju viših potreba dok ne zadovolji ove niže.
Prema Augustinu, dakle, kršćanin ne smije poštivati državu koja ga sprečava da vjeruje ili ne bilo koji način ometa njegovu vjeru u Boga. Tako je očito bilo i u prošlosti; nameće se pitanje zašto su se u Rimu kršćani toliko proganjali (pustimo sad priče o požaru) kad je u Carstvu vladala vjerska tolerancija. Stvar je u tome da je Rim dopuštao sve strane Bogove, ali je tražio da se među njih unesu neke novine; recimo, carevi su željeli da ih se smatra bogovima. Jasno je da su to svi politeistički sustavi mogli prihvatit, ali kršćani, kao monoteisti i uz zapovjed "Ne imaj drugih bogova uz mene", suprostavljali su se božanskom autoritetu cara to je glavni razlog njihovih progona. Augustin tvrdi da se ne treba poštivati ni državu koja tolerira tvoju religiju kao i sve druge; on je izraženi paternalist i vjeruje da se, za dobro svakog pojedinca, treba nametnuti kršćanstvo (jer samo kršćani mogu u Kraljevstvo Nebesko) i zabraniti i progoniti druge religije. Drugim riječima, ako drugima želiš dobro natjerat ćeš ih, makar silom, da postanu kršćani jer je to jedini način da budu sretni u zagrobnom životu. Država, dakle, treba provoditi vjersku netoleranciju prema svim drugim religijama kako bi brinula za dobro naroda. Inače sam pojam "Država Božja" za Augustina predstavlja zajednicu živih i mrtvih (i nerođenih) ljudi koji slijede Božju volju (jasno da ima tako nejasne ideje kad je platonist). Pošto je Crkva najbliža Bogu i najbolje zna kako se treba živjeti, treba biti nadređena državi u svim pitanjima. Crkva zna kako se treba živjeti, a sve ostalo je "život po puti" i vodi u vječni pakao (bitno je naglasiti da "život po puti" nije za Augustina isto što i "život po tijelu" – naime, pošto je Bog stvorio tijelo ono ne može biti samo po sebi loše, ono je postalo loše zbog grijeha na kojeg ljudi slobodnom voljom pristaju).
Jedan od najpoznatijih Augustnovih argumenata izgleda otprilike ovako:
P1. Pravedno je svakome dati njegovo.
P2. Bog je stvorio čovjeka.
________________________________________________________________
K: Čovjek, pošto je od Boga, treba živjeti kako Bog želi ako želi biti pravedan.
- 22:11 -
