srijeda, 07.11.2007.
Incest
Tekst koji slijedi pisao sam u autobusu na autocesti Zagreb - Rijeka, vraćajući se sa zadnjeg Twilighta, nakon što me kolegica s faxa zamolila da joj napišem osvrt na istoimeni esej profesora filozofije sa University of California, Jerome Neu, za neki seminar iz filozofije seksualnosti. Napisala je dosta dobar rad, napravila pravo znanstveno istraživanje i anketirala ljude iz Rijeke, na osnovi tih podataka i nekih svojih uvjerenja pružila kritiku ovog mog na brzinu napisanog eseja, međutim mislim da je u potpunosti promašila bit; ankete i istraživanja javnog mišljenja daju podatke samo o pozitivnom moralu, a on je za filozofske rasprave beznačajan. Kako bilo, pošto nemam vremena a već neko vrijeme nisam ništa pisao stavit ću ovdje taj svoj originalni tekst star oko pola godine; pisao sam ga po sjećanju i bez ikakve literature u busu tako da je moguće da je zbog toga malo slabija kompozicija, ali inače sam poprilično zadovoljan.
Jerome Neu nam iznosi veoma zbunjujuć i neprecizan etički osvrt na pitanje incesta; naime, njegov je zaključak, kako je incest s pravom smatran tabuom i kako takav treba i ostati, meni osobno neprihvatljiv. Naime, ovo je etička rasprava, govorimo o moralnoj ispravnosti i neispravnosti određenih radnji, a ne sociološka, pa da možemo govoriti o tabuima i radnjama koje su "po definciji" neispravne i o kojima se ne treba ni raspravljati. Sličan su status u prošlosti imala crkvene dogme; danas ih svaka zdravorazumska osoba odbacuje, a već je davno prošlo vrijeme kad ih se filozofija oslobodila; zato smatram da riječ "tabu" nema što raditi u modernoj filozofskoj ili etičkoj raspravi, nema toga što bi moglo biti zabranjeno racionalnoj raspravi. Ako me pamćenje dobro služi, njegov je zaključak bio da incest nije moralno neispravan, ali da svejedno treba ostati tabu, i sukladno tome zabranjen zakonima. Ovaj ću esej podijeliti u dva dijela; dokazaivat ću prvo zašto incest ne bi uopće trebao biti tabu, a onda ću (ako baterija na laptopu izdrži) pokušati argumentirati zašto su tabui općenito loši za naše društvo, i zašto incest ne bi trebao biti zabranjen zakonom. Drugim riječima, pružit ću oštru kritiku donošenju zakona koji nemaju svoje utemeljenje u etici, dakle svim zakonima koji su utemeljeni na tabuima, tradiciji, preferencijama većine, starim zakonima iz prošlosti, neprimjerenim autoritetima i tako dalje. Dakle, zastupat ću čisto liberalne stavove, ali ću u nekim slučajevima ipak manje inzistirati na projeciranju zaključaka etike na državne zakone, svjestan da kritički moral nije lako uklopiti sa mišljenjima većine i da bi takav moralni sustav vjerojatno imao velike probleme u praksi.
Prvo, zapitajmo se zašto bi incest kao takav bio moralno neispravan čin? Ne znam, ne vidim zašto bi dobrovoljan spolni odnos između dvije odrasle, odgovorne osobe bio moralno neispravan. Drugim riječima, ne vidim čija se prava tu krše da bi to mogli proglasiti nemoralnim (jasno, esej pišem u duhu etike J.S. Milla, ne prema etici Immanuela Kanta). Ali čak i ako gledamo iz Kantove perspektive, ne vidim ni kako ovakav odnos narušava ljudsko dostojanstvo... Jerome Neu nam navodi brojne primjere u kojima incest može biti nemoralan, i slažem se, nisu ti primjeri loši; međutim, dok god ja mogu naći protuprimjer, a takav bi recimo bilo ovo gore, dobrovoljan informirani spolni odnos između dvije odrasle, odgovorne i svjesne osobe koje su u rodbinskoj vezi, ne možemo incest kao takav proglesiti nemoralnim. Možemo reći da je incest u takvim i takvim okolnostima nemoralan, to mi savršeno odgovara, ali reći da je incest univerzalno nemoralan je i više nego pogrešno. Mogu reći da je, ne znam, pritisnuti crveni prekidač u nuklearnoj elektrani moralno neispravno ako pri tome znam da će doći do eksplozije, ali ne mogu reći da je zbog toga svako pritiskanje crvenog prekidača loše... Kritike da, recimo, incest oca i kćeri vrijeđa osjećaje majke jesu utemeljene, ali što ako je ona mrtva, ili ako je nije briga? Moguće je smisliti tisuće takvih primjera, ali svi oni promašuju ideju, bit je u tome da se treba pokazati da je incest nemoralan po sebi, ne samo u nekim situacijama.
Neki ovdje uvode ideju kršenja prava nerođenog djeteta; dokazano je da se u incestnim odnosima rađa više defektne djece. Međutim, jel' spolni odnos između rođaka, uz primjenu kontracepcije, i dalje incest? Očito da je. Ali onda imamo primjer incesta u kojem ne dolazi do kršenja prava djeteta (pošto, očito, neće biti ništa od djeteta), pa opet ne možemo takvo nešto proglasiti nemoralnim.
Moguć argument koji bi mogao ugroziti incest sličan je onima koje je iznosio Lord Patric Devlin 1963. godine; možda incest nije sam po sebi nemoralan, ali njegove su posljedice uvijek nemoralne. Recimo, možemo reći da nema ništa loše u samom odnosu između oca i kćeri, ali da je takav odnos loš kad ga pogledamo u širem kontekstu; on sigurno izaziva gađenje okoline prema ljudima koji ga prakticiraju, postojanje takvog gađenja napad je na same temelje ljudskog društva, pošto moral (pozitivni moral, ne kritički) stoji u osnovi svakog društva, a njegovo kršenje vodi raspradu društva, što je sigurno nemoralan čin. Ovakvi argumenti imaju zajednički problem; prvo, nema nikakve empirijske dokazne građe koji bi potkrijepila tvrdnju da će se društvo stvarno raspasti ukoliko dođe do napada na pozitivni moral; moguće je, da ne kažem vjerojatnije, da se pozitivni moral promjeni, a društvo prilagodi. Druga i još bitnija stvar, oko koje nisam još potpuno siguran, jest pitanje ispravnosti pozitivnog morala. Svi smo svjesni da su u mnogim situacijama pozitivni i kritički moral sukobljeni; jako se često događa da neka stvar koja je moralna u pozitivnom moralu nije moralna u kritičkom. Pošto smo mi filozofi, a ne sociolozi, trebao bi nas zanimati ovaj drugi. Primjerice, u starom je Rimu bilo sasvim moralna stvar da netko ima svoje robove; danas smo itekako svjesni da je to moralno neispravno. Prema tome, treba se raditi na tome da se ispravi pozitivni moral i educiraju mase, a ne samo ići kuda one diktiraju.
Postoji sfera privatnosti pojedinca u koju se većina, bez obzira na njezine preferecije, nema pravo uplitati. Seksualna orijentacija i izbor partnera općenito su neke od takvih stvari; kada nešto želimo proglasiti nemoralim, i prema tome to nešto zabraniti, trebamo imati jasne argumente, a ne obične preferencije. To što se nekome ne sviđa što su otac i kćer u ljubavnoj vezi isto je kao što se nekome ne sviđa što netko ima ljubičastu kosu; to je pitanje sviđanja, ne pitanje morala. Kao što većina ne može nekome zabraniti da ima kosu obojanu u ljubičasto ne može ni bliskim rođacima zabraniti da imaju spolne odnose. S kime će imati odnose neke vrste privatna je stvar pojedinca i osobe s kojom ima te odnose, a ne pitanje koje se tiče društva.
Drugo, pitanje je dal' neki tabu smijemo zabraniti iako sama djelatnost nije nemoralna, a nisu ni njene posljedice? Osobno se protivim stavovima koje je već davno formulirao Nicolo Macchiaveli, i prema kojima su etika i politika odjeljene i ne treba se na njih gledati zajedno. Točnije, on je smatrao da politika nema nikakve veze s etikom, što se meni čini apsurdno i potpuno neprihvatljivo (pročitat ću si nešto od Rawlsa o tome, ovako napamet mogu samo improvizirat). Svi ljudi se više-manje slažu da je racionalnost vrlina, prema tome cilj bi bio pokazati im što je racionalno i on bi to trebali prihvatiti. Što se zabrana tiče, ako slobodu pojedinca gledamo kao jedan od preduvijeta demokracije i općenito razvoja ljudskog bića u čovjeka, nemamo nikakvo pravo ograničavati nečiju slobodu ako on svojim djelovanjem ne krši slobodu nekog drugog.
