četvrtak, 20.09.2007.

Različita shvaćanja pojma prostitucije

Više je tisućljeća prostitucija bila zanimanje uz koje se vezivalo izrazito gađenje i prezir, a nazvati nekog "kurvom" ili "droljom" bio je najgori epitet koji se mogao dodijeliti ženskoj osobi. Tek se u pretprošlom i prošlom stoljeću javljaju prve ideje i teorije koje blagonaklono gledaju na prostituciju, a tek u drugoj polovici prošlog stoljeća te su se liberalne teorije počele ostvarivati u praksi; same prostitutke počinju organizirati sindikate koji traže dekriminalizaciju tog zanimanja, a i brojne ankete pokazuju kako sve veći broj ljudi smatra da se ona treba legalizirati. Napretkom znanosti neki stari, čvrsti argumenti protiv prostitucije poljuljani su ili poptuno srušeni; ranije se često prigovaralo kako se prostituciju treba zabraniti pošto je njena posljedica veliki broj vanbračne djece koja su prisiljena živjeti u groznim životnim uvjetima, naposve zbog toga što pretpostavljamo da neka žena, kad se počela baviti prostitucijom, nije bila osobno imućna i da se upravo zbog toga počela njome baviti. Danas istraživanja pokazuju da prostitutke u prosjeku imaju manje djece nego žene u braku. Drugi jednako snažan argument, onaj koji se poziva na spolne bolesti, također je oslabljen raznim oblicima zaštite i prijedlogom da se prostitutke jednom mjesečno ili češće podvrgavaju obaveznom liječničkom pregledu.
Pa razmotrimo redom četiri glavna pogleda na prostituciju:



1. Tradicionalno shvaćanje prostitucije

Na poimanje prostitucije u europskoj kulturi, od starog vijeka pa sve do 19. stoljeća, presudan je utjecaj imalo kršćanstvo; djela Tome Akvinskog i Aurelija Augustina odredila su osnove zapadne seksualne etike na čijim je temeljima nastajalo moderno europsko društvo. Nastaje shvaćanje seksa kao nečeg što je samo po sebi grešno i sramotno, a pošto bez njega nema potomstva Crkva na njega gleda kao na nužno zlo; međutim, pošto reprodukcija služi kao njegovo opravdanje, prihvatljiv može biti samo reproduktivan seks. Jasno, Crkva ne gleda ovdje na reprodukciju samo kao na začeće, nego kao na ukupan proces koji ide od začeća pa do odgoja djeteta – iz toga gore navedeni filozofi dolaze do zaključka da opravdan može biti samo seks u braku, pošto je brak optimalna institucija za podizanje i odgoj djece. Svaki vanbračni nereproduktivni seks prema ovom shvaćanju zaslužuje moralnu osudu.


Čini se da je jasno kako će ovakav pogled na seksualnost osuđivati prostituciju; međutim, znači li to da je neće tolerirati? U odlomku gore vidi se da Crkva osuđuje i seks u braku, ali ga ipak tolerira. Slično je i s prostitucijom; ukoliko se pokaže da je ljudska seksualnost toliko snažna i neobuzdiva da ugrožava čak i samu instituciju monogamnog braka, potrebno je razmotriti kakve joj se ustupke može dopustiti kako bi se sačuvalo što se spasiti može. I sam Aurelije Augustin piše: "Prostitucija je spasila mnogo brakova", i time oblikuje službeni stav Crkve prema ovoj pojavi; prostituciju se treba tolerirati jer služi kao neka vrsta sigurnosnog ventila. Slično piše i engleski filozof Bernard Mandeville (17.-18.stoljeće) u svom djelu Basna o pčelama:


Ako bismo doista proganjali kurtizane i prostitutke tako strogo kako bi to neki prostodušni ljudi željeli, koje bi brave i rešetke bile dovoljne da obrane čast naših žena i kćeri? Ne samo da bi žene bile izložene mnogo većim iskušenjima i da bi u očima trezvenog muškog roda pokušaj zavođenja nevine djevice postao lakši grijeh no što je to sada slučaj; već bi neki muškarci postali potpuno razuzdali, a silovanje bi postalo svakodnevni zločin. Tamo gdje – kako to često biva u Amsterdamu – odjednom stigne šest ili sedam tisuća mornara koji mjesecima nisu vidjeli osobu drugog spola, kako se može očekivati da se žene kreću ulicama bez opasnosti, osim ako mornari mogu doći do bludnica po razumnim cijenama? Nužno je žrtvovati jedan dio ženskog roda kako bi se spasio drugi dio, a spriječile mnogo strašnije gnusobe.





Dakle, čak ni ovaj najkonzervativniji pogled na seksualnost ne mora biti protiv prostitucije; jasno da je on osuđuje svjesan da je daleko od idealnog stanja stvari, ali isto tako ima se na umu da bi posljedice njezine eliminacije bile daleko gore.




2. Liberalno shvaćanje prostitucije

Možda je osvrt na ovo shvaćanje najbolje započeti izvještajem koje je 1963. godine Wolfendenovo povjerenstvo dostavilo engleskom parlamentu. O čemu se tu radi? Polovicom prošlog stoljeća vlast u Britaniji našla se pred nekoliko teških odluka; promjene društva tražile su i promjenu zakona koji su se ticali seksualnosti – tu su na prvom mjestu bili homoseksualnost i prostitucija. Poznato je kako je engleski heroj iz II. svjetkog rata, Alan Turing, konstruktor poznatog stroja kojim su se dešifrirale presretene njemačke poruke, bio osuđen zbog homoseksualnog ponašanja, što je negativno utjecalo na javno mijenje u Engleskoj i šire. Sazvano je Wolfendenovo etičko povjerenstvo, koje je došlo do zaključka da se "privatna nemoralnost ne treba ticati kaznenog prava", tj. da se prostitutke može uhititi ukoliko klijente nagovaraju na odnos, ali zbog same prostitucije ne bi smjeli biti kažnjeni ni klijenti ni prostitutke. Kasnije se čak i nagovaranje prestalo smatrati kaznenim djelom; kao što automobilske kompanije mogu reklamirati svoje proizvode i političari nagovarati glasače da ih izaberu, zašto ne bi i prostitutke mogle nagovarati klijente na odnos, sve dok ih ne prisiljavaju tu nema ničeg nelegalnog. Do sličnog je zaključka došao i Američki savez za obranu građanskih sloboda, ustvrdivši kako je zabrana prostitucije "napad na pravo pojedinca da upravlja vlastitim tijelom bez neopravdanog miješanja od strane države".


Ovo su prvi argumenti ovog tipa, a njihov način dokazivanja vrlo je jednostavan: pretpostavljaju da postoji određena privatna sfera svakog pojedinca koja uključuje svo djelovanje pojedinca prema sebi i prema drugima uz njihov svojevoljni, slobodni i objavješteni pristanak, i da država nema nikakvo pravo uplitati se u tu sferu. Dakle, hoću li ja piti sok od borovnice ili višnje moj je izbor i država nema nikakvo pravo utjecati na moj izbor i zabraniti mi jednu ili obije mogućnosti; svako moje djelovanje prema meni samom tiče se samo mene (ne krši ničija prava) i prema tome država nema nikakvo pravo da se petlja u moje privatne odluke. Isto tako, ako Mayyaa i ja odlučimo otić na sok od borovnice, ili ako svojevoljno i slobodno sklopimo dogovor da mi ona plati sok od borovnice ako joj prepričam lektiru, kako i zašto bi država imala pravo tu reagirat? Ovdje se ne krše ničija prava pošto to činimo svojevoljno i svjesno, i prema tome to ne spada u područje u koje bi država imala pravo reagirati, već u privatnu sferu pojedinaca. Isto je s prostitucijom; klijent svojevoljno daje novac u zamjenu za seksualne usluge, prostitutka svojevoljno daje seksualne usluge za novac. Dakle, prostitutka bi po statusu zanimanja trebala biti jednaka frizerki, konobarici, prodavačici ili tajnici, tj. prostitucija bi se smatrala samo još jednom u nizu uslužnih djelatnosti.


Pošto sam i sam liberal (nisam libertarijanac) ova mi se teorija čini poprilično prihvatljivom, međutim svatko može uočiti jedan veliki prigovor koji joj se može uputiti; ulazi li prostitutka stvarno slobodno u odnos s klijentom? Jasno, nju nitko direktno ne prisiljava, ali ekonomski gledano, ili li nezaposlena žena izbora?




3. Marksističko shvaćanje prostitucije

Meni osobno najprihvatljivija teorija, nije jednostavna i kratka kao ova liberalna već sadrži i širi osvrt na društveno-ekonomski kontekst u kojem se prostitucija odvija. Marksist će se, kao i liberal, složiti da nema velike razlike između frizerke i prostitutke; međutim, on će tvrditi da se i frizerka, nudeći svoje usluge za novac, na svojevrstan način prostituira. Marx piše kako je "prostitucija (u običnom smislu) samo specifičan izraz univerzalne prostitucije radnika". Liberalno shvaćanje želi prostutuciju prikazati kao slobodnu djelatnost pojedinaca, i u prilog tome navodi činjenicu da prostitutka ne mora, ako ne želi, imat odnos sa svakim klijentom koji dolazi, već da si sama može birati klijente. Međutim, jel' to znači da je ona slobodna? Marx navodi kako je sloboda u kapitalističkom društvu samo sloboda od starih feudalnih zakona, a zapravo ljudi i dalje ostaju robovi rada; da bi preživjeli primorani su da postanu najamni radnici. Isto tako, prostitutka je prisiljena da se prostituira, a to što može birati klijente ne znači baš puno; uz to, ako ima visoke kriterije neće zarađivati dovoljno tako da ih silom prilika mora spustiti i prihvaćati bilo kakve klijente. Kako onda prostitutka može slobodno pristati na neki radni odnos kad joj je, ne pristane li na njega, jasno ugrožena egzistencija?


Zanimljiv je (i sad ću ga samo ukratko obraditi) marksistički pogled na brak; naime, Marx i Engels smatraju da i brak može biti oblik prostitucije, ovisno o klasi pojedinaca koje u brak ulaze. Brak se degradira na prostituciji kad je u odnos muškarca i žene upleteno privatno vlasništvo – sjetimo se samo bronih lektira u kojima su roditelji nagovarali ili čak prisilno ženili svoje kćeri za bogataše kako bi se ekonomski osigurali. Samo brak unutar proleterijata, kad je prisutna minimalna ili nikakva privatna svojina, može biti zasnovan na međusobnoj naklonost, svi ostali oblici buržoaskih brakova specifične su vrste poslovnih ugovora. Engels piše kako je kod buržoazije


... brak uvjetovan klasnim položajem učesnika i utoliko je uvijek – brak konvenijencije. Taj se brak u oba slučaja dosta često pretvara u najotvoreniju prostituciju – ponekad obiju strana, a mnogo češće u prostituciju žene, koja se od kurtizane razlikuje samo po tome što ona svoje tijelo ne iznajmljuje kao najamna radnica za rad na komad, nego ga jednom i zauvijek predaje u ropstvo. I za sve brakove konvenijencije vrijede Fourierove riječi: "Kao što u gramatici dvije negacije čine afirmaciju, tako se u bračnom moralu dvije prostitucije smatraju za vrlinu".




Prema tome, i žena buržuja i najamni radnik mogu se shvatiti kao "oruđe za proizvodnju", najamni radnik robe a žena buržuja djece. Jasno, kod prostitucije je malo drugačiji slučaj, kako je naglasila Sara Ketchum, prostitutka obavlja uslugu a ne stvara proizvod. Seksualnost, kao i sposobnost za rad, u kapitalizmu postaje roba, a prostitutke se dehumaniziraju tako što se njihova vrijednost kao osoba mjeri cijenom koju imaju na tržištu. Što Marx i Engles onda predlažu da se napravi po tom pitanju? Jasno da zakonska zabrana prostitucije neće nimalo pomoći; pošto je uzrok prostitucije ekonomska nejednakost pojedinaca, riješenje ovog problema bilo bi sve ljude ekonomski izjednačiti. Dakle, nema riješenja problema prostitucije bez komunističke revolucije i pada kapitalizma. Do tad će nas, na ovaj ili onaj način, "kapital sve odreda jebati."




4. Feminističko shvaćanje prostitucije

Još jedan interesantan i maštovit pogled na problem prostitucije; meni je osobno više zanimljiv nego prihvatljiv, iako ima nekih djelova oko kojih se može razmišljati. Radikalni feministi (zapravo, bolje da pišem radikalne feministkinje) dijele dosta temeljnih ideja s marksizmom; i one smatraju kako je brak u većini slučajeva neka vrsta prostitucije, te se slažu da prostitutke nisu slobodne, kako to liberali žele prikazati, već su zbog ekonomske situacije prisiljene da se prostituiraju. Međutim, za razliku od marksista, feministkinje (gramatički bi trebalo feministice, ali one se bune pa eto, neka im) ne smatraju da se frizerka prostituira niti teže ukidanju kapitalizma; dok marksisti prostituciju gledaju na klasnoj, feministkinje je vide na spolnoj osnovi. Prema tome, u feminističkom shvaćanju prostitucijom se mogu baviti isključivo žene.


Radikalni feminizam smatra da prostitucija ne služi ni seksualnom užitku ni materijalnoj dobiti, već afirmiranju dominacije i moći muškaraca nad ženama. Drugim riječima, "prostitucija postoji da bi zadovoljila želju muškaraca da degradiraju žene". Feminizam odbija liberalni argument prema kojem je prostitutka slobodna i sama odlučuje želi li se time baviti; tu postoji i ekonomska prinuda koja prisiljava ženu na prostituciju, da vlastitu spolnost izražava samo na način koji je ugodan muškarcu. Zato se prema ovom pogledu prostitucija u krajnosti može izjednačiti sa silovanjem.


Koje bi bilo feminističko riješenje ovog problema? Kao prvo, radikalna promjena stavova koje muškarci imaju prema ženama, "ukidanje muškog monopola nad ekonomskom moći zajedno s napuštenjem gledišta da su žene primarno seksualni objekti". Prigovori? A jedan je dovoljan, nema nikakvog empirijskog dokaza da se muškarac, kad kupuje ženi poklone ili je izvodi na večeru, ponaša prema njoj kao prema prostitutki. Jasno da feministkinje mogu to objasniti kao plaćanje za seksualne usluge koje nije u gotovini već u pažnji i darovima, ali onda je skoro svaki oblik pažnje prema drugim osobama svojevrsna prostitucija.



- 05:59 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost