srijeda, 30.01.2008.

John Locke

Smatran utemeljiteljem liberalizma i engleskog empirizma, John Locke je definitivno jedan od najznačajnijih modernih filozofa uopće. Rođen 1632. godine u prosječnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio odvjetnik, a sudjelovao je i u Engleskom građanskom ratu kao konjanički zapovjednik u vojsci parlamenta), uz pomoć utjecajnih očevih prijatelja (neki su bili i zastupnici u parlamentu) odlazi na studij u Oxford, gdje se međutim sukobljava sa tradicionalnim crkvenim učenjima; Locke ih ne odbacuje, ali od skolastičke filozofije daleko su mu zanimljivija djela njegovih suvremenika, posebno Descartesa i Hobbesa. Najviše se zanimao za filozofiju i medicinu, te je nakon okončanog studija postao osobni liječnik utjecajnog lorda Shaftesburya; tu je pokazao i popriličnuu vještinu na polju medicine, spasivši jednom prilikom lorodv život, zbog čega je zaradio njegovu trajnu naklonost i poštovanje. Njihovi su životi dugo ostali povezani, jer je, nakon što se Shaftesbury počeo aktivno baviti politikom, Locke postao njegov savjetnik, tako da je nekoliko puta protjerivan iz Engleske (najčešće bi u to vrijeme boravio u Nizozemskoj) pod optužbama da kuje urote protiv kralja Jamesa II. 1689. godine izdaje "Dvije rasprave o vladi", djelo koje će se kasnije smatrati temeljima političkog liberalizma, a desetak godina kasnije "Ogled o ljudskom razumu" koji je sličnu važnost imao za razvoj engleskog empirizma. Zadnjih nekoliko godina života prestao se (aktivno) baviti politikom i preselio na selo, te je nakon godina borbe s teškim bolestima (astma na prvom mjestu) umro 1704. godine. Kao i mnogi filozofi nikad se nije ženio niti imao djece.


U epistemologiji Locke, ako isprva inspiriran radovima Descartesa, odbacuje racionalizam i zastupa potpuno suprotno stajalište – empirizam. Odbacuje ideje da je znanje sadržano u ljudskom razumu i tvrdi kako razum nije ništa do sredstvo kojim možemo steći znanje; on nam omogućuje obradu podataka koje dobivamo percepcijom, ali u njemu prije percepcije nema ništa, on je "tabula rasa", prazna ploča po kojoj pišemo iskustvom. Locke je reprezentacionalist; vjeruje da vanjski svijet postoji objektivno i nezavisno od nas (ontološki realizam), a onda kauzalnom teorijeom percepcije objašnjava naše znanje o njemu. Dakle, mi nismo svjesni vanjskog svijeta, već samo naših mentalnih reprezentacija tog svijeta; prema tome, ja mogu biti siguran da vidim šalicu čaja ispred sebe (da imam mentalnu reprezentaciju šalice čaja), međutim ne mogu biti siguran da moja mentalna reprezentacija odgovara stvarnom stanju stvari, tj. da je ispred mene stvarno šalica čaja. Zbog toga Locke prihvaća neke skeptičke teze i smatra da nepogrešivo znanje nije moguće; nikad ne možemo znati odgovaraju li naše mentalne reprezentacije stvarnom stanju stvari, međutim (ovisno o tome koliko smo sigurni u kauzalnu vezu između predmeta i njegove reprezentacije) možemo imati stupnjeve vjerojatnoće i reći, recimo, da je 99.999% šalica ispred mene. Locke ovdje staje, ali će njegovi nasljednici pokazati kamo vode takve ideje; Barkeley će završiti u subjektivnom idealizmu, a Hume u skepticizmu.



Dvije rasprave o vladi


Prema većini najznačajnije djelo ovog engleskog filozofa (epistemolozi se neće složiti i taj će epitet pripisivati "Ogledu o ljudskom razumu"), stvoreno 1689. godine da teorijski opravda stanje nakon revolucije, udarilo je temelje modernog liberalizma i inspiriralo brojne filozofe i političare, a njegov utjecaj ne slabi ni danas. Za razliku od Hobbesovog "Levijatana", Locke piše jednostavnije rečenice manje opterećene informacijama, tako da se lakše čita i razumije; međutim, nedostaje mu sistematičnost i jasno vidljiv smjer dokazivanja (dok "Levijatan" ima strukturu velikog argumenta), tako da mi je, barem što se stila pisanja tiče, Hobbes draži.


