subota, 26.01.2008.
Thomas Hobbes
 |
Zasigurno jedan do najznačajnijih engleskih filozofa 17. stoljeća, Thomas Hobbes je svojom knjigom "Levijatan" udario temelje zapadnoj filozofiji politike, a svojim je djelovanjem značajno pridonio i na području povijesti, teologije, etike i geometrije. Uz to, snažan je utjecaj ostavio na antropologiju, prikazavši ljudsku društvenost kao oblik suradnje iz sebičnih razloga, a te su teorije, osvježene mislima drugih filozofa i znanstvenika, aktualne i danas. Rođen 1588. godine, zahvaljujući starijem bratu Francisu (otac im je pobjegao iz Engleske kako bi izbjegao vješanje) studirao je na Oxfordu, gdje se upoznaje s tradicionalnim skolastičkim učenjima i prema njima razvija izraženi prezir. Nakon završenog studija putovao je Europom, najviše boraveći u Francuskoj gdje između ostalog piše i kritike na Descartesova djela, a u vrijeme engleskog građanskog rata boravi na kraljevu dvoru kao učitelj princa Charlesa, te počinje sređivati vlastite misli i zapisivati odgovore na pitanja koja su ga dulje mučila; zašto ljudi uopće dopuštaju drugima da njima vladaju, te koji bi bio najbolji oblik vladavine za njegovu domovinu, Englesku? U ovo vrijeme, 1751. godine, nastaje njegovo najznačajnije djelo - "Levijatan" - očito je napisano pod snažnim (vjerojatno neizravnim) utjecajem krune, jer Hobbes u njemu čvrsto brani monarhističko i apsolutističko uređenje. Takvu će mu kritiku kasnije uputiti i J.J. Rousseau; smatrat će da Hobbes i Locke u svojim djelima nisu napravili ništa osim opisivali i branili trenutno stanje koje su u društvu zatekli. Levijatan je uzbudio englesku javnost i navukao na svog autora srdžbu Crkve; Hobbes je prozvan "ateistom, bogohulnikom i grešnikom" (što je njega dosta teško pogodilo pošto je i sam bio vjernik, te nigdje u svojim djelima nije pisao ništa čime bi zaslužio te nazive), a pomoć i zaštitu pružio mu je njegov bivši učenik, sad engleski kralj Charles II. Na dvoru je doživio i duboku starost (preko 90 godina), ali nije puno pisao jer je za života sakupio mnogo neprijatelja i tiskanje knjiga mu je praktički onemogućeno. Umire 1679. godine uz poznate riječi "I am about to take my last voyage, a great leap in the dark".
Levijatan (1651.)
Thomas Hobbes se može smatrati tvorcem teorije "društvenog ugovora", iako njene najranije začetke nalazimo već kod Platona ("Država"), a razvija se u renesansi i kasnije; Johannes Althusius, kalvinistički filozof i teolog, te Hugo Grotius, nizozemski teoretičar međunarodnog prava, također su pisali pozivajući se na prirodno pravo, ali tek za Hobbesa možemo reći da teorija društvnog ugovora poprima prepoznatljiv oblik. Društveni ugvor je, dakle, čin kojim ljudi svojevoljno iz prirodnog stanja stvaraju državu; ovo je definicija koju gotovo svi filozofi prihvaćaju, razlike se samo nalaze u njihovom viđenju prirodnog stanja, razlozima zbog kojih smatraju da je uopće došlo do ugovora, te uređenju koje bi država trebala imati.
Kršćanstvo i Crkva su gotovo oduvijek pružali (i tražili) oslonac snažnoj, apsolutističkoj vlasti koncentriranoj u liku jedne osobe, vladara, koji je postavljen od Boga i kojem Bog daje pravo da vlada nad drugima. Sjetimo se samo kako su vladari u srednjem vijeku sami sebe oslovljavali: "Bela, milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije...", "Vladislav, milošću Božjom kralj Poljske" i tako dalje (namjerno nisam stavio Habsburgovce jer popis zemalja ne bi stao na ovu stranicu), i iz toga lako zaključimo da su legitimnost svoje vladavine kraljevi uvijek tražili u pravu kojem im je izravno dao Bog. Hobbes također brani vlast pojadinaca, ali za razliku od skolastičkih teologa ne koristi teoriju o božanskom pravu kraljeva, već u Levijatanu opširno izlaže kako legitimnost kraljeve vlasti ne dolazi od Boga, već od društvenog ugovora.
Svoje izlaganje Hobbes počinje jednostavno i (kronološki) od početka, dakle opisujući prirodno stanje i braneći zašto je ono bilo upravo takvo; za početak, engleski filozof iznosi dosta plauzibilnu tvrdnju da su ljudi, gledano u kontekstu sposobnosti za preživljavanje, u načelu jednaki. Istina, uvijek se nađe netko tko je fizički ili umno superiorniji od svog susjeda, ali opće gledano te razlike su neznatne i svakom čovjeku, ma koliko on snažan bio, prijeti opasnost da će se više ljudi udružiti protiv njega, ili da će ga neki pojedinac uhvatit na spavanju. Jasno, postavlja se pitanje zašto bi to itko želio, ali Hobbes naglašava da uvijek postoji oskudica dobara (u to vrijeme, dok društvo još nije bilo izgrađeno i kad su se ljudi bavili isključivo lovom i skupljanjem plodova, ona je bila konstantna), a i uvijek je lakše uzeti od nekog gotovo nego se sam truditi oko toga. Prema tome, pošto su se ljudi brinuli isključuivo za vlastiti opstanak, imali su i motivacije i mogućnosti da bilo kojeg drugog čovjeka ubiju, opljačkaju ili da se njime okoriste ne bilo koji drugi način, jasno, na štetu tog pojedinca. Iz toga, tvrdi Hobbes, slijedi stanje opće nesigurnosti i straha; pošto svatko može biti savladan, i pošto drugi načelno imaju koristi ako ga savladaju, čovjek vječno mora biti oprezan i nepovjerljiv. Isto tako, ne isplati mu se ulagati trud u bilo kakve veće pothvate kad će time samo privući pozornost drugih; čovjek koji zasadi njivu povrća privući će pozornost drugih oko sebe, oni će se udružiti i svladati ga, te međusobno podijeliti njivu i plodove njegova rada. S druge strane, ovako jasna materijalna dobit nije jedina motivacija za napad na nekog pojedinca; da ga možda nisu napali ranije on bi, zahvaljujući usjevima na toj nesretnoj njivi, bolje preživio zimu i napao ih kad su slabi i izgladnjeli, nesposobni da se obrane. I treće, netko tko ga je napao jasno je pokazao da je snažnan i time dao na uvid drugima da je bolje da ga se klone i ne pokušavaju isto s njim jer će im se biti u stanju oduprijeti.
Ne treba se više puno pisati da se dobije slika o životu u takvim uvjetima; ljudi su pasivni i povučeni, stalno na oprezu i puni nepovjerenja, žive kratko i loše (pošto sav napredak sprečava strah od mogućnosti da će izazvati napad drugih), te Hobbes zaključuje da je to život bez ikakve vrijednosti. Prirodno je stanje, prema Hobbesu, rat svih sa svima ("Time postaje očigledno da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja ih drži u strahu, nalaze u stanju koje zovemo RAT, i to rat svakog čovjeka protiv svakog drugog"), a čovjek je čovjeku vuk (Homo Homini Lupus). Možda nekome pada na pamet kako to baš i ne bi imalo smisla; jako je teško uopće zamisliti svijet u kojem su svi neprestalno u sukobima, ali Hobbes to ispravlja; kao što loše vrijeme ne čini stalno padanje kiše, nego oblačno nebo i stalna mogućnost padanja kiše, tako i rat ne čine stalni sukobi nego neprijateljstvo i stalna mogućnost sukoba (uzmimo tu Hladni rat kao najbolji primjer).
Znači li to da su ljudi od početka zli i nepravedni, a tek nakon što se organizira država pod prisilom to prestaju biti? Hobbes naglašava da nije tako (i dio ove argumentacije će ga, ako sam točno interpretiao, dovesti u sukob s Crkvom); u prirodnom stanju dobro i loše je privatna stvar pojedinca, i nema nekih općevažećih moralnih pravila, nema zapravo ni morala, jedino pravilo je preživjeti i učiniti sve što je potrebno da bi preživjeli. Isto tako, nema ni pravednosti; antički filozofi su je već davno definirali kao davanje svakome ono što je njegovo ili ono što zaslužuje; u prirodnom stanju sve je svačije, svatko ima pravo na sve. Prema tome, ljudi nisu prije društvenog ugovora bili zli ili nepravedni jer zlo i nepravda nisu ni postojali; "Jer, tamo gdje nije prethodio nikakav sporazum, nije preneseno nikakvo pravo, i svatko ima pravo na sve, te dosljedno tome, ni jedna radnja ne može biti nepravedna".
Vratimo se malo na samu definiciju prirodnog prava (jus naturale) koje smo ranije spominjali; Hobbes tvrdi kako je osnovno pravo svakog čovjeka da čini sve što on sam smatra najboljim kako bi produljio svoju egzistenciju; čovjek ima pravo činiti sve što osigurava njegov opstanak. Iz toga Hobbes izvodi i osnovni prirodni zakon (lex naturalis); čovjeku je zabranjeno činiti sve što je štetno za njegov život ili što mu na neki način oduzima sredstva za očuvanje života. Jedan od najvažnijih dijelova Levijatana, popis 19 prirodnih zakona koji su, tvrdi Hobbes, "diktati razuma", izvodi se iz ove osnovne formulacije prirodnog zakona.
Od 19 prirodnih zakona najvažnija su prva tri, koji praktički pokazuju kako je racionalno sklopiti društveni ugovor i zalagati se za njegovo očuvanje. Kao prvi prirodni zakon Hobbes ističe da svi trebaju težiti miru ukoliko postoji šansa da će se on postići; jasno da su nam šanse za preživljavanje daleko veće u stanju mira nego u stanju rata. Drugo, kako bi osigurali stabilni mir, trebamo odustati od svog prirodnog prava ukoliko su to i drugi voljni napraviti; jasno, bilo bi i više nego glupo odustati od svog prirodnog prava ako drugi ne odustaju od svog, onda se samo izlažemo kao laka lovina drugima. Jasno, neka prava su neotuđiva i od njih nema smisla odustati (recimo, pravo na život – besmisleno je odricati se ovog prava kad smo zbog njega (da bi si osigurali što dulji i uspješniji život) uopće krenuli odustajati od drugih prava; što smo dobili ako i to pravo izgubimo?), ali svih se ostaluih prava valja odreći kako bi zauzvrat dobili sigurnost koju nam mir jamči. Naravno, odričući se prava sebi ostavljamo isto onoliko slobode koliko su si drugi ostavili. Kao treći prirodni zakon Hobbes tvrdi da se sporazumi moraju poštivati; jasno je da, ako se sporazumi ne poštuju, slijedi povratak u prirodno stanje i rat svih sa svima (ukoliko drugi ne poštuju sporazum, ne moramo ga poštivati ni mi).
Ako malo bolje pogledamo ova tri najvažnija prirodna zakona primjetit ćemo da svi oni imaju formu kondicionala; AKO drugi teže miru, odustaju od svojih prava i drže se sporazuma, ONDA to trebamo raditi i mi. Drugim riječima, prirodni se zakoni trebaju sklapati samo ako postoji dobra šansa da će se oni i održati u budućnosti. Međutim, u prirodnom stanju to nitko ne može jamčiti, i prema tome ne može se vjerovati da će do sporazuma uopće doći. Zato Hobbes smatra da je nužno stvaranje suverena ili države, koja dobiva monopol legalne upotrebe sile, i koja postane neka vrsta čuvara društvenog ugovora.
Sklapa li vladar neku vrstu društvenog ugovora sa svojim podanicima? Hobbes, braneći monarhiju i apsolutizam, tvrdi da ne; da bi se sklopio takav društveni ugovor na jednoj strani mora biti vladar, a na drugoj ili svi podanici kao cjelina (kao jedna osoba), ili pak svaki pojedino. Oni ne mogu nastupiti kao cjelina jer to postaju tek nakon što su sklopili društveni ugovor, a ako pak svaki pojedino sklapaju društveni ugovor sa vladarom, ti ugovori prestaju vrijediti nakon što se na vladara prenesu sva njihova prava. I drugo, kad bi čak bilo moguće sklopitit društvene ugovore između pojedinaca i vladara, to bi bilo više nego štetno po samo društvo; ukoliko dođe do sukoba oko ugovora između nekog podanika i kralja, ne bi bilo suca (pošto je vladar sudac u svim sporovima, osim u onima u kojima sam sudjeluje ugovorom), i opet bi se vratili u prirodno stanje i rat svih protiv svih.
Imaju li se onda podanici pravo buniti protiv vladara? Engleski filozof odgovara negativno; vladar ima pravo na sve (pošto smo na njega prenijeli naša prava), a mi se nemamo pravo buniti protiv njega jer je to zapravo besmisleno; kao prvo, pošto smo mi sami izabrali vladara svaki njegov postupak je ujedno i naš, i prema tome bundeći se protiv njega bunimo se protiv samih sebe. I drugo, golema većina pobuna bude ugušena u krvi; prema tome, protivno je razumu dizati pobunu kad će najvjerojatnije biti ugušena, a mi ćemo nastradati. Vladar, dakle, može raspolagati našom imovinom, slobodom i odlučivati na sva pitanja vezana uz nas, a mi se nemamo pravo buniti. Jedini slučajevi kad možemo reagirati protiv vladara su kada direktno ugrožava naš život (prema tome, zatvorenik koji je stvarno kriv i osuđen je na smrtnu kaznu za svoje zločine ima pravo pokušati pobjeći kako bi se spasio), te kad je vidno nesposoban (recimo, ako nije u stanju spriječit kriminal po ulicama ili nas zaštitit od napada neke druge države).
Hobbes ukratko teoretizira i o oblicima državnog uređenja; on razlikuje monarhiju (gdje vlada jedan čovjek, za protivnike je to tiranija), aristokraciju (gdje vlada manjina, i koju protivnici češće nazivaju oligarhijom), i demokraciju (gdje vlada narod, a protivnici je nazivaju anarhijom). Hobbesu je cilj, jasno, obraniti monarhiju i pokazati zašto je bolja od ostala dva oblika. On navodi kako je u monarhiji privatni i javni interes vladara najuže povezan; dok će u aristokraciji i demokraciji ljudi odlučivati prema vlastitim interesima i zbog toga će često dolaziti do sukoba, u monarhiji je privatni interes monarha najbliži državnom interesu jer je on jedini vladar. Dalje navodi još hrpu drugih razloga; vladar može primati savjete od bilo koga (čak i tajno), dok je teško da netko tajno pruži savjet cijelom narodu, koji vlada u demokraciji. Vladar ne može doći u sukob sam sa sobom, dok je to moguće unutar naroda ili vladajuće manjine, i isto tako vladar ima daleko manje rođaka kojima može poklanjati službe i imanja, dok aristokrata ima mnogo i kad bi svatko tako davao svojim rođacima državne službe i imanja ne bi ostalo puno od države. I za kraj, Hobbes navodi kako su broje aristokracije i demokracije (Atena, Rim i tako dalje), u kriznim situacijama birale jednu osobu koja je privremeno dobivala neograničenu vlast, i tu sposobnost boljeg djelovanja u kriznim situacijama pripisuje kao još jednu od velikih vrlina monarhije. Međutim, bitno je naglastiti da, iako navodi argumente za monarhiju, Hobbes nigdje ne napada druga državna uređenja, nego kaže kako je svaki (sposoban) oblik vlasti bolji od građanskog rata ili prirodnog stanja.
Što se slobode pojedinca tiče, Hobbes smatra da ona počinje tamo kamo završavaju vladarevi zakoni; sve što vladar nije propisao i odredio ostavljeno je na slobodni izbor pojedinaca i oni tu mogu samostalno odlučivati. On također pruža i dosta žestoku kritiku antičke demokracije i njihovog pogleda na slobodu, prema kojoj su robovi svi koji žive u nekom obliku vladavine koji nije demokracija, te ističe da su antički filozofi zapravo samo preuzeli stanje koje su zatekli u svojim polisima i opisali ga kao nužno najbolje moguće uređenje, bez nekih vrijednih argumenata. Ova kritika je podulja pa se neću bespotrebno gubiti u njoj.
Kao što sam već napisao, Hobbes je još uvijek aktualan u suvremenoj filozofiji politike; mnogi smatraju da je njegov pogled na ljudsku prirodu (i samo prirodno stanje) isuviše pesimističan, ali Hobbes ih lako razuvjerava – da stvarn ne sumnjamo u pokvarenost ljudi, zar bi zaključavali vrata kad napuštamo stan i izbjegavali putovati mračnim i pustim ulicama? Mi smo sigurni i bezbrižni samo dok smo pod zaštitom suverena, dok šetamo Korzom ili parkiramo ispred policijske stanice; dočim postoji mogućnost da nas suveren neće moći zaštititi odmah postajemo sumnjičavi i oprezni, što znači da smo svjesni da nam od drugih ljudi prijeti opasnost, i besmisleno je to poricati. U današnje vrijeme slične stavove zastupaju James M. Buchanan, Jan Narveson i David Gauthier.
Jasno, javit će se i brojni filozofi koji se neće slagati sa Hobbesom, te će drugačije gledati na samo prirodno stanje, poput Johna Lockea i J.J. Rousseaua. Međutim, u modernoj filozofiji javit će se ideja da čak i ako prihvatimo Hobbseovo prirodno stanje, to i dalje ne znači da moramo prihvatiti ostatak Levijatana; točnije, da ne moramo nužno imati vladara sa monopolom legitimne upotrebe sile kao čuvara društvenog ugovora.
- 12:26 -