Pogledajmo malo sam tabu; kako je on uopće nastao? Sumnjam da je formiran racionalnom deliberacijom, a i da je Otsuka pokazuje kako to opet ne bi značilo da nam smije biti nametnut od strane starijih generacija. Ali, u principu, tabu uvijek nastaje voljom većine, i uglavnom u svom početku ima neko utemeljenje; problem je kad se ta zabrana ustoliči do te mjere da postaje tabu i ostaje aktivna čak i kad su okolnost koje su postojale kada je imala smisla više ne postoje. Samo ukratko, dva primjera: nedavno sam imao raspravu oko judaizma i obrezivanja; to je primjer religijskog pravila, utemeljenog na osnovi higijene (zbog područja kamo su onda živjeli, pustinjski vjetar nosi prašinu koja se svuda zavlači, pošto nema dosta vode teško se održava osobna higijena i dolazi do bolesti koje su obrezivanjem spriječene), prema tome to je pravilo u starom vijeku bilo koliko-toliko opravdano i imalo je smisla. Danas, jasno, nema više to utemeljenje, pošto više Židova živi u svijetu nego u pustinjama Izraela i mogu se prat i kupat koliko žele. Međutim, to je ostala religijska dogma koja se i danas prakticira, iako više nema svoje utemeljenje. Drugi, možda još jasniji primjer, bili bi muslimani; prema islamu oni ne smiju konzumirati meso svinja, to je poput grijeha protiv Boga. O čemu se tu radi? Ovako, svinjetina je dosta slano meso; osoba koja je konzumira u većim količinama mora piti više tekućine, a nje u postinjama kamo su Arapi živjeli nema. Prema tome, zabraniti svinjetinu je onda imalo smisla i možemo reći da je to bilo jednim dijelom opravdano, iako jasno da nije potpuno, prema današnjim standardima. Međutim, danas imamo nekog muslimana u Bosni koji živi na obali rijeke, ima vode koliko želi, a opet ne smije jesti svinjetinu. To je primjer kako su se okolnosti u kojima je pravilo donešeno promijenile, a pravilo se nije, i zbog toga ono postaje besmisleno.
Zašto ovo uopće pišem? Jednostavno, takav je slučaj i sa incestom. Zajednica je zabranila incest iz prakičnih razloga; veća je vjerojatnost da će se iz takvog odnosa roditi defektna djeca, nije bilo kontracepcije da se to spriječi, i prema tome ta retardirana djeca padaju na teret zajednice (jasno, i roditelja). Hraniti ih je, grubo rečeno, bacanje resursa, a prve su zajednice uvijek živjele na rubu egzistencije. Pogubiti ih opet nije dobro jer, prvo, da bi se taj defekt uočio treba proći nekoliko godina (da se vidi da dijete zasotaje za vršnjacima, sa dva mjeseca sve bebe plaču isto), a to pak ugrožava stabilnost zajednice, pogotovo ako se roditelji tome protive. Dakle, možemo čak reći da je zabrana incesta nekad imala neko opravdanje, neću sad ulaziti koliko je ono bilo dobro, ali ipak je bilo smisleno opravdanje. On se, isto kao i zabrana jedenja svinjetine i obrezivanje muške djece, nastavio zabranjivati čak i kad su se okolnosti promjenile i kada oni razlozi zbog kojih je nekad zabranjen jednostavno ne postoje. Zabrana incesta je u današnje vrijeme jednako besmislena kao i zabrana muslimanima da jedu svinjetinu!
Sad, neki će se (između ostalog i autor onog članka u zborniku) buniti i reći da je incest univerzalni tabu, da je posvuda bio zabranjen, dok se obrezivanje muške djece javlja samo kod Židova i zabrana svinjetine samo kod muslimana. Ovo je jako glup prigovor; naime, ne pokazuje apsolutno ništa. Potreba zabrane konzumacije svinjetine postojala je samo na jednom području, a defektna se djeca iz incestnih odnosa rađaju univerzalno. U oba slučaja više nema onih razloga zbog kojih su u početku zabranjeni. I drugo, nije točno da je incest bio posvuda zabranjen; recimo, u Egiptu je bio nešto sasvim normalno, da ne kažem da je bio obavezan. Pošto su faraoni bili božanskog porijetla, mogli su se ženiti samo drugim bogovima, dakle ljudima iz svoje obitelji.
Dakle, ne samo da nije nemoralan, nego uz to ne postoje nikakvi objektivni razlozi za njegovu zabranu. Ja se, jasno, slažem da se treba osuđivati incest u koji su uključeni maloljetnici (iako je moj stav glede pedofilije malo liberalniji nego obično, slažem se da bi dozvola incestinh odnosa s djecom ispod 18 godina bila riskantna, pogotovo jer su djeca u to svijeme na sve moguće načine ovisna s roditeljima), u slučajevima silovanja i tako dalje, ali ne vidim što je loše u dobrovoljnom, slobodnom i informiranom pristanku dvoje ljudi koji su u rodnoj vezi na spolni odnos, a ako pri tome koriste kontracepciju većina prigovora može se odmah otpisati. Ne slažem se sa stavom autora, i za kraj postavljam pitanje kakva to osoba može smatrati da nešto treba ostati tabu i nazivati se filozofom. I drugo, kad je već zaključio da nešto nije nemoralno i da ne krši ničija pravo, zašto se onda ipak odlučuje da to ostane tabu, tj. da se ograniči sloboda pojedinaca iako to njihovo djelovanje ne krši ničiju slobodu?
- 10:47 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