Knjiga se, što je očito iz samog naslova, sastoji od dva dijela; prva je rasprava napisana kao odgovor Sir Robert Filmeru, koji u svom djelu "Patriarcha" brani apsolutnu monarhiju, vlasništvo oca nad drugim članovima obitelji (posebice djecom), te zastupa teoriju o božanskom pravu kraljeva. Druga rasprava, koja je daleko važnija i na koju će se koncentrirati ostatak eseja, polazi od objašnjenja prirodnog stanja, u kojem pojedinci nemaju vlast jedan na drugim, međutim svi se moraju podvrgavati prirodnom zakonu (jasno, Locke ima potpuno drugačiju formulaciju prirodnog zakona od Hobbesa), te također obrađuje teme poput robstva, privatnog vlasništva i prava na revoluciju.


Locke započinje objašnjenjem prirodnog stanja; navodi kako je to "stanje savršene slobode", u kojem čovjek može raditi sve što poželi, a što se ne kosi sa prirodnim zakonom. Drugim riječima, čovjek može sa sobom i sa vlastitom imovinom raditi što poželi, i nitko (niti jedan drugi čovjek) mu ne može (i ne smije) zapovjedati ili mu braniti da nešto učini. Nadalje, pošto su svi ljudi slobodni i nitko ne vlada nad nikim, očito je da su ljudi međusobno jednaki. Ovo nije samo jednakost sposobnosti, kakvu u svojim tekstovima navodi Hobbes, već i jednakost prava; da bi se ovo najbolje razumijelo potrebno je pogledati kako dva filozofa definiraju prirodni zakon. Dok za Hobbesa, prema prirodnom zakonu, čovjek ima pravo činiti sve što je potrebno da preživi (što uključuje pljačku i ubojstva drugih ljudi), Locke smatra drugačije; dozvoljeno je činiti sve što ne šteti drugim ljudima i nama samima. Dakle, nije dozvoljeno krasti i ubijati druge ljude, upravo zato što su svi ljudi jednaki i nitko nema pravo da vlada nad drugima bez njihovog pristanka. Iz ovog se veoma jasno vidi da za Hobbesa u prirodnom stanju ne postoji moral (on nastaje tek nakon društvenog ugovora, tek sa onda može reći da je nešto moralno ili nemoralno), dok za Lockea postoji i prije, u prirodnom stanju. Prema tome, prirodno stanje nije stanje rata, jer se ljudi ravnaju po prirodnom zakonu (prema kojem ne smiju činiti ništa što šteti drugima), već stanje mirnog suživota. Štoviše, to je stanje suradnje jer prirodni zakon, između ostalog, obvezuje čovjek da, kad njegova egzistencija nije ugrožena, pomaže drugim ljudima jer su naposlijetku svi jednaki (ovdje se Locke poziva na svog suvremenika, svećenika Huklera). Pošto je ovaj odlomak nabijen informacijama, ako postoje nejasnoće preporučujem da se opet pročita prije prelaska na sljedeći.


Dobro, sad se nekako postavlja pitanje, ako je život ljudi u prirodnom stanju bio tako divan i krsan, živjeli su u suradnji i pomagali jedni drugima, zašto je uopće došlo do stvaranja države? Izgleda kao da država uopće nije potrebna i da bi mogli jako lijepo i bez nje, kao što tvrde današnji anarhisti. Međutim, Locke se ne slaže; unatoč ovoj naizgled prihvatljivoj slici prirodno je stanje imalo tri velika problema.


Prvo, (1) prirodni zakon nije jednoznačan, ljudi ga mogu različito shvaćati u nekim detaljima, a nema suca koji bi odredio tko je u pravu. Recimo, slične situacije imamo i danas; u nekoj kino dvorani u kojoj nisu obilježena sjedala neka osoba sjedne i torbom, jaknom i ne znam čime sve ne zauzme desetak sjedala oko sebe, za svoje prijatelje koji još nisu stigli. Upitno je smije li ona učiniti nešto takvo; prema tome ispada da svi ostali, koji su došli ranije kako bi dobili dobra mjesta, moraju otić sjest negdje iza, a ovi prijatelji koji dolaze zadnji čas (i nisu kao ovi pol sata čekali u redu) dobiju bolja mjesta ispred. Svi se slažu da ova osoba koja je prva ušla ima pravo na to jedno sjedalo na koje se smjestila, ali upitno je ima li pravo da zauzme mjesta za desetak osoba kojih još nema. Neki će reći da smije, neki da ne smije, neki da smije ali ne deset nego najviše dva, neki će mislit da smije najviše četiri... Mi možda i možemo odrediti tko je u pravu, ali teško da oni mogu; da su se slagali oko tumačenja ne bi uopće došlo do ovakve situacije. Prema tome, iako načelno ljudi u prirodnom stanju žive u suradnji, sukobi među njima su neizbježni.
Dobro, ovo se možda ne čini kao toliko veliki problem, kao da nam sad država treba da bi mogli odredit tko će kamo sjedit u kinu... Međutim, pogledajmo kamo to vodi; netko od ove dvojice je jamačno u krivu i zapravo, iako on misli suprotno, djeluje protiv prirodnog zakona. A društvo ima obavezu da one koji rade suprotno prirodnom zakonu kazni (odgojna metoda) kako se to više ne bi ponavljalo; ako ja nekome ukradem olovku svi imaju pravo da me kazne jer sam ja tim svojim činom "objavio rat čovječanstvu" prekršivši prirodni zakon. No pošto sam prirodni zakon nije jednoznačan, ništa nam ne jamči da će se drugi složiti tko je u pravu, a tko nije. U gore navedenom primjeru, možda pola kino dvorane misli da je u pravu ovaj koji je 'rezervirao' deset najboljih sjedala, a druga polovica dvorane smatra da on nema to pravo. Pošto se prekršitelja treba kaznit, a ne zna se tko je prekršitelj, pola dvorane staje na stranu jednog, pola na stranu drugog, i imamo masovnu tučnjavu u dvorani... Ovo prenesemo u društvo i imamo građanski rat... Problem definitivno nije mali kao što se možda činilo na prvi pogled.


Dalje, (2) čak i kad se ljudi slože da je prirodni zakon prekršen, ne mogu se složiti koliko. To je sasvim prirodna stvar; oštećeni će uvijek misliti da je oštećen više nego što stvarno jest, a krivac će uvijek (čak i kad priznaje krivlju) biti uvjeren da je kriv manje nego što jest. Tu je značajno pripomogla socijalna psihologija ustvrdivši da ljudi nisu u stanju biti nepristrani; naš obrambeni mehanizam nužno stvara pozitivnu sliku o nama samima, tako da ljudi uvijek sebi daju prednost i vjeruju da su oni u pravu. Kao primjer ovdje možemo uzeti radnju nekog malo starijeg westerna; neki lik unakazi nožem lice prostitutke jer ga je izvrijeđala (imao je određenih problema u krevetu), nakon toga ona plaća glavnom 'pozitivcu' da ga ubije. Glavni lik (mislim da je bio Clint Eastwood) sa nekoliko svojih prijatelja kreće u potjeru i ubija krivca, ali njegovi pak ljudi nakon toga napadaju Clinta i družinu, pobiju sve i samo se on nekako uspije spasit. Nakon toga kreće u osvetnički rat, pobije pola grada i tako... Uglavnom, bit je u tome da se kroz cijeli film vrši osvećivanje za neku počinjenu nepravdu, ali ono je uvijek značajno veće od same nepravde; uvreda povlači unakaživanje lica, ono pak povlači ubojstvo jednog čovjeka, pa zatim kao odgovor na to ide ubojstvo grupe ljudi, pa na kraju Clint ide u demografsko čišćenje. Ovako bi otprilike izgledalo kad bi svaki čovjek bio sudac i sam određivao kakvu kaznu za neku nepravdu koja mu je počinjena krivac treba snositi.


I zadnje, (3) neki ljudi nisu u stanju obraniti svoje prirodno pravo; ako meni netko od 2 metra i 140 kg ukrade olovku, ja nemam baš velike šanse da obanim svoje prirodno pravo i vratim olovku, te da kaznim krivca. Jasno, mogu se udružiti s nekim drugim ljudima i istjerati pravu, ali isto može i on, tako da je upitno kamo ovo vodi. A i ljudi su uglavnom prezauzeti da bi imali volje i vremena odlučivati i sudjelovati u ovakvim stvarima (oni koje bi ja zvao vjerojatno ne bi imali pojma o čemu se radi i došli bi čisto jer sam ih zvao, a isto bi bilo i s njegovima, dok oni koji su bili neposredni svjedoci (i koji jedini znaju što je bilo i tko je prekršio prirodni zakon) ne bi imali neku motivaciju da sudjeluju).


Zato nam, dakle, treba država sa svojim institucijama; ona postaje jedini legalni tumač prirodnog zakona, svojim zakonima propisuje njegove detalje kako bi se izbjegli ovakvi sukobi (recimo, država može reći da svaka osoba ima pravo uz svoje vlastito 'rezervirati' još samo jedno mjesto u kino dvorani, i time postaje jasno tko je u pravu, a tko nije. Dalje, država je nepristani sudac u sporovima i određuje tko je i koliko povrijeđen, te kakvu će kaznu snositi krivac. Isto tako, ona jedina ima pravo na legalnu upotrebu sile; jednom kad je država uspostavljena pojedinci gube pravo na osvetu i provođenje prirodnog zakona (kažnjavanje krivaca), a to postaje dužnost države.


Jako je bitno vidjeti kakva su onda prava države prema pojedincima; znamo da je kod Hobbesa vladar imao pravo podaniku oduzeti sve osim njegova života; mogao je zatražiti imovinu bilo kojeg pojedinca kao i njegovu doživotnu službu, promjeniti mu mjesto stanovanja i postaviti neka pravila vezana uz njegov privatan život (recimo, da nitko ne smije spavati nakon 9 ujutro), i podanici su se trebali pokoravati dok god vladar ne dira njihovo pravo na žvot. Hobbesova je država stvarno bila pravi levijatan, mogla je zapovjediti bilo što i umješati se u svaku poru ljudskog života (Hobbes kaže kako je čovjek slobodan samo u onim djelatnostima kamo vladar nije propisao zakonom što se treba raditi). Locke je radikalno drugačiji; prema njemu država treba imat relativno malu moć, nema se pravo petljati u privatnu sferu pojedinca i jedine ovlasti ima na području javnog života. Ona određuje odnose među ljudima, tumači prirodni zakon i na osnovi njega sudi u sporovima, ali nema pravo dirati u prava svojih građana. Kod Hobbesa ljudi imaju samo jedno zajamčeno pravo, pravo na život, jer zbog njega (da bi sačuvali vlastiti život) i ulazimo u državu. Locke to bitno drugačije interpretira; pojedinac ima (1) pravo na život, (2) pravo na slobodu i (3) pravo na (privatno) vlasništvo. Od njih je pravo na slobodu najvažnije jer, ako nam netko oduzme slobodu, automatski posjeduje i naš život i našu imovinu, te nam ih može oduzeti. Ulaskom u državu mi se (samo jednim manjim dijelom, ali nikad potpuno) odričemo prava na slobodu i prava na vlasništvo (recimo, dio vlasništva dajemo državi u obliku poreza), ali na državu nikad ne možemo prenijeti pravo na život jer ono nama ni ne pripada, pošto nas je stvorio Bog i samo on ima pravo da raspolaže našim životom.


Locke je također vrlo dobro razradio teorije o pravu vlasništa; (1) vlasnici smo sami sebe, našeg tijela i aktivnosti, te svega što je proizvod našeg rada (jedino nemam pravo na samoubojstvo jer naš život pripada Bogu). (2) Vanjski je svijet (u prirodnom stanju) pak svačiji i ničiji, svatko ima pravo na sve osim na druge osobe i proizvode njihovog rada. (Vanjski je svijet poput klupe u parku, svatko ima pravo sjest na nju kada nije zauzeta). Privatno vlasništvo stječemo tako što ga individualiziramo radom, pomješamo naš rad i prirodne resurse koji time postaju naše vlasništvo. Recimo, neka je livada svačija i svatko ima jednako pravo na nju; međutim, kad je ja prekopam, zasijem tu neko povrće ili sagradim kuću, ona postaje moja pošto sam je ja prisvojio vlastitim radom. Jasno, ovaj oblik prisvajanja ima svoje granice; možemo prisvojiti samo onoliko područje koje možemo obrađivati i u koje možemo ulagati naš rad (recimo, ne može sad jedan čovjek prisvojiti cijeli Sibir), te nam to područje pripada dok u njega ulažemo rad (ako zapustimo neko polje ono više nije naše nego opet postaje opće vlasništvo). Isto tako, (1) ne možemo prisvajati toliko da nam se prisvojeno pokvari; recimo, zec u šumi je svačiji, ali zac kojeg sam ja ulovio pripada meni. Ja ne smijem uloviti toliko zečeva da ih ne mogu sve pojesti, tako da se oni pokvare i propadnu, jer sam time zapravo prekršio prirodni zakon uzevši nešto što su drugi možda mogli bolje iskoristit. Međutim, ovaj se uvijet može dosta lako zaobići; ja mogu uloviti par stotina zečeva, ali onda se trampim s nekim tako da mu dam deset zečeva, a on meni da ne znam koliko kilograma šljiva. Problem nastaje kad se u ovakvu trgovinu uvede novac; ja mogu nekome prodati deset zečeva za grumen zlata, a on se ne može pokvariti – to mi omogućuje da akumuliram bogatstvo koje se neće pokvariti a da i dalje iskorištavam prirodu više nego što mi treba. Zato Locke uvodi još jedan uvjet; (2) kad uzimamo iz prirode drugima se treba ostaviti dovoljno i jednako dobro.


Vratimo se malo na Lockea i nastajanje države; slično kao i kod drugih teoretičara, država nastaje društvenim ugovorom, a u nju ulaze samo oni koji su na to pristali. Dakle, skupina ljudi se udruži, izričito odluči da će osnovati državu, izaberu predstavnike vlasti i to je više-manje to. Za razliku od ovog izričitog pristanka postoji i drugi, tzv. "tihi pristanak" (tacit consent), koji se primjenjuje jednom kad je država već osnovana. Recimo, potomci onih ljudi koji su pred 50 godina osnovali državu ne trebaju izričito naglasit da žele bit članovi te države, dovoljno je da se koriste njezinim institucijama i objektima (škole, bolnice, ceste) da se to smatra "tihim pristankom". Jasno, oni mogu napustiti tu državu ako žele, ali sve nekretnine (misli se poglavito na zemlju) koje su imali unutar neke države ostaje u njezinom vlasništvu; nije moguće da netko odluči ući u drugu državu, pa da se sad njegovo imanje odjednom prebaci u teritorij te druge države.


Od ostalih značajnih ideja valja se spomenuti još dvije; Locke je, kao i Montesquieu, predlagao trodiobu vlasti, i to na zakonodavnu, izvršnu i federativnu (usko povezana sa izvršnom, a brine se o međunarodnim odnosima). Isto tako, tvrdio je da narod ima pravo na pobunu protiv vlasti ukoliko smatra da ona ne vlada u njegovu interesu. Na prigovore raznih teoretičara koji smatraju da je to veoma opasno i da bi moglo državu dovest u permanentno stanje građanskog rata, Locke odgovara kako su takve kritike isprazne; ljudi se neće buniti zbog svake sitnice, već će revoluciju podignuti tek kad im voda dođe do grla (slično tvrdi Marx kad kaže da "proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova"). Nadalje, iznimno je opasno zabraniti narodu da se buni; to bi samo dodatno ohrabrilo samovolju onih koji su na vlasti – bolje je kada se vlast boji pobune, pa onda i nastoji vladati što bolje kako ne bi narodu dala povod da je smjeni. Zapravo, kaže Locke, nije tu pobunjenik narod koji ruši vlast, pravi je krivac zapravo vlast koja se pobunila protiv prirodnog zakona.


Locke je utjecajan i danas, te na njemu počivaju političke teorije koje se danas zovu libertarijanističkima (pošto se naziv "liberalizam" sad primjenjuje za teorije J.S. Milla), a proučavaju ga brojni suvremeni autori, poput Roberta Nozicka, Johna Simmonsa i Michaela Otsuke.

- 08:56 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost